“Djeco laku noć” knjiga je za djecu unutar koje se nalaze tri zanimljive i uzbudljive priče za djecu, “Maca Papučarica”, “Moj kišobran može biti balon”, “Ja imam ti nemaš”.
Priče su prije svega namijenjene mlođoj djeci školske ili predškolske dobi, a one zrače vedrinom i toplinom, kratke su, jednostavne i uvjerljive. Iako se u gotovo svakoj nalazi ponešto nestvarno i fantastično, ove priče ne možemo svrstati u bajke jer u njima nema vila, vještica, kraljeva, čarobnjaka i ostalih srodnih bića.
Sve priče počinju uobičajeno i djeca određene događaje mogu uočiti svaki dan u svojoj okolini. Najednom, priče tijekom pričanja počinju poprimati nestvarni i nemogući karakter, baš poput onog koji se događa u dječjim glavama i mašti, kada događaji vrlo lako iz stvarnih poprime nemoguće i nerealno značenje.
Teme svih priča su događaji i zgode koji se mogu odvijati u dječjem svijetu. One su na prvi pogled sasvim jednostavne i čini se kao da nemaju neki poseban značaj, ali uskoro, tijekom priče, shvatimo da su takve priče djeci često i od najvećeg značaja.
Ono što je autorica i naglasila je to da svojim pričama želi djeci reći da svaki njihov dan ma koliko on običan bio, može biti lijep i ostati im u trajnom, lijepom sjećanju. Jer ljepota života su male stvari. U isto vrijeme kroz priče se mogu iščitati i lijepe poruke, poruke o ljubavi i prijateljstvu i dobroti.
Tako djeca kroz priču “Mace Papučarice” nauče da je važno pospremati svoje stvari i brinuti se o njima. Trebaju biti uredni, a Maca će im u tom slučaju i dalje pomagati. Tako je autorica od jedne naizgled nezanimljive situacije u kojoj roditelji svakoga dana opominju djecu da spremaju svoje stvari, stvorila predivnu, toplu priču. A kada se pojavi Maca Papučarica priča dobiva i značajke bajke.
U priči “Moj kišobran može biti balon” isto tako možemo vidjeti bajkovite dijelove radnje. Kada su djevojčicu roditelji izgrdili jer je izgubila loptu, ona se povlači u svoj svijet mašte gdje se sve njezine želje ostvaraju, a u konačnici, ona se pomiri i s roditeljima.
Priča “Ja imam ti nemaš” svoj djeci donosi poruku kako se međusobno moraju uvažavati i kako postoje i siromašna djeca. Ne smije se rugati siromašnima i hvaliti se stvarima jer važni su ljubav, dobrota i poštenje.
U svim pričama se pojavljuje velik broj likova, pogotovo djece, ali i odraslih. Uz njih, koje možemo svrstati u stvarne likove, u pričama se pojavljuju i oni nestvarni koje srećemo u bajkama.
Maca papučarica
U Malom Selu sve se čini uredno. Kuće su lijepe i uredne, dvorišta također, a i ceste. Sve je onako kako treba biti, na svome mjestu. Jedino se djeca ističu u svojoj neurednosti. No, djeca nisu prljava i neuredna, oni su uredni, oprani i počešljani, ali ostavljaju papuče svuda uokolo. Nikada ih ne spremaju.
Glavna panika nastane sljedećeg jutra kada se probude. Tada papuče traže po cijeloj kući, a često ih nailaze na različitim mjestima. Dogodi se i da jednu papuču nađu u jednoj prostoriji, a drugu u drugoj.
A jednoga jutra dogodilo se da je Janez tražio svoje papuče i nikako nije mogao naći niti jednu. Mama mu je rekla da mu je papuče odnijela Maca. Isto se dogodilo i drugoj djeci iz sela, Tineku, Špelci, Tonki. Svima su nestale papuče.
Djeca su tako, kao i svakoga dana, pila svoju bijelu kavu za stolom kada je Janez pozvao Špelu kod sebe. No, ona nije mogla doći jer nije imala papuče. Niti Janez nije mogao doći do Špele jer niti on nije imao papuče. Sva djeca morala su ostati kod kuće jer niti jedan od njih nije imao papuče.
