Dobar dan, tata

Dobar dan, tata pustolovni je roman autora Stjepana Tomaša čiji glavni lik proživljava brojne pustolovine ne bi li upoznao svoje biološke roditelje. Glavni lik, Dragutin, od početka romana vođen je željom za pripadanjem obitelji i upoznavanjem bioloških roditelja. Roman je sveden na njegova proživljavanja, doživljaje i osjećaje.

Radnja djela započinje “in medias res” kada iz dijaloga s nastavnicom saznajemo da je Dragutin posvojen i da će taj dijalog utjecati i na njegov kasniji život. Od toga trenutka u njegovu životu više ništa nije isto, a tu promjenu nakon tri godine pojačava i dolazak djeda.

Roman je pisan u prvom licu jednine. Dječak Dragutin ujedno je i pripovjedač koji često pripovijeda da je svjestan da je počinio pogrešku, no u trenutku kada to priča, prekasno je za popravak. Dječak govori s vremenskim odmakom jer na neki način prepričava ono što mu se događalo preko ljeta 1990. godine.

Budući da je dječak pripovjedač, očekivano bi bilo da je vrlo subjektivan i da ne promišlja kritički o svemu što se dogodilo, no on često govori da ni sam ne zna zašto je katkad postupio kako je postupio i da to smatra pogrešnim. Komentira svoje postupke vrlo zrelo i kritički.

Budući da je glavni junak romana vrlo razočaran postupcima svojih bioloških roditelja, on brzo sazrijeva, osjeća bol koju djeca ne bi trebala osjećati pa na neki način i prebrzo stari, razočaran u ljude. S trinaest godina suočava se s vrlo teškim situacijama, a ne ponaša se kao malo dijete koje stalno plače. On djeluje, pokušava dječjom radoznalošću i naivnošću doprijeti do srca svojih roditelja, no kada to ne uspije, miri se sa svojom sudbinom. Cijelu situaciju prihvaća vrlo hrabro, iako mu duša gori i razočaran je, no ne predaje se i ne zagorčava drugima život. Povlači se u sebe, svjestan da samo u sebi i u Elviri ima prijatelja.

Iako u romanu glavni lik pokušava pronaći sebe, to nije samo roman lika jer kroz pustolovine, kao što su odlazak kod bake i djeda, bijeg kod oca te otmica, on zapravo stvara svoje mišljenje o svijetu i ljudima. Pustolovine služe kako bi se on zaista pronašao. Pa, iako nije priznat od vlastitih roditelja, konačno je shvatio da je njegov dom uz Elviru i da njega ne određuje prošlost, već ono što će sam učiniti u budućnosti.

Radnja romana odvija se u Mederovcu gdje Dragutin i živi sa svojom pomajkom, zatim u Stipanovcima gdje ga odvode baka i djed u želji da ga preotmu Elviri, u Osijeku gdje upoznaje svoga oca i prvi se put razočara u svoju sudbinu te u Splitu gdje doživljava konačni krah i razočaranje u majku koja ga zataji pred zaručnikom.

Dragutin je rođen 1977. godine. Trinaest godina kasnije odvija se radnja romana, dok se prvo poglavlje odvija kada je Dragutinu tek deset godina.

U romanu se spominju prve ljubavi koje more svako prosječno dijete te dobi, opisuje se ljubav kao nevina i čista, simpatična i često nespretna. Onakva kakva bi u tim godinama i trebala biti. No, dok je s jedne strane Dragutin prosječan dječak, s druge strane nosi veliki teret kojim su ga okovali njegovi roditelji.

U romanu se isprepliće naivnost i nevinost s prvim sukobima s majkom, nepovjerenje, dječje laži, nepodopštine i česte svađe sa starijima jer se smatra da odrasli ne razumiju dječje probleme.

Iako je tema “teška”, autor ju je jako dobro prilagodio dječjoj dobi i približio čitateljima koji se u mnogočemu mogu poistovjetiti s Dragutinom. Tema djela uvijek je aktualna jer su sukobi djece i odraslih nešto kroz što svi prolaze na putu odrastanja, a kad odrastu, ljudi shvate što su činili, baš kao i glavni junak na kraju djela.

Vrsta djela: pustolovni roman, roman lika

Mjesto radnje: Mederovac, Stipanovci, Osijek, Split

Vrijeme radnje: ljeto 1990.

Tema djela: Dragutin u potrazi za roditeljima

Ideja djela: roditelji nisu oni koji nas donesu na svijet, već oni koji nam pružaju sigurnost, ljubav i dom

Kratak sadržaj

Kao da sam u rođenu kuću došao u goste

Jednog poslijepodneva u rujnu pitala je razrednica Zora Slavonić glavnoga junaka romana, Dragutina, gdje je rođen. Tada joj je on odgovorio da je rođen u Mederovcu, a netko je iz posljednje klupe viknuo da je rođen u vlaku.

Dragutina je to neugodno iznenadilo pa je odgovor odlučio potražiti kod kuće. Ondje je svojoj majci rekao da su mu u školi rekli da je posvojen. Elvira je tada zaplakala i nije znala kako bi Dragutinu objasnila da je posvojen. Nije taj razgovor očekivala još nekoliko godina.

