Djeca božja prvi je roman hrvatskoga književnika Petra Šegedina, objavljen u nakladi Matice hrvatske 1946. godine. Preveden je na čak pet jezika – njemački, francuski, slovenski, mađarski i poljski jezik.
Radnja se odvija u malom mjestu Žrnovo na otoku Korčuli, koje je ujedno i rodno mjesto samoga Petra Šegedina. Roman je pisan neposredno prije i za vrijeme Drugoga svjetskoga rata, a temelji se na autorovim sjećanjima iz djetinjstva. Objavljen je u vrijeme procvata socrealističke estetike u književnosti kada je i doživio oštru kritiku.
Prvenstveno se bazira na odgoju i sazrijevanju dječaka Stakana, na njegovoj osobnoj borbi s “vragom” i moralnim propitkivanjima.Osim njega, pojavljuje se još nekoliko glavnih likova koji se također bore sa svojim demonima i egzistencijalističkim krizama. Cijeli je roman prožet dubokim ispreplitanjima egzistencijalističkih pitanja i simboličkih unutarnjih borbi pojedinačnih likova. Ovaj roman, uz ostala dva (Osamljenici (1947) i Crni smiješak (1969)) čini Šegedinovu tzv. egzistencijalnu trilogiju.
Roman se sastoji od tri dijela: I. dio: Otkrića; II. dio: I java i san; III. dio: Rebekina mjera. U svakom je dijelu tekst dodatno podijeljen u kraća ili duža poglavlja.
U ovome djelu, kao i u Šegedinovim preostalim romanima i pripovijestima, nema prave fabule, već se doima kao da se događaji nižu jedan za drugim. Svaki od njih ima svoju određenu tematiku kojom se u tom poglavlju bavi; može se reći da je fabula isprekidana.
Radnja se ne odvija kronološki već se svako poglavlje koncentrira na jednog određenog lika, na neki događaj iz njegovog života te prvenstveno na nemir koji u određenom trenutku zbog nečega osjeća.
Roman se bavi analizom djetinjeg straha pred nedokučivom tajnom života, ali i odnosom prema smrti. Analizira se prvenstveno lik maloga Petra Stakana koji je s jedne strane opsjednut osjećajem svoga “grijeha”, a s druge strane ponesen primjerima kršćanskih mučenika i svetaca.
Osim toga, analizira se i sama atmosfera malenog seoskog mjesta i ljudskog mentaliteta tijekom nekoliko godina za vrijeme Drugoga svjetskoga rata – kako i što dijete uči od malih nogu, čime je okružen i kako to utječe na njegovu psihu.
Djeca su od malena učena da svijet za njih predstavlja opasno mjesto gdje mogu počiniti grijeh. Na samom početku romana nailazimo na glavni problem koji je i sama okosnica romana, a to su teške situacije u koje je čovjek stavljen te njegov pokušaj prevladavanja.
Maleno selo Žrnovo prikazano je kao simbol kulturnog, civilizacijskog, tjelesnog i religijskog:
“Žrnovo nosi ime po kotlini…Jer, eto, koliko neprijatelja ima, gospode naš sveti, selo Žrnovo pod ovim nebom i na ovoj suhoj zemlji (za koju bi bilo točnije reći da je kamen, nego zemlja, jer je zemlje ponekad toliko da se mora šakama sakupljati) i svejedno Žrnovo živi, živi kao što žive kvrgave masline među grižama, raspucale česvine i čokoti, loze, gladno, žedno i ubogo.”
Jedan od najbitnijih ljudi u selu je svećenik don Petar. Njegova uloga u životu svih mještana i djece je golema. On je redovito koristio svoj položaj kako bi nametnuo svoje mišljenje i propovijedao o svemu lošemu čemu se svaki dobar čovjek mora znati oduprijeti.
Roman se većim dijelom bavi sazrijevanjem i odrastanjem Petra Stakana te njegovoj spolnoj zrelosti zbog koje je i započinju sve njegove nevolje.
U početku nas autor upoznaje sa samim likom Stakana te sa selom iz kojeg on dolazi. Govori nam o tadašnjim svjetonazorima te o kršćanskoj osudi. Iako je od strane starijih seljana dječak oličenje zla, taj njegov grijeh proizašao je zapravo iz puke znatiželje koju osjete sva djeca. Stakan zbog svega počinje razmišljati kao odrasla osoba:
“Kroz te svoje misli padao je sad u sentimentalan plač nad samim sobom, sad u grčevitu obranu i konačno se u časovima najvećeg očaja osvećivao svima oko sebe. Ali čak i u tim časovima nije gubio nadu da će ga bog ipak razumjeti, da ga ne će ostaviti, jer nije nikada konačno povjerovao da je zao…”
U drugom dijelu romana, koji je ujedno i najkraći, upoznajemo novog lika, Antunicu. Uz to, autor se bavi Stakonovim razmišljanjima, strahovima i samoći te uvjerenjem da je i on sam vrag.