Tek kada je vani postalo toplije i kada se sunce našlo visoko na nebu, djeca su izašla van bosa. Jurček je dao prijedlog, a onda su se i svi zajedno dogovorili kako moraju pronaći Macu Papučaricu koja im je svima ukrala papuče.
Ubrzo su je pronašli. Maca je živjela usred šume u kući s crvenim krovom. Na vratima je stajao natpis Maca Papučarica. Maca je pozvala djecu da uđu. Kada su ušli u kući ostali su zapanjeni. Na policama su bile poredane njihove papuče.
No, kada im je Maca rekla da svatko nađe i uzme svoje, djeca su ostala zbunjena jer su jedva prepoznala svoje papuče. Naime, Maca je papuče očistila i zakrpala pa su im sada bile neprepoznatljive. Najtežu zadaću imao je Bobek koji nikako nije mogao naći svoje papuče. Bobekove papuče bile su jako poderane, a kod Mace na polici nije bilo takvih. Bobek se bojao vratiti kući bos, bez papuča jer je sada već bilo hladno vani. Bojao se da se ne prehladi.
Tada mu je Maca donijela čiste i zakrpane papuče, a obećala mu je za zimu napraviti i nove da ih ima kada padne snijeg. Nove papuče zaželjela su i sva ostala djeca.
Naposljetku, svi su otišli svojim kućama sretni jer su pronašli papuče, a i one su sada nove i čiste.
Kada je počeo padati snijeg, Maca je marljivo radila. Žurila se kako bi sva djeca na vrijeme imala tople papuče koje je podstavljala zečjim krznom kako bi one bile što toplije. Tko zna hoće li sada djeca stavljati papuče na svoje mjesto?
Mjesto radnje: Malo Selo, kućica Mace Papučarice
Vrijeme radnje: neodređeno
Likovi: Janez, Špela, Tinek, Tonka, Bobek, Maca Papučarica
Analiza likova
Skupina djece – u priči se javlja velik broj djece koji su po karakteru slični zbog svoje osobine da ne vole pospremati papuče. Nisu pojedinačno opisani. Pošto nisu brinuli o svojim papučama, Maca ih je uzela da nauče lekciju i kasnije brinu o svojim stvarima. Na kraju su dobili svoje papuče i to čiste i nove pa su bili sretni i veseli.
Moj kišobran može biti balon
Jelka je provodila dan igrajući se na livadi pokraj potoka. Imala je i šator, a šator je u biti bio njezin žuti kišobran kojeg je otvorila. Veselila se i skakala oko malog žutog kišobrana igrajući se s malom crvenom loptom.
Jelkini roditelji, teta i baka i djed budno su pazili na djevojčicu kako ne bi izgubila loptu jer lopta je bila nova. Gledali su Jelku s prozora te je svaki čas opominjali da pazi na loptu, da je ne izgubi.
Jelka se veselila, skakala je, bacala loptu, lovila je rukama, a onda je lopta slučajno upala u potok i voda ju je počela nositi te je na kraju i odnijela.
Jelka je sjela pod svoj kišobran i kada su joj se svi počeli obraćati kažiprstom ispitujući je gdje je lopta, ona je zatvorila oči, pokrila lice kišobranom i šaptala kako njezin kišobran može postati balon.
I to se i dogodilo. Kišobran se napeo i postao je izbočeniji. Jelka se držala za njegovu dršku, a on ju je sve više nosio u zrak, među oblake. Kišobran se sve više i više dizao, a Jelka je još u daljini čula glasove svojih najbližih. Zatvorenih očiju pitala se kamo će je kišobran odnijeti. Ubrzo su svi bili na cesti i gledali kako Jelku odnosi kišobran sve više, u oblake.
Kada je otvorila oči, Jelka se već nalazila visoko u zraku. Promatrala je Ljubljanu iz druge perspektive i sve joj se činilo jako maleno. Kuće, livade, djeca…
Ptice su dolijetale do nje, a djeca su se čudila kako ona lebdi i dozivali su je da dođe k njima. Kada je doletjela do parka Tivoli, sletjela je u cvjetnu gredicu. No, to sada nije bio park Tivoli, to je bila zemlja Šeširija. Na cvjetnim gredicama rasli su predivni šeširi u različitim bojama.
Jelka je zatvorila kišobran i pomislila kako je sama. Jako se obradovala kada je ugledala djecu i to onu iz njezine ulice s kojima se nije smjela igrati. Djeca su je molila da ostane s njima i ona je odlučila ostati.
Odlučili su joj pokazati Šeširiju te su joj objasnili kako se nose šeširi. Naime, šeširi su u toj zemlji bili posebni, a onakav šešir kakav staviš na glavu, takav si. Tako je jedan dječak postao kapetan putničkog broda, drugi vozač, treći pilot, a jedna je djevojčica bila postala i balerina. Svatko je stavio šešir na glavu zavisno od onog što želi postati.
Tako je jedan dječak stavio šešir na glavu i postao Svevid. Mogao je vidjeti gdje je Jelkina lopta pa joj je rekao da se ona nalazi na drugoj strani potoka i da je zapela za kamenje. Odlučio je zavrnuti nogavice i Jelki donijeti loptu.
Odmah nakon toga, djeca su rekla Jelki neka i ona ubere jedan šešir, ali ona nije to htjela učiniti jer je imala svoj kišobran. Odlučila je jedino ubrati par šešira za svoje roditelje i ostale ukućane, privezala ih je za kišobran i on je poletio noseći je kući s loptom.
Kada se vratila, još iz zraka ugledala je svoje ukućane kako stoje na cesti i čekaju ljutito Jelku. Kada se spustila, Jelka je odmah stavila loptu baki u džep, majci je poklonila šešir i ona se osjećala kao najbolja majka u cijeloj Ljubljani.
Dalje je darivala šeširima sve redom. Djed je postao general, što je i želio cijeli život, a baka se jako pomladila kada je stavila šešir i skinula rubac. Tata je postao diplomirani profesor, a teta poznata filmska glumica. Teta je bila posebno oduševljena jer će njezine fotografije biti na naslovnici jednog poznatog domaćeg časopisa.
Zadnji šešir, Jelka je darovala svojoj mlađoj sestri Anki, a ona ga je zadovoljno stavila i zaključila da je postala zlatna ribica. Tako se cijela Jelkina obitelj promijenila. Ona nije htjela uzeti šešir jer je imala svoj žuti kišobran.
Mjesto radnje: livada pokraj potoka, u zraku – iznad Ljubljane, Tivoli – zemlja Šeširija
Vrijeme radnje: neodređeno
Likovi: Jelka, mama, tata, baka, djed, teta, Anka, djeca
Analiza likova
Jelka – glavni lik priče. Autorica nam nije otkrila njezine vanjske osobine, ali iz priče smo saznali da je ona vesela, zaigrana i maštovita djevojčica. Cijela njezina obitelj pazi na njezin svaki korak pa se ona osjeća pomalo usamljeno i sputano. Ne smije se igrati s ostalom djecom pa dane provodi smišljajući kako da se na najbolji način zabavi. Darežljiva je i jako joj je važna obitelj. Svima je poklonila šešire kada se vratila, a bilo joj je jako važno da se s pomiri sa svojim ukućanima.
Ja imam ti nemaš
U bolnici u krevetima jednog odjela ležala su djeca koja su bila bolesna od šarlaha. O djeci su se brinuli liječnici i medicinske sestre. Njegovali su ih i obećavali im kako će uskoro ići kući.
To se polako počelo i događati. Djeca su svakim danom postajala sve bolje i osjećali su se zdravije. Kako im je postajalo bolje, tako su bili sve više pričljivi i razgovorljivi, a i veseliji. Uz to sve, oni su se počeli i hvaliti.
Vane se hvalio kako je jak i snažan, a usporedbe radi, rekao je kako bi mogao iznijeti Boba iz sobe zajedno s krevetom. No, ni Bob mu nije ostao dužan. Rekao mu je da bi ga mogao dignuti s lijevom rukom skupa sa stolom i odnijeti na cestu.
Miro je rekao da to nije ništa te da on svaki dan kod kuće vježba snagu s utezima dižući one od 100 kilograma, a Joško koji još nije bio sasvim zdrav, pohvalio se da kod kuće ima psa vučjaka kojeg će se svi bojati kada ga on bude vodio.