Otkako je Dragutin saznao da mu Elvira nije rođena majka, već pomajka, počeo se drukčije prema njoj ponašati. Više je nije znao “mama” jer mu je to čudno zvučalo te mu se činilo kao da je u rođenoj kući zapravo u gostima:

“Činilo mi se kao da više nisam kod kuće nego u gostima, kod neke dobre tete. I ja koji sam Elviru znao i te kako naljutiti, odjedanput sam postao bolji jer nisam ljutio svoju mamu, već neku drugu ženu, onu jako dobru tetu koja me nije rodila već usvojila.”

Tajanstveni čičica

Nakon tri godine, kada je Dragutin imao trinaest godina, odjednom se pojavio njegov djed s majčine strane. Predstavio se kao automehaničar iz Stipanovca i pozvao je Dragutina na sok kako bi mu rekao da ga njegova biološka majka želi vidjeti.

Rekao je da je ona u Njemačkoj. Djed Ratkaj Dragutinu  je obećao trkaći bicikl kako bi mogao dolaziti k njima kad god to bude želio:

“- Dobro bi ti došao jedan trkaći, ha? Rado bih ti ga kupio. Ali o tome ćemo se dogovoriti s bakom kada dođeš, hoćeš li?”

Djed mu je dao i novac jer smatra da mu smije dati što god želi i da mu to nitko ne može zabraniti, čak ni Elvira. Nakon kratkog razgovora, Dragutin je morao poći kući.

Nit iz zamršenog klupka

Dragutina je jako opteretilo saznanje da se njegov otac preziva Perković, a majka Ratkaj, dok se on preziva Vincetić. Stalno je o tome razmišljao i žudio je upoznati oca i nositi njegovo prezime. Želio je saznati sve o svome podrijetlu, no Elvira nije željela o tome govoriti. Smatrala je da će ga zaštititi ako ne sazna sve s trinaest godina. Dragutinove snove i maštu zaokupljale su misli o ocu i majci:

“O njima sam najčešće razmišljao uvečer, po odlasku u krevet, u očekivanju sna, i nerijetko bi mi se te misli neprimjetno stopile sa snom u kojem je sve bilo začuđujuće jednostavno i moguće.”

Zbog tih snova često mu je bilo neugodno kada bi pogledao Elviru u oči jer se osjećao kao da ju je izdao. Zbog toga su i snovi i java postali nekako tužni, a Dragutin nesretan.

Mnoštvo pitanja, a nijedan odgovor

Kada se vratio kući nakon razgovora s djedom, odmah je to rekao Elviri koja je to jako teško podnijela. Ona je smatrala da će joj ga pokušati oduzeti i da će ga nahuškati protiv nje, što se kasnije i potvrdilo.

Djed je u Elvirin i Dragutinov život unio nemir i među njima se pojavila velika prepreka koju je Dragutin sve više podizao svojim ponašanjem. Nije uopće imao razumijevanja za Elviru i namjerno joj je prkosio u želji da upozna svoje korijene, a uopće ne shvaćajući kako svojim postupcima utječe na Elviru, ali i na vlastiti život:

“Ne znam koji mi je bio vrag. Ne shvaćam ni sam zašto sam bio zločest. Svađao sam se s njom i vrijeđao je ne osjećajući ni trunka sažaljenja. Kao da je netko drugi progovarao iz mene.”

Pajine izmotancije

Pajo, Dragutinov najbolji prijatelj, u trgovini je ukrao žvakaće gume, a kad je Dragutin to vidio, odlučio je otići kako se ne bi uvalio u nevolju. No, Paju su uhvatili te je on rekao da je s njim bio i Dragutin. Nije se snašao i kasnije se zbog toga pokajao, no policajac je pokucao na Elvirina vrata i rekao o čemu se radi.

Dragutin ga je sutradan dočekao u školi i pitao ga zašto je rekao njegovo ime, a Pajo je rekao da je to učinio jer se ni jednog drugog imena nije mogao sjetiti.

I Pajo i Dragutin bojali su se da će im policajac doći u školu i pred svima ih odvesti, no to se nije dogodilo. Toga je dana u školu došao jedino fotograf, a policajac se nije ni kasnije pojavljivao.

Belinda

Dragutin je bio zaljubljen u Belindu koju je upoznao na klizalištu u vrijeme zimskih praznika. Klizalište se nalazilo kod vatrogasnog doma. Upoznali su se tako što joj je on pomagao na ledu jer je često padala. Iako joj je to u početku smetalo jer je smatrala da joj se ruga, ipak ga je pozvala na čaj da mu zahvali za brigu. Tada su saznali da žive u susjedstvu pa Dragutinu nikako nije bilo jasno kako je nikada nije vidio.

Budući da ona nije smjela imati dečka, morali su se dopisivati preko njezine najbolje prijateljice Vesne, a i družili su se samo u njezinom društvu. Oni su živjeli vrlo blizu, no zbog njezinih roditelja, to se činilo vrlo daleko.