Treći dio je po mnogočemu nastavak drugog dijela. Upoznajemo novi lik – učitelja koji skuplja narodno blago, a koji rješenje vidi u samoubojstvu. Na kraju romana Antunica umire i Stakan se pribije na križ.
Vrsta djela: roman
Mjesto radnje: selo Žrnovo, otok Korčula
“U Žrnovu smo i proljeće je. A kada u ovu kotlinu nasrnu proljetne jugovine, postaje sve prilično tijesno i tjeskobno.”; “Zaseoci se smjestiše, zgruvaše, nagomilaše oko krivudavih, uskih, strmih i nečistih uličica bez ikakva reda, (…) sve kameno, suro, tek tu i tamo među kućama, stajama i pustim kamenim čistinama po koji vrt i po koje stablo: najčešće bajam ili dud.”
Vrijeme radnje: proljeće, ratne godine (Drugi svjetski rat)
Tema djela: Rast, sazrijevanje i unutrašnje borbe dječaka Stakana u maloj seoskoj sredini tijekom Drugog svjetskoga rata.
Ideja djela: Ideja je romana prikazati, kroz dječaka Stakana, koliko vanjski podražaji, potpomognuti ustaljenim navikama i vjerovanjima, mogu utjecati na formiranje misli unutar čovjekove egzistencije
Kratak sadržaj
Radnja se uvodi opisom dječaka Petra Stakana, ujedno i glavnoga lika. Opisuje se mjesto radnje – Žrnovo, selo na otoku Korčuli te crkve koja se nalazi na glavnom trgu.
Tijekom druženja, Stakan i Ante Loje ugledaše Čintru, staricu koju nitko u selu nije volio. K njoj su ususret dolazile dvije žene, Katija i Komiška, koje su bile upletene u svoje seoske tračeve, a njima se malo kasnije pridružila i Tepirka. Čintra je stala vrijeđati maloga Stakana i njegovu obitelj.
Često su ga vrijeđali i jer mu je otac umro od tuberkuloze, a u selu se to smatralo poniženjem za obitelj. Žene su nastavile svoje tračeve i tako tračale i Ivana Mameta, koji je također bio dio obitelji Stakan, zaboravivši da je s njima i Tepirka za koju se zna da je ljubavnica Ivana Mameta.
Također razgovaraju i o Burićeti, seoskoj kradljivici koju su uhvatili i uhitili. Čintra se svađala s ostalim ženama i vrijeđala ih, pogotovo s Katijom – nazivala ju je “kuma”, što je bila najružnija uvreda koja se mogla izustiti. Nakon toga Čintra se okomila i na maloga Stakana.
“Stakan je ostao sam, njega su danas već toliko uvrijedili da se počeo smatrati mučenikom…”
U ovome vidimo već neke nagovještaje njegovog budućeg stanja i budućih razmišljanja.
Radnja se zatim prebacuje na don Petra, lokalnog seoskog svećenika koji je utjelovio Crkvu i religioznost, a koja je bila toliko prisutna u Žrnovu. On je imao stariju sestru Marcelu koja je živjela s njim i koja je slabo pričala hrvatski, ali je zato znala talijanski.
Don Petar je u svoju sobu primio jednu djevojčicu kako bi je ispitao, otkrio njezinu tajnu i natjerao je da se ispovijedi. Djevojčica Anica priznala je, na kraju, da je s malim Stakanom radila “ono što je zabranjeno”. U tom se razgovoru moglo zaključiti da don Petar nije tako bezgrešan kao što je mislio, i da i njemu dolaze zabranjene misli u glavu.
“Učini mu se da bi je trebalo stvarno pritisnuti rukama, svući, (…) – Idi, odlazi…! Idi… – a tiho, jedva čujno, za sebe: – Otidi, sotono, od mene! – i ponovno se prekrsti.”
Nakon toga, radnja se prebacuje na maloga Stakana, koji se nalazi u svojoj kući. Razmišlja o tome treba li otići do bolesnoga strica Antunice, ali ipak odustaje od toga nauma jer su mu to strogo zabranili. Tada začuje glas Musinice kako razgovara s njegovom bakom, Katom Petrovom, koja je plakala i dalje zbog smrti njezina sina, Martina, Stakanovog oca.
Stakan je prošao pored kuhinje u namjeri da ode u sobu svoje majke i da ga ne opazi bolesni stric Antunica, pored čije je sobe morao proći. Antunica ga je opazio i pitao ga što obitelj radi dolje u kuhinji i je li se vratio drugi Stakanov stric Ivan.
U sobi svoje majke sav ga je namještaj podsjećao na crkveni oltar – tako se on počeo moliti i žaliti zbog “onoga” što je napravio s malom Anicom. Tada su se čula zvona s crkve sv. Martina te je čuo korake strica Ivana u dvorištu, koji se vratio iz vojske. Stakan se brzo ustao, bojeći se da ga netko ne vidi kako kleči i moli se.
Nakon toga, radnja nas vodi u don Petrova razmišljanja. On sjedi u svojoj sobi i razmišlja o tome kako se mladež sve više i više udaljava od Boga te zamjera ljudima što se ne žele ispovjediti. Njegova sestra Marcela išla mu je na živce. Marcela se bila zbližila sa sakristanom Markom koji je radio za don Petra. Nakon što je jedne večeri ona nešto pokušala, sakristan ju je odbio i otišao.
“Te večeri ju je odgurnuo, zaprepastio se, upravo užasnuo i pobjegao… Od tada nije više ostajao s njom, vršio je brzo svoje poslove i odlazio hladan, čak prestrašen.”
Don Petar nastavlja svoja razmišljanja o Crkvi, smatrajući da je ona jedini put ka sreći ovim seljanima. Odlazi do Marcele, koja se, zbog sakristanovog odbijanja, derala kao da je izgubila razum. Vrijeđala je svog brata na kraju misleći da je on sam Marko, dok ju je don Petar pokušavao smiriti.
Na kraju se djelomično i zapalila svijećom, ali ju je don Petar na vrijeme prenio u grad. Po selu se pričalo o tome tko je kriv, je li to trebalo biti samoubojstvo ili ne. Zbog toga se nije toga dana održala misa, na čemu je Stakan bio zahvalan, jer su on i njegov grijeh trebali biti glavna tema mise.
Stakan se družio s malim Mikom (Nikolom) Veliškinim jer su se njihovi roditelji međusobno poštivali i uvažavali. Tako su jednom otišli van igrati se i otišli su do Mikinog drveta trešnje. Miko je tada shvatio da je netko pobrao i pojeo sve trešnje. To je bio Stakan, ali on to nije htio priznati, iako se bojao svih kletvi i uvreda koje je Miko rekao za njega (tj. za Miki nepoznatog počinitelja).
Stakan je prevarom tako natjerao Miku da oprosti počinitelju i da se pomole za njegovu dušu, čime se oslobodio krivnje, ali i dalje je osjećao grižnju savjesti.
Onda se Stakan ponovo sjetio “onoga” s malom Anicom, zbog čega je zazirao od don Petra i njegovih prodika. Krivio je Čintru koja je tu vijest proširila po cijelome selu. Odlučio je ne otići na misu te je na to nagovorio i Miku, nakon čega su otišli do Mikine kuće svirati tamburicu. Dok su bili kod Mike, Stakan je primijetio svoju majku Komišku kako krišom ulazi u kuću Veliškinih i krade kruh. Nije je odao Miki, koji ga je pitao tko je to bio.
Radnja zatim prelazi na Ivana Mameta koji se, otkako se vratio iz vojske, svađao sa svojom ženom Šainkom. Razlog svađama prvenstveno je bilo to što je imao ljubavnicu – Tepirku. Nakon iscrpne svađe, Ivan Mame je ženi opsovao i Boga i crkvu i otišao iz kuće. Po izlazu je sreo brata Antunicu i majku Katu Petrovu.
Nije volio to što je dio te obitelji i ni s kim nije bio u pretjerano dobrim odnosima. Za svakoga je imao nešto negativno za reći. Krenuo je k trgu svetog Roka i putem vidio povorku u kojoj je Musinica na leđima nosila i vukla svog pijanog muža Butu. Nakon što je povorka prošla, Mame se uputio ka Tepirki, koja mu nije otvorila vrata. Vratio se kući, gdje mu se učinilo da čuje nekakve čudne glasove, kao plač, dolazeći od južne strane njihove kuće. Uputio se prema tamo.
Radnja prelazi ponovno na malog Stakana, koji se budi iz sna usred noći osjetivši veliki strah – da don Petar ne sazna da su mu pokrali hostije, zbog čega se i pokajao.
“Bože moj, bi’ ću dobar, više ne ću nika’ ništa zla učini’! Oprosti mi još ovi pu, samo ovi pu… Ja ću uči’ i bi’ ću pop, oprosti mi, bože! Od sa’ ću svako jutro moli’ boga!…”
Nakon toga Stakan je čuo blejanje koze Bilače. Tad mu u glavu počnu dolaziti misli o vragu koji je došao u staju i prestrašio Bilaču. Nakon što je ponovo usnuo, imao je noćnu moru o đavlu i zlobnom licu svoga strica Ivana, o smijanju iz mraka. Vrištao je u snu i trgnuo se, nakon čega se stric Ivan derao na njega što ga budi usred noći.
Stakan sve teže i teže razlikuje snove od jave i sve više se boji. Na pamet mu pada misao o bijegu. Želi pobjeći od kuće kako ga nitko ne bi mogao osuđivati niti mu išta napraviti zbog toga što je đavao ušao u njega. Odlučio je odmah pobjeći od kuće. Otišao je prvo do staje, gdje su bile njegove dvije koze – Bilača i Crna, a nakon toga u maslinike ispod sela. Pade mu na pamet da sagradi od kamenja malu kućicu jer se negdje mora skriti i spavati. Sve više ga obuzimaju misