Na stotinjak stranica Miroslav Krleža, bard hrvatske književnosti 20. stoljeća, ispisuje uspomene iz svojega djetinjstva. “Djetinjstvo” je napisano 1942. za vrijeme Drugog svjetskog rata, koji je Krleži osobno, kako saznajemo iz intervjua koje je dao za svoga života, bio najteži životni period. Također izjavljuje da se u svojim poznim godinama zapravo najviše sjeća boja, mirisa, zvukova i oblika iz upravo iz perioda svoga djetinjstva. U djelu, koje se prvotno naziva “Djetinjstvo u Agramu 1902-03”, opisuje godine kada je bio dječarac od 10-11 godina. Prisjeća se svojih ministrantskih dana i uspomena na najvažniju osobu u njegovom životu, svoju baku po majčinoj strani, Tereziju Goričanec. Kroz memoarske zapise o svom djetinjstvu Krleža propituje djetinjstvo kao mjesto utjehe i predmet kontemplacije koje smatra iznimno važnim za emocionalni razvoj odraslog čovjeka. Bilo ono lijepo ili ružno, slike, boje, mirisi i zvukovi iz ranog perioda čovjekovog života trajno se urezuju i tvore najdublja sjećanja.
Poput slikara koji slika po slikarskom platnu, Krleža boja emocionalno nabijene uspomene u zelenu boju svoga doma i modru boju igre ispod neba, dok u ljubičastu, zlatnu i u srebrenu boji svoja sjećanja na služenje misa u crkvi na Kaptolu. Ta dva prostora, dom i Kaptolska crkva su trajno obilježila njegovu filozofsku misao koja se proteže kroz cijeli dnevnički osvrt na neke sretnije dane.
Objava djela nastupila je 10 godina nakon što je nastala pod piščevim perom, u 12. broju tadašnjeg eminentnog lista Republika. Godina 1942., iako teška i samotna ratna godina ispunjena piščevim strahom za vlastiti život, ujedno je bila i jedna od najproduktivnijih Krležinih godina kada je ispisao čak sedam dnevnika u kojim se osvrće na iskustvo svoga života i spoznaje koje su mu se razotkrile komparirajući htijenja unutrašnjeg djeteta i ograničenja odraslog ja.
U svojem dnevničko zapisu prepunom uspomena, samo dvije osobe iz svoga života opisuje. Jedna je njegova baka Terezija Goričanec, a druga sjećanja se odnose na njega kao dječaka, ostalo su samo kratke sličice i opažanje iz njegovog života koje su više vezana na unutrašnja promišljanja, a manje za ljude u njegovom životu. Izostaju opisi njegove majke i oca, rodbine i prijatelja iz djetinjstva.
U ovoj memoarskoj prozi pravo je slikovito-filozofski stil pisanja najinteresantniji. Iako opisuje razdoblje u kojem je bio dječarac koji je tek kročio u školu, jezik nije djetinje jednostavan i razigran, već stilski i sadržajno bogat. To je jezik školovane odrasle osobe, prepun arhaizama, tuđica, citiranja latinskih, talijanskih, njemačkih pjesama i napjeva, kajkavski dosjetki i mudrih izreka njegove bake Terezije, te dubokog promišljanja o Crkvi, religiji, filozofiji, etici, politici, slikarstvu i umjetnosti te o prirodi čovjekovog života. Njegova razmišljanja nisu razmišljanja naivnoga djeteta, a ton jezika je težak. Pisac konstantno uspoređuje utiske i emocije djeteta o svijetu i stvarima s utiscima koje je dobio kao odrasla osoba i pronalazi jaz između njih te prostor za promišljanje i kreiranje filozofske misli.
Kasnije kroz djelo doznajemo da se vraća u sjećanja iz djetinjstva jer su ona poput umjetnosti čista, lišena tiranije i prijetvornosti društva. U tim turobnim ratnim vremenima, kada je čovjek čovjeku vuk, utjehu su mu pružale misli na umjetnost kao višu formu ljudskog postojanja i dječju igru, koja je prema njegovim riječima borba protiv ispraznosti života. Odlazak u doba djetinjstva piscu služi kao svojevrsno otkrivenje i preispitivanje dobivenog znanja kroz klasično i crkveno školovanje, te s tim revidiranjem djetinjstva daje si prostor za kritiku društva koje je lažno, gramzivo i manipulativno za razliku od dječjeg, naivnog i razigranog. Igra je lajtmotiv cijeloga memoarskoga zapisa. Ovako zapisuje svoj osvrt o dječjoj igri: “Igra izvire iz djece kao vrelo iz brijega: suvišak snage, proces kome je svrha u samome sebi, to jest od preobilja životne radosti, od snažne razigranosti osjećaja, u rasplamsavanju tjelesnog zdravlja i nagona.”
Svaku sliku iz djetinjstva Krleža zasipa komentarima i promišljanju o svakodnevnom životu u kojim se prepleće dječje nedužno, razigrano i naivno i odraslo razočarano ja. Krleža je pisao ekavicom, kao i niz drugih hrvatskih pisaca toga vremena, koja mu je bila bliska ne samo zbog vjere u jugounitarizam već i zbog kajkavskog jezika njegove bake koji je bio jezika njegovog djetinjstva. Jezik i izvor jezika kod Krleže budi iznimno zanimanje i u memoarima zapisuje enciklopedijske natuknice i smatra da u tom periodu miješalo pet elemenat poput klasične kajkavštine kojom je govorila i njegova babica, jezik ulice i kuhinje, jezi lektire i zagrebačke štampe, jezik Josipa Klobučara i jezik deseterca koje je najvještije koristio Jovan Jovanović Zmaj, pjesnik njegovog djetinjstva. U tadašnjem jeziku miješali su se turcizmi, germanizmi, latinski i nove tvorbe zagrebačke gospode. Krležini dnevnički zapisu su stoga bogata ostavština hrvatskoj književnosti zbog neiscrpnog izvora povijesnih podataka, promišljanja i studioznog bilježenja pulsa tog vremena.
Kratak sadržaj
Odrasli Miroslav Krleža, književnik i enciklopedist, u svojoj pedeset prvoj godini života nalazi se u ratu zahvaćenom Zagrebu, čije je ime u negdašnjoj Austro-Ugarskoj bilo Agram. Lamentira o sretnim i iskrenim danima djetinjstva koje je proveo sa svojom bakom Terezijom i ministrirajući u crkvi. Do tada samozatajni Krleža, čitatelju se potpuno otvara kroz svoja promišljanja o životu i svijetu te prizivanje najživljih slika iz djetinjstva. U tom periodu Drugog svjetskog rata Krleža je postao iznimno razočaran u ljude, pošto su se ideje o društvu socijalne i nacionalne pravde (koje je gojio kao pripadnik partije) jugounitarizma i vjera u komunizam porušile i nakon što se ispostavilo da Lenjinove ideje u koje je vjerovao, pod je staljinističkim režimom postaju tijelo represivne sile. S porušenom vjerom u ljude u svojim dnevničkim zapisima vraća se na početak 20. stoljeća u sretnije godine djetinjstva.
Djelo počinje opisom igara i asocijacijama na djetinjstvo kao što su lopta, mjesečina, vodoskoci, mačke i golubovi, voštane lutke, gospoda s cilindrom i slika žene koja doji dijete, tamne sobe u kojoj plamti voštana svijeća. Već na prvim stranicama Krleža zapisuje ono što ga muči, želeći se vratiti u tople, domaće slike iz djetinjstva: “Dok je ta fantastična stvarnost kojom smo okruženi, jedna cjelina, prije takozvanog razumskog raskola još neoštećena, još neizobličena, još sveudilj čista, djevičanski netaknuta, svježa, prvotna, dječja, životinjska, neposredna, od razumno razrezane stvarnosti stvarnija, s fantastičnom stvarnošću podudarnija, ona je u svakom slučaju istinitija od oljuštene, izlizane i okrnjene stvarnosti, koja je usitnjena razumnim pojmovima, kada čovjek gleda stablo, a ne vidi šume.” Ta fantastična stvarnost su slike njegovog djetinjstva, ideali i vrijednosti koje je u tom periodu usvojio, za razliku od stvarnosti koja ga okružuje i koja je deprimirajuća.
Svoje dječje ja naziva fantastičnim, poetsko izvanvremenskim alter-egom koje se igra, zabavlja, putuje balonima, mašta pod mjesečinom, promatra konje, cirkuse i paralelno ministrira.
U tim godinama on promišlja o smrti i kaže da mu je najneugodnija dječja psihoza bila slika progona prvih kršćana, uznemiravajuće slike gladijatora, lavova, šibanja i kaosa. Svaku sliku iz djetinjstva povezuje sa slikama koje se odvijaju u njegovom trenutnom životu. Tako su dječje slike progona prvih kršćana zamijenile slike progona njegovih boljševičkih prijatelja i njega samoga iz Rusije nazad u tadašnju Austro-Ugarsku. Jedan od njegovih komentar je : “Plivajući s utiscima, svi smo zaronjeni u plimi i oseci dojmova. Rodili smo se usred bujice utisaka, uzbuđenja, poticaja, nagona, strasti i volje.”
Isto tako smatra, i poetski kaže, da je svaki čovjek od rođenja umjetnik, te da svaki čovjek traži pjesničku formulu vlastitih doživljaja. Krleža se osvrće i na školski sustav smatrajući da ljude u školi ne podučavaju da bi progledali već oslijepili, te da ga kroz indoktrinaciju čine pasivnom lutkom u društvenoj igri ratova. Samo najtvrdoglaviji pojedinci se odupiru toj represiji, a to su pjesnici koji njeguju svoj slobodni, razigrani, djetinji ja ne mareći za društvene norme i politička zbivanja.
Kroz djelo se osvrće na niz pisaca poput Dantea, Shakespearea, Schilleja, Gundulića, Držića i niza drugih, tvrdeći da su pisci najvjerniji pratioci svoga vremena koji ni pod terorom ne posustaju izražavati svoju slobodnu ljudsku misao. Poput velikih filozofa, Krleža se kroz stranice i stranice teksta propituje što je umjetnički istinito i što je ona razlika koja razlikuje umjetnički kip od odljeva, ima li u umjetnosti mjesta za politiku ili je tu samo da promatra svijet oko sebe.
Motivi iz njegova djetinjstva nisu bili samo fragmenti slika, već i mirisi, poput mirisa popljesnive crkvene lađe i starih pergamenata. Ti mirisi su budili čežnju u njemu za davno izgubljenim vremenom i pokušao ih je oživjeti obilazeći stare crkve po raznim mjestima za svojih putovanja u odraslim godinama. Krležina asocijacija na crkvu je ljubičasta boja, svijećnjaci, Kristovo tijelo, starice koje ljube Kristove rane. Prisjeća se kako je volio Veliki Petak i Jacaponeove poeme o majci koja oplakuje svoje dijete, a likovno mu se najviše svidio Anđeo u Katedrali pod propovjedaonicom.
U tim prisjećanjima na impresivnost uređenja crkvenog prostora Krleža dodaje kako su “dekorativni momenti oduvijek bili od ogromnog značenja kod svake propagande” aludirajući na propagandu nacističkog i komunističkog režima koji su u to vrijeme bili aktualni.
Druge slike i mirisi crkvenih blagdana su bili orahnjača, makovnjača, jelove grane, uskrsna jaja. Toliko često je boravio u crkvi da kaže da bi znao nacrtati reljef svete zemlje jednako dobro kao i kaptolske vinograde na Šalati ili Medvedgradu, nadodajući da je geografsko zapažanje ujedno i njegov jedini talent. Glumio je tri godine u crkvenoj drami koja se zvala Sveta Misa i prisjeća se načina govora tadašnjih franjevaca koji su često upotrebljavali izraze poput “sinek moj”,” dakle”,”uzmimo na primjer” i slično te kako su im često recitirali na latinskom. Ministrirati je prestao biti u četvrtom razredu pučke gimnazije kad priznaje da je počeo naginjati laičkim pogledima na svijet. Prisjeća se svetog Agustina i zapaža kako im se podudaraju pogledi na djetinjstvo, koji kaže: “To što su dječaku igra, lopta i vrabac odraslima su časti, zlato, bogatstvo i robovi.”