Kako Dragutin dugo nije dobio pismo svoje simpatije, nije mu bilo svejedno, no na koncu mu je Vesna rekla da mu Belinda šalje pozdrave iz Slovenije:

“Tako je Vesna prvi Belindin pozdrav prenijela iz Slovenije, Ostale je prenosila kasnije iz razreda.Bio nam je potreban poštar jer Belinda nije smjela imati dečka. Zbog toga je izlazila redovito s Vesnom.”

Halo, policija

Budući da je Dragutin od djeda Ratkaja saznao da mu otac radi u policiji, jednoga je dana odlučio nazvati policiju u Osijek i saznati nešto o ocu. Kada je Elvira otišla u svoj frizerski salon Jorgovan, on je nazvao policijsku postaju iz koje su ga preusmjerili u Donji Grad.

Policajac koji se ondje javio, rekao je Dragutinu da mu otac više ne radi u policiji, da je sada vlasnik Papagaja, ugostiteljskog objekta, čiju je adresu Dragutin odmah potražio u telefonskom imeniku:

“Dograbio sam ponovno telefonski imenik Osijeka i među ugostiteljskim objektima, pod slovom “P” našao sam: Papagaj, bife, Kanižlićeva 47.”

Najteži je onaj razred koji upravo pohađaš

Posljednjega dana nastave, prije ljetnih praznika, učenici su govorili gdje će i kako provesti ljetovanje, a prije nego su otišli na odmor, razrednik Tomo im je rekao da se dobro odmore i pripreme jer je sedmi razred teži od šestog.

Učenici mu nisu povjerovali jer su znali da je uvijek najteži onaj razred koji se upravo pohađa.

Dragutinov je ljetni plan pronaći tatu, no Pajo ga je zbog toga gledao zagonetno. Naime, Dragutin trinaest godina nije spominjao oca, a sada govori da će ići k njemu.

Upala očne spojnice

Mederovački Drvodjelac slavio je stogodišnjicu postojanja pa je zbog toga ondje gostovala zagrebačka Croatia. Kako je Dragutin bio nogometaš, prisustvovao je utakmici i nesretnim slučajem poprskalo ga je vapno iz kante koju je nosio:

“Tog dana obilježavali smo linije igrališta dok su seniori trčkarali naokolo s loptom. Upravo sam nosio kantu vapna kad jedna zalutala  lopta doleti odnekud, udari u kantu i zanjiše je. Vapno pljusne nagore i poprska mi oči. Opsovao sam šutača od kojeg nikad neće postati nogometaš, obrisao se i nastavio označavati crte na terenu.”

Oko ga je jako peklo te ga je nakon toga Elvira stalno tetošila, ispirala mu oko i kuhala kamilicu. Rekla mu je da u ponedjeljak mora otići liječniku i neka miruje.

No, on je već sutradan zaigrao utakmicu i jedva je čekao kraj jer ga je oko nepodnošljivo peklo. U ponedjeljak je od liječnika saznao da ima upalu očne spojnice, da mora mirovati u mraku i kapati kapi u oči.

No, on nije mirovao, samo si je kapao redovito kapi u oči i liječio se kamilicom.

Bako, a zašto imaš tako velike oči

Dragutin voli i pecanje pa je često odlazio s prijateljem Pajom na pecanje na rijeku nedaleko Stipanovca. Jednog dana dok su pecali, Dragutin je odlučio posjetiti baku i djeda. Pajo ga je u tome podržao te su pokupili svoje udice i krenuli u Stipanovac gdje ih je dočekala baka.

Bila je jako sretna što vidi Dragutina, ponudila im je sok od bazge i pričala o Dragutinovoj majci Lujzi koja želi da joj se sin pridruži u Njemačkoj. Kada su odlazili, baka im je poklonila bocu bazgina soka, a Dragutin je bio sve zbunjeniji i nesretniji jer je bio tako blizu da otkrije svoje korijene, a opet mu ništa nije jasno:

“I baka je eto bacila šaku novih kamenčića u mozaik mojeg života. Kamenčići su se kotrljali, kotrljali, nikako da se smire.”

Bolje sa šest vijaka u nozi nego bez jedne daske u glavi

Po povratku kući, dječak je sreo svog starog i bolesnog susjeda Butkovića kojemu je često odlazio po lijekove. Ispričao mu je gdje je bio, no susjed to nije želio komentirati, samo ga je zamolio da mu opet ode po lijekove.

Butković je prije sedam- osam godina stradao u prometnoj nesreći i mislilo se da neće preživjeti, no oporavio se. Ipak, u nogu su mu ugradili zlatnu šipku sa šest vijaka koju mu nisu izvadili zbog njegove starosti. On se šali da je bolje imati i šest vijaka u nozi nego glavu bez daske u njoj. Zahvalio mu je i savjetovao neka se kupa u Bukviku jer su se ondje oduvijek kupali Mederovčani.

Sretan rođendan!

Na dan Elvirina rođendana, Dragutin joj je poslao crvene ruže kako bi je obradovao. Dostavili su joj ih u frizerski salon pa je njezino iznenađenje bilo tim veće:

“Jučer sam bio  u cvjećarnici i naručio za današnji dan buket tamnocrvenih ruža, donžuana, plativši i donošenje u Jorgovan. Danas je Elvirin rođendan i želio sam je iznenaditi.”

Dogovorili su se naći u jedan sat u restoranu Jelen kako bi proslavili njezin rođendan, iako ni jedno od njih dvoje nije voljelo slaviti rođendan. Elvira ga nije voljela slaviti jer se uvijek prisjećala da joj je suprug Nikola poginuo, a Dragutin nije volio jer je njegovo rođenje bilo obavijeno velom tajne pa nije ni znao svoje podrijetlo.

Dok su ručali, Dragutin je samo razmišljao kako želi otići u Osijek k ocu i posjetiti majku u Osnabrücku, no to nije spominjao Elviri jer je znao da će je rasplakati.

Italija je luda kuća

Dragutin je došao u Pajinu kuću. Budući da je Pajo dio ljeta trebao provesti u Italiji, Dragutin se nemalo iznenadio kada je saznao da ipak on i njegova obitelj nisu otišli.

Pajo, sklon laganju i izmišljanju priča, rekao je da se njegova majka boji aviona, a i veliki su neredi u Italiji pa su odustali od toga putovanja, no da će otići u Rumunjsku jer je ondje jako lijepo.

Dok je bio u Pajinoj kući, Pajina ga je majka pitala s koliko je prošao u školi. Čestitala mu je jer je prošao s odličnim uspjehom te se požalila na vladanje i ocjene svoga sina. Kada je ona otišla, dječaci su pričali o Dragutinovu ocu.

Dobar dan, tata!

Jednoga je dana Elvira morala poslovno otputovati u Trst pa je Dragutin iskoristio priliku i odlučio otputovati u Osijek kako bi konačno upoznao oca. Iako je Elviri obećao da će biti dobar, da neće nikamo ići i da će čuvati kuću i paziti na sebe, on je sjeo na bus i krenuo u pustolovinu. Želja da konačno upozna oca bila je jača od svake odgovornosti.

Kada je stigao u Osijek, potražio je Kanižlićevu ulicu, kućni broj 47. Ušao je u lokal i naručio tonik. Čekao je u nadi da će se njegov otac pojaviti i odmah ga prepoznati, no čuo je da je poslovno otputovao u Zagreb pa se odlučio vratiti kući, a oca potražiti neki drugi put. U autobusu je bilo mnogo ljudi, ali on nije imao snage svoje mjesto ustupiti jednome starcu jer je osjećao kako su mu kosti teške:

“Nisam mogao ustati i da sam htio. Boljela me svaka koščica kao da me netko isprebijao.”

Otmica

Pokraj njega se zaustavio crni “mercedes” u kojemu je bio djed Ratkaj, koji ga je pozvao na piće. Razgovarali su, otišli na piće, a potom ga djed nije vratio kući, kao što je obećao, već ga je odvezao u Stipanovce jer su mu on i baka kupili novi bicikl pa će njime moći kući. Tada se Dragutin osjećao prevarenim i otetim.

Iako je znao da će Elvira biti ljutita jer je prihvatio njihov dar, on ga je svejedno uzeo jer su ga baka i djed uspješno izmanipulirali i poklonima ga pokušali pridobiti. On, kao trinaestogodišnji dječak, nije se mogao tome oduprijeti te je poklon prihvatio.

Baka mu je dala i pismo koje mu mama šalje i u kojemu ga poziva da ljetne praznike provede s njom u Splitu. Baka i djed nagovaraju ga da napusti Elviru jer ona nije njegova majka i da ode svojoj pravoj majci koju karakteriziraju kao žrtvu željnu sina:

“Danas su me, eto, oteli… Ne ispričavaju se zbog toga već me podmićuju, govore protiv Elvire, tvrde da imaju pravo na to. Imaju li? Poklanjaju mi skupocjene darove, obećavaju i onakve od kakvih bi se mojim prijateljima zavrtjelo u glavi.”

Dječak im vjeruje i njegove su misli izmanipulirane, iako je svjestan svega, nije dovoljno jak da se odupre.

Elviri nije rekao za ljetovanje s mamom, niti za posjet ocu, ali joj je rekao za bicikl, što ju je neugodno iznenadilo i izazvalo očaj. Te je večeri Dragutin sanjao da su ga oteli djed, baka i mama te da ga odvode od Elvire. Zbog toga se probudio sav u znoju i strahu.

Ljetovanje, logorovanje, urlaub

Elvira je bila vrlo ljuta zbog toga što joj zli ljudi žele uzeti sina za kojega se brinula sve ove godine i kojega voli najviše na svijetu. Ona ne može shvatiti da su ga s nekoliko poklona potpuno okrenuli protiv nje i da on uopće ne cijeni njezinu ljubav, već je smatra sebičnom i govori joj ono što su mu baka i djed rekli.

Iako je razočarana, i dalje ga jako voli i planira s njim i prijateljicom Krunom otići na more. Dječak je odbija govoreći da će ići s izviđačima radije nego s njom. Ona je iznenađena njegovom odlukom jer zna da je on kao princeza na zrnu graška pa joj nije jasno kako misli spavati u šatoru. Iako njih dvoje raspravljaju o njegovu odlasku s izviđačima, ona tu raspravu odgađa za neki drugi dan i na tome ostaje:

“Promatrala me netremice, duboko dišući. – Vidjet ćemo – reče nezadovoljna – još ćemo razgovarati.”

Ja sam Vincetić, ali mogao sam se zvati i Perković

Kada je jednoga dana Elvira s Krunom otišla u Pečuh u kupovinu, Dragutin je opet sjeo na autobus i krenuo u Osijek. Došao je u očev lokal i konobaricu zamolio da zove šefa jer mu je on rođak. Njegov se otac tada pojavio, predstavio se, sjeo ispred njega i pitao ga tko je i zašto ga treba. Dragutin je bio očaran očevom pojavom i njegovim ponašanjem, ali je u početku bio zbunjen i jako uzbuđen:

“Bilo me stid što mi je ruka znojna, jer mi se ruke nikad ne znoje. Nije bio jedan od onih ljudi koji ruku, pir rukovanju, mlohavu pruže pa je povuku, sudjelujući u pozdravu bez imalo strasti i bez ikakvog odnosa prema čovjeku s kojim se pozdravljaju. Pa osmijeh. Kažem vam, taj se čovjek znao osmjehnuti.”

Kada je konačno skupio hrabrosti, predstavio se, rekao je kako ga je pronašao i da ga je silno želio upoznati. Za Dragutina je otac saznao kad je dječaku već bilo sedam godina, a tada je već imao obitelj pa nije želio sve izgubiti zbog pogreške počinjene u prošlosti. Perković je ispričao da više nije policajac jer je prometnog načelnika našamarao i priveo jer je mislio da je pijan. Zbog toga je dobio otkaz.

Pričali su o Elviri  i otac mu je rekao da ne smije biti bezobrazan prema njoj jer ga je ona othranila i dala mu svu ljubav. To bi Dragutin trebao poštovati. No, Dragutin inzistira da se otac s njom upozna jer ne shvaća kakve to posljedice može imati i za Elviru, ali i za oca. Nakon susreta s ocem, Dragutin je bio presretan.

Je li Crno more zaista crno?

Baš kao što nije bio u Italiji, Pajo nije otišao ni u Rumunjsku. Ovoga je puta rekao da nisu išli jer je tata dobio bolju ponudu pa će otići u Crikvenicu ili na Rab jer je u Hrvatskoj more puno ljepše.

Dragutin i Pajo razgovarali su o Dragutinovu ocu, Dragutin ga je hvalio i pričao o njemu kao o bogu, no Pajo ga je pitao hoće li ga majka ili otac usvojiti. Dragutin je govorio da ga sada svi žele i da je vrlo važan. Tada je Paji pokazao poklone koje mu je Elvira donijela iz Trsta te svoj novi bicikl.

“Glas Slavonije”, kolovoz i rujan 1977.

Dječak je zamolio susjeda Butkovića da ode s njim u knjižnicu da se učlane pa da može pročitati Glas Slavonije iz kolovoza/ rujna 1977. Susjed mu je pristao pomoći jer je i Drago njemu uvijek išao po lijekove.

No, u novinama nije našao ono što je tražio. Drago je želio vidjeti gdje je rođen, kada i tko su mu roditelji, no njegova imena nije bilo u novinama. Kada je završio s istragom, tiho je i razočarano pozvao Butkovića da krenu kući:

“- Izgleda da se ja i nisam rodio – prošaputao sam –  mene je donijela roda.”

Kako razdvojiti dvije nerazdvojne prijateljice?

Dragutin se silno želio družiti s Belindom, no nikada se nije s njom mogao družiti bez prisustva njezine najbolje prijateljice Vesne. One su uvijek zajedno, kao da su blizanke. Ipak, on je iskoristio bilo kakvu priliku samo da bude blizu svoje simpatije. Kada ih je jednoga dana sreo u gradu, pozvao ih je na sladoled:

“U slastičarnici u koju smo ušli, odjekivala je zaglušna glazba, novokomponirana. Mi, djeca rocka, samo smo se pogledali.”

Otišli su do tržnice kupiti Vesninoj papigi hranu, a potom na sladoled. Budući da je Drago bio jako zaljubljen u Belindu, u njezinome se društvu uvijek ponašao blesavo i uvijek ju je zadirkivao, a da ni sam nije znao zašto.

Belinda je ispričala da je njezinog kanarinca pojeo mačak pa da više ne bi mogla podnijeti imati ptičicu. Djevojčice se ne smiju kupati na Bukviku jer su im roditelji rekli da je preopasno.

Ljudi mijenjaju imena i prezimena

Nakon prvog susreta s ocem, Dragutin je očekivao očinski izljev ljubavi i bio je vrlo sretan što konačno ima oca. Iako je svoju sreću morao skrivati pred Elvirom, znao je da to neće moći još dugo tajiti. Iskoristio je priliku kada se igrala utakmica Croatije i Osijeka te otišao sa Zuljom i njegovim bratom u Osijek.

Elvira je mislila da ide na utakmicu, a on je poslije utakmice još posjetio i oca. Rekao mu je da je bio bezobrazan prema Elviri, a otac ga je tada izgrdio jer je smatrao da ona to ne zaslužuje. Dragutin je ocu rekao da je tražio svoje ime u Glasu Slavonije i da bi se volio prezivati Perković, ali je otac odgovorio da prezime uopće nije bitno jer ga ljudi ionako mijenjaju:

“- Ma ne opterećuj se time: Perković ili Vincetić, Petrović ili Marković… Što to znači? Ljudi mijenjaju i imena i prezimena, zanimanja, mjesto boravka…”

Pričali su neko vrijeme, a tada se Drago morao vratiti sa Zuljom i njegovim bratom kući. Po povratku kući, vidio je osmrtnicu s Butkovićevim imenom.

Nesavjesna majka

Jednoga je dana u Elvirinoj sobi otkrio zaključanu ladicu i pretpostavio je da se ondje krije nešto što se tiče njega i što mu može razriješiti misterij njegova rođenja. Dok Elvire nije bilo kod kuće, otvorio je ladicu i pronašao brojne papire. Među njima je bio i jedan na kojemu je pisalo da je ostavljen  ispred ulaza u bolnicu, gdje je proveo cijelu noć, ali da se na sreću nije razbolio:

“Jučer ujutro medicinska je sestra Julijana Bartolić našla ispred ulaza u bolnicu zavežljaj. Razmotala ga je i vrlo se iznenadila kada se pred njom ukazalo novorođenče. Bio je to dječačić star jedva nekoliko dana, uvijen u mušku košulju i bijeli ženski rubac. Dijete je odmah pregledao liječnik, ali nije ustanovio nikakve povrede. Mališan nije bio čak ni prehlađen, iako je dobar dio noći proveo vani, ispred bolničkih vrata, gdje ga je zacijelo ostavila nesavjesna majka. Istraga je o ovom neobičnom i nesvakidašnjem događaju u tijeku.”

Te je večeri Elvira imala užasnu noćnu moru u kojoj je sanjala da joj silom otimaju Dragu, no on joj je donio čašu vode i smirio je.

Noćnik

Pajo je jednoga u jutra u četiri sata došao po Dragu da idu na pecanje. Tada je priznao da nije nikada ni trebao otići u Italiju, ni Rumunjsku, a ni na Rab. Dječak je sve izmislio kako bi se činilo da mu je život zanimljiv. Tada govori da će ipak otići u vikendicu na Dunavu, no Dragutin je sumnjičav na tu njegovu izjavu.

Na sporednom kolosijeku

Pajo je pitao Elviru može li Dragutin s njim i njegovim tatom u Osijek u Zoološki vrt, na što je ona pristala. Dragutin mu je bio vrlo zahvalan jer je odlazak u Osijek značio posjet ocu. Jako se radovao tome susretu i nadao se nekakvoj očinskoj toplini, no otac mu je rekao da ne može svoju obitelj staviti na kocku zbog onoga što je učinio u mladosti.

Iako je Dragutina mučilo jer se rodio u praznom vlaku na sporednom kolosijeku i jer je osjećao da mu je zapravo cijeli život zbog toga na krivome kolosijeku, otac ga nije mogao utješiti bolje nego da mu kaže da se treba usredotočiti na budućnost.

Otac nije znao da je Dragu majka Lujza ostavila pred vratima bolnice. Bio je iznenađen, no nije mu nikako mogao pomoći. Otac ga je zamolio da više ne dolazi jer time prijeti njegovoj obitelji. Dragutin se razočaran i posramljen vraća kući, odlučan da Elviri za to neće reći jer mu je odviše bolno:

“Nakon ovog razgovora, više ga ne želim upoznati s Elvirom. Ona ne smije znati kako je to s njim beznadno i tužno. Svoje saznanje i svoju bol ugurat ću negdje u najdalji kut sjećanja.”

Imam trinaest godina, ali sam mnogo stariji

Dragutin je odlučio otići k majci u Split. Bio je s bakom i djedom i sve je bilo spremno. Poklonili su mu sat i dali novac. Kada se od njih vratio kući, rekao je Elviri za svoj put u Split i pokazao joj je poklon. Ona je bila slomljena od onoga što je čula, a on je bio jako bezobrazan prema njoj.

Govori joj da je sebična, da ga je odgajala jer joj je bio potreban da ne bude sama, ali da sada nema nikakva prava na njega i neka ga ostavi na miru. Iako je bio svjestan da mu to nije u redu, iz njega su progovarali baka i djed te je u jednom trenutku Elviru gurnuo. Ona je počela plakati, a on se počeo ispričavati, no uzalud. Bila je toliko slomljena da ni idućega dana nije s njime razgovarala, samo mu je spremila putnu torbu:

“Idućeg dana nije sa mnom progovorila ni riječ. Od ranog jutra šutke je spremala moju odjeću u putnu torbu, kao da smo se sinoć prešutno dogovorili o logorovanju. Priželjkivao sam da me odgovori od putovanja u Split, da me ispljuska i zabrani mi odlazak – i ja bih je poslušao. Ali ona se nije obazirala na mene i nije se ni na trenutak pokolebala u svojoj odluci, kao da sam za nju već odavno otputovao.”