Sva djeca su se s nečim hvalila, i dječaci i djevojčice, jedino je Tinka šutjela. Ona se nije imala s čim pohvaliti. Kod kuće je imala predivnu bijelu mačku i lutku od krpe, a to joj se činilo premalo za spomenuti.
Tinki su se svi smijali da se nema čime pohvaliti jer je siromašna, a posebno su zločeste i zlobne bile djevojčice. Govorile su joj kako nosi mamine cipele jer su mamu vidjeli na tržnici u istim takvim cipelama kada je prodavala borovnice. Na kraju su svi polako utonuli u san hvaleći se što sve imaju i predbacujući Tinki da ona nema ništa.
Iznad dječjih krevetića visjele su slike ptica. Njih je naslikao poznati slikar kako bi bar malo razveselio djecu kada borave u bolnici jer djeca nisu smjela nositi svoje igračke.
Sljedećeg jutra, liječnici su došli pregledati male pacijente i iznenadili su se kada iznad kreveta hvalisavaca nije bilo slika ptica. I djeca su primijetila da nema slika iznad njihovih kreveta i ništa im nije bilo jasno. Okrenuli su se prema Tinki, a iznad njezinog kreveta stajale su sve slike ptica. Iznad kreveta hvalisavaca ptičjim je kandžama bilo napisano “Hvališa!”.
Djeci je bilo jako neugodno i svi su porumenjeli od srama, a Tinki je laknulo. No, iako joj je bilo malo lakše nije mogla gledati kako su njezini prijatelji ostali zbunjeni. Raširila je ruke i sve ptice sa slika poletjele su joj u naručje, a ona je usmjerila ponovo prema krevetima svojih prijatelja. Tako je sve bilo kao prije.
Liječnici su otišli dalje, a djeca su nagovorila Tinku da im nešto ispriča. Odlučila im je ispričati sve o krpenoj lutki i lijepoj bijeloj mački.
Mjesto radnje: bolnica
Vrijeme radnje: neodređeno
Likovi: Vane, Bob, Miro, Joško, Daša, Mara, Tinka, liječnici
Analiza likova
Skupina djece, osim Tinke – Voljeli su se hvaliti i sebe su isticali stavljajući se u prvi plan. Prave se važnima, a ostale podcjenjuju. Posebno su se rugali Tinki koja je bila siromašna, istučući njezinu neimaštinu, a ne gledajući njezinu dobrotu i ostale lijepe osobine.
Tinka – siromašna i skromna, djevojčica dobrog srca. Nije se htjela hvaliti, a kada je odlučila šutjeti sva ostala djeca počela su joj se rugati. Nije zlopamtilo, odlučila je vratiti ptice iznad kreveta ostale djece u sobi. Pokazala je svojim malim prijateljima iz sobe da su dobrota i plemenitost iznad bogatstva i da bogatstvo nije mjerilo nečijeg dobrog srca.
Bilješka o autoru
Ela Peroci slovenska je književnica koja se rodila 1922. godine u Svetom Križu kod Rogaške Slatine.
Oduvijek je htjela biti učiteljica, ali da bi joj se ispunila želja bilo je potrebno malo više sreće. Prvi put morala je prekinuti školovanje zbog Drugog svjetskog rata. Ipak, nakon što je rat završio nastavila je školovanje i na Filozofskom fakultetu u Ljubljani završila je studij pedagogije.
Odmah nakon završetka studija zaposlila se kao učiteljica u Domu invalidne omladine u Kamniku. Rad na tom mjestu bio je za nju posebno dojmljiv pa je napisala jedan potresan članak. Bila se susrela s mnogo djece kojoj je bio onemogućen uobičajen život.
Napisana članak odjeknuo je u javnosti te je ona radi toga pozvala na suradnju s poznatim slovenskim časopisima “Ciciban” i “Pionir”.
Ubrzo nakon toga počela je pisati i priče za djecu i tako postala jednom od najpoznatijih dječjih slovenskih autora. Za svoj rad dobila je mnogo nagrada, a njezine priče prevedene su na velik broj stranih jezika (hrvatski, njemački, talijanski, poljski, češki, francuski i mnoge druge).
Slovenski naziv njezinih najpoznatijih priča kod nas prevedenih kao “Djeco laku noć” je “Za lahko noč”.
Umrla je 2001. godine u Ljubljani.
Autor: M.L.
Odgovori