Krleža u djelu propituje cijelu povijest čovječanstva prisjećajući se kako je krenuo ministrirati s idejom da je čovjek stvoren na sliku i priliku Božju, nakon čega je slijedilo dječje razočarenje kad je spoznao da je sisavac poput svih sisavaca, te da se orangutan jednako može prehladiti kao on. Kaže da je ta spoznaja za njega bila pravi šok iarhimedovsko otkriće kad je shvatio da je čovjek životinja i teško mu je pala ta devalvacija čovjeka. Njegove odrasle misli o kršćanstvu su, da ono “tješi čovjeka, te ga uspavljuje dekorativnom pjesničkom inspiracijom o vječnom životu“.
Smatra da je kršćanstvo oportunističko i da je razmazilo čovjeka s otkupom grijeha i idejom da je iznad drugih bića na zemlji. Smatra da bi trebalo biti iskrenije, poput budizma, koje uči čovjeka da vidi besmisao u utjesi, životu i smrti. Zbog svog iskustva s crkvom i protuslovlja na koje je naišao dok je posluživao svete mise, proučavanju antike, helenizma, filozofskih misli i učenja svetog Augustina, te spoznaja da je čovjek životinja se je u svojim poznim godinama okrenuo u smjeru praktičnog ateizma.
Nakon što nam obznani svoje religiozne i filozofske stavove Krleža se prisjeti svoje babice Terezije Goričančeve, koja živjela za vrijeme bana Jelačića i, prema njegovim riječima, bila iskreno religiozna, ali nije, kako on to slikovito kaže, nikad išla “svetcem lizat pete”. Ujedno je bila i praznovjerna žena koja je znala kako se kreću animističke sile u svijetu koji nas okružuje, znala je predvidjeti kišu prema kretanjima oblaka, sunca i ptica na nebu. Prisjeća se kako je ta skromna i mudra žena u dotu donijela ormar koji je on na njen ponos i radost, cijeli išarao zemljopisnim kartama učeći je zemljopis Zagorja i Krapine. Odrastajući uz baku, koja je prema njegovim riječima bila mudra žena i provodeći vrijeme ministrirajući na Kaptolu, mladome Krleži se otvorio cijeli jedan svijet, prvih spoznaja o svijetu, religiji, ljubavi kojih se s čežnjom prisjeća u svojim poznim godinama.
Vrsta djela: memoarska proza
Vrijeme radnje: 1902. – 1903.
Mjesto radnje: Kaptol (Zagreb), obiteljski dom
Likovi: Dječak (Miroslav Krleža), Terezija Goričanec
Analiza likova
Dječak – pisac opisuje sebe dok je imao 10 i 11 godina. Opisuje svoja emotivna stanja i promišljanja o životu. Prisjeća se kako mu je taj period života bio sretan i kako ga je provodio u igri loptom, boraveći na mjesečini, promatrajući konje i stare fijakere, promatrajući zagrebačku gospodu, ministrirajući u crkvi, učeći latinske napjeve od franjevaca i tako dalje. Najviše vremena je proveo na Kaptolu.
Za sebe kaže da nije bio praznovjeran, a religiozan je bio do četvrtog razreda pučke škole. S vremenom se vjera u njemu stišavala. Bio je radoznao dječak i iz svoje okoline je upijao sva znanja koja je mogao. Poseban interes gojio je prema zemljopisu, pa je znao napamet iscrtati geografske karte pojedinih područja, poput Kaptola, Krapine i Zagorja.
Terezija Goričanec – s posebnom ljubavlju pisac opisuje svoju, kako on kaže, “babicu”. Bila je priprosta i mudra žena, religiozna ali i praznovjerna.
Njen muž bio je zidarski majstor koji je umro dok je imala 35 godina, ostavivši je samu s jedanaestero djece. Živjela je u stanu svoga zeta koji je prema Krležinim riječima bio mali gradski činovnik. Iako je u periodu između 1902. i 1903. do kada dopiru njegova sjećanja, bila stara žena, on se prisjeća kako je imala dugu kosu do koljena, crnu poput ebanovine koju je češljala svako jutro i mazala miomirisnim uljima.
Voljela je žestoke začine i mađarsku hranu. Često je palila mirisne piramide ambre i tamjana. Krležu je fasciniralo što je znala odrediti vremensku prognozu za idući dan, samo promatrajući pojave na nebu. Poznavala je i sakupljala ljekovite trave, poput kadulje, kamilice i pelina. Imala je radoznali duh baš poput njega i voljela je slušati njegova predavanja o zemljopisu, dok je ucrtavao karte na njen ormar koji je donijela u miraz.
Ta barokna mudra žena nije podlijegala ni jednoj ideologiji, čak ni Crkvenoj, premda je bila religiozna i redovito išla u crkvu. Govorila je kajkavski jezikom i Krleža pamti njene brojne narodne mudre izreke. Često ga je branila kad bi pogriješio govoreći: “Gdo mladost, brez falinge zveršiti kani, bolše da ni opal z matere.”
Bilješka o piscu
Miroslav Krleža poznati je književnik i vjerojatno najveći hrvatski pisac 20. stoljeća. Radi se o književniku čije umjetničko djelovanje pokriva središnje književnoumjetničke žanrove u kojima se može primijetiti utjecaj dramatike Ibsena i Strindberga te Nietzschea, barem što se tiče ranije faze djelovanja.
Rodio se u Zagrebu 7. srpnja 1893. godine u građanskoj obitelji nižeg srednjeg-socijalnog statusa. Svoje školovanje odradio je u vojnoj kadetskoj školi u Pečuhu i to u vrijeme neposredno prije I. svjetskog rata u vrijeme Balkanskih ratova, kada odlazi u Srbiju. Godine 1913. prekida vojni studij te preko Pariza i Soluna dolazi u Srbiju s namjerom da postane dobrovoljac u srpskoj vojsci.
Nažalost njegova odluka da se pridruži srpskoj vojsci nije dobro prošla kad su ga osumnjičili za špijuna zbog čega je bio protjeran preko srpske granice. Nakon tog uzaludnog pokušaja vraća se u Austro-Ugarsku gdje biva uhićen na osnovi tjeralice Ludoviceuma.
Međutim brzo je pušten i mobiliziran 1915. kao domobran te poslan na bojišnicu u istočnu Europu gdje doživljava Brusilovljevu ofenzivu nakon čega vrijeme provodi uglavnom po bolnicama i toplicama zbog slabog zdravstvenog stanja nakon čega se okreće književnosti.
Pored vojnog života bio je poprilično aktivan u politici, pogotovo nakon stvaranja Kraljevine SHS, kad je bio fasciniran Lenjinom i sovjetskom revolucijom te kad je bio angažiran u komunističkom pokretu novonastale države. To je period kad se uvelike razvija njegova spisateljska djelatnost i kad je zapravo pisao srpskom ekavicom
Potkraj dvadesetih godina prošlog stoljeća, postao je dominantna osoba u književnom životu bivše Jugoslavije.
Uskoro u klimi slabašne liberalizacije pokreće Jugoslavenski leksikografski zavod, a 1967. potpisuje “Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika”, što je dovelo do ostavke u Centralnom komitetu SKH nakon jugokomunističke hajke na “nacionalizam”. U to je vrijeme simpatizirao zahtjeve proljećara, no povukao se kad je bilo očito da će Tito ugušiti sam ustanak.
Do kraja života radio je u Leksikografskom zavodu. Umro je 29. prosinca 1981. u Zagrebu.
Među njegovima djelima možemo spomenuti “Povratak Filipa Latinovicza”, “Na rubu pameti” i “Zastave”.
Autor: I.S.
Odgovori