Dobro veče, gospođo Ratkaj!

Dragutin je došao u Split upoznati majku. Ona je na dogovoreno mjesto došla sa svojim zaručnikom, večerali su, a Dragutin ih je promatrao iz prikrajka i skupljao je hrabrost da joj se javi. Kada je konačno skupio hrabrosti, javio joj se, a ona ga je predstavila kao nećaka. Dragutina to nije iznenadilo, shvatio je da joj je suvišan i da je njoj jedino važno da nema nikakvih problema sa zaručnikom i da se konačno uda:

“- Ovo je sin moje sestre – progutala je slinu u ustima. Osjetio sam čvrst stisak ruke koje je molio savezništvo. (…) Srećom, ovog trenutka nije Elvira bila sa mnom. Kako bih je poslije pogledao u oči? Ovako, zatajio sam pred njom tatu, zatajit ću i mamu koja je to upravo učinila sa mnom.”

Zatajivši ga, ona je konačno Dragutinu otvorila oči i on je shvatio da je jedina osoba koja ga se nikada nije odrekla i koja ga jedina istinski voli zapravo njegova pomajka Elvira. Bilo mu je žao što je bio naivan, no odmah se odlučio vratiti kući.

Povratak

Kada se vratio kući, Elvira je bila na poslu pa se on otuširao i razmišljao o svemu što mu se dogodilo. Kada je Elvira došla kući, dugo su razgovarali, no nisu spomenuli njegov susret s majkom. Opušteno su se družili, shvaćala je što se dogodilo i bez da joj je ispričao o tome te se sve vratilo na staro. On je shvatio da je ona njegov oslonac, ali i on njezin te da su samo njih dvoje oni kojima je stalo jedno do drugoga. Tada se on privinuo uz nju i zaplakao:

“Proživljavao sam još jedanput sve ono što sam doživio posljednja dva dana i, kad sam shvatio da se nakon svega ponovno nalazim uz Elviru, ispunila me plima neobičnog osjećaja i odjedanput sam je, naoko bez razloga, zagrlio. Privinuo sam se uz nju, naslonivši joj glavu u krilo kako to već godinama nisam činio i zajecao nesuzdržano i bez stida, u tišini koju ona nije poremetila nijednim suvišnim pitanjem.”

Analiza likova

Likovi: Dragutin Vincetić, tata Perković, mana Lujza

Dragutin Vincetić – trinaestogodišnji dječak. Posvojen je jer su ga roditelji napustili. Jedina mu je želja pronaći roditelje i otkriti vlastito podrijetlo. Budući da je samo dječak, lako ga je izmanipulirati i okrenuti protiv one koja ga stvarno voli. On je često svjestan da se ne bi trebao ponašati bahato, ali si ne može pomoći jer je trinaestogodišnjak u potrazi za odgovorima. Iako je kroz roman bahat prema pomajci, konačno shvaća da je jedino njoj stalo do njega i miri se sa sudbinom. On u djelu biva i razočaran, i znatiželjan, i iznenađen, i uzbuđen, i ravnodušan, ali i zaljubljen.

“Privinuo sam se uz nju, naslonivši joj glavu u krilo kako to već godinama nisam činio i zajecao nesuzdržano i bez stida, u tišini koju ona nije poremetila nijednim suvišnim pitanjem.”

Elvira Vincetić – Dragutinova pomajka, puna ljubavi, brižna. Ona ne želi ružno govoriti o dječakovoj majci i zbog toga pati i biva poražena. Iako je izgubila nekoliko bitaka u romanu, ona je ipak izašla kao pobjednica kojoj se vratio sin pun ljubavi, razumijevanja i povjerenja. Nije jako rječita, već svojim postupcima pokazuje kakva je osoba; ona je topla, brižna, nesigurna, biva čak i razočarana u jednome trenutku, no ipak njezina dobrota na kraju biva nagrađena. Budući da joj je suprug poginuo, ona je često nesigurna i svoju sigurnost, ljubav i vrijeme ulaže u posinka.

“Ja sam osjećao kako je ona, blaga, postala još blaža, nježna, još nježnija (…)”

Baka i djed Ratkaj – sebični i manipulativni. Vrlo ružno govore o Elviri, dječaku govore protiv nje, huškaju ga da je napusti kako bi bio s njihovom kćeri, kupuju mu razne darove kako bi dobili njegovu ljubav i povjerenje. To im u početku i uspijeva, ali takve površne stvari često završe loše. Njima nije bitna dječakova sreća, nego to da dobiju ono što oni žele. Ne razmišljaju o posljedicama koje će izazvati svojim postupcima.

“Danas su me, eto, oteli… Ne ispričavaju se zbog toga već me podmićuju, govore protiv Elvire, tvrde da imaju pravo na to. Imaju li? Poklanjaju mi skupocjene darove, obećavaju i onakve od kakvih bi se mojim prijateljima zavrtjelo u glavi.”

Majka Lujza Ratkaj – bila je mlada i nemarna majka koja je napustila sina kada ga je rodila, ali i nakon trinaest godina to isto čini onoga trenutka kada ga je zatajila pred zaručnikom. Odrekla se svoga djeteta dva puta uz izliku da bi joj on zakomplicirao život. Vrlo je sebična jer se upliće u Elvirin i dječakov život kada to njoj odgovara, a napušta ga kada je on želi uza se. Kada je bila usamljena, pretvarala se da je mila i tužna, no kada ju je sin vidio, uočio je da je hladna, bez osjećaja za vlastito dijete.

“Dugo i uporno sam je promatrao (kao da ronim u dubinu mora), pitajući se kako oči mogu biti tako nebesko plave, a tako zemaljski hladne.”

Otac Perković – čovjek koji je počinio pogrešku u mladosti, nije spreman nakon trinaest godina snositi posljedice za učinjeno, no uvijek govori lijepo o Elviri i nastoji reći dječaku da mu je Elvira i majka i prijatelj i da se prema njoj ne smije loše odnositi. On je grešan, ali svoje pogreške ne želi ponavljati. Podržava Elviru kao jedinu Dragutinovu majku i to je lijepo od njega. Iako je sebičan jer ne želi priznati sina, čini ono što smatra najbolje i za njega, i za sebe, ali i za Elviru.

“Eto, nije on nikakav podmukli skretničar koji bi me želio skrenuti na svoj kolosijek… On je samo jedanput  u životu skrenuo i to mu više ne pada na pamet. Po svojoj pruzi on otada vozi ispravno i ravno, automatski.”

Pajo – nestašan dječak, sklon lažima i izmišljanju priča, Dragutinov najbolji prijatelj. Ne dolazi često u školu, nemaran je, nije ga briga za ocjene. Sklon je nestašlucima, a rano buđenje mu predstavlja veliki problem. Ne poznaje razredne kolege jer je često odsutan s nastave. Ukrao je žvakaću gumu u trgovini, a za to okrivio i Dragutina, čime pokazuje i da je vrlo nepromišljen.

“Bio je to neobičan  momak koji je u naš razred došao početkom godine… činilo se da je među nas upao samo zato što nigdje drugdje nije mogao kidnuti. Svi smo ga, zbog njegovih nepodopština, doživljavali kao kaznu, a i nastavnici su brzo “digli ruke” s njega.”

Belinda – Dragutinova simpatija, djevojčica u koju se zaljubio čim ju je ugledao na klizalištu. Ona je loša klizačica, ali je lijepa, pametna i nježna. Ona je imala ptičicu koja je umrla pa više ne bi mogla podnijeti takvu tragediju. Zaljubljena je u Dragutina, ali je odgojena tako da ne smije imati dečka. Budući da poštuje odluku svojih roditelja, pokazuje da je i poslušna i odgovorna.

“Pokazala mi je najljepša leđa na klizalištu i lagano otklizala dalje. Začudo, nije pala, što sam priželjkivao. Ali, samo nekoliko koraka dalje zalamatala je rukama kao slabi plivač u virovitoj rijeci.”

Vesna – Belindina najbolja prijateljica koja podržava Draginu i njezinu ljubav pa im pomaže kao posrednik, odnosno, poštar. Pametna je i lijepa. Glasna je, zanimljiva, vesela, ima ptičicu o kojoj se brine kupujući joj hranu.

“Mala pametna debeljuca. Vesna mi se poslije Belinde činila najljepšom djevojčicom na svijetu.”

Susjed Butković – star i bolestan, doživio je prometnu nesreću pa ga često sve boli. No, on je vedar čovjek, voli se šaliti, a Dragutin i on često i razgovaraju. Budući da mu Dragutin često ide po lijekove, susjed je spreman pomoći i Dragutinu. Na žalost, susjed na kraju umire.

“Bio mi je drag taj starac, koji je inače živio posve sam, i kojemu sam se – tko zna zbog čega – dopadao. (…) Popričali bismo obvezno tom prilikom, a zajednička tema bio je nogomet.”

Bilješka o piscu

Stjepan Tomaš cijenjeni je hrvatski književnik, rođen 2. 1. 1947. godine u mjestu Nova Bukovica kod Slatine. U Našicama je završio srednju školu, a nakon toga se preselio u Zagreb kako bi upisao i na kraju završio Filozofski fakultet.

Iza sebe ima velik broj objavljenih djela, pa je tako objavio nekoliko poznatih romana za djecu kao što su: “Halo, ovdje komandosi”, “Moljac i noćni čuvar” te “Dobar dan, tata”.

Napisao je knjigu o ratničkim zbivanjima koju je objavio pod nazivom “Moj tata spava s anđelima”. Kasnije ju je nadopunio i ponovno objavio pod naslovom “Mali ratni dnevnik”.

Pored nekoliko romana Stjepan je objavio i zbirku pripovijedaka za odrasle i poznati roman “Građani u prvom koljenu”. “Moljac i noćni čuvar” bio je prvi roman za djecu, koji je napisao 1982. godine.

Napisao je četiri zbirke pripovijedaka: “Tko kuca otvorit će mu se”, “Anđeli na vrhu”, “Sveti bunar” i “Smrtna ura”. Od romana ne treba zaboraviti na: “Zlatousti”, “Taninska četvrt” te “Život u provinciji”.

Autor: V.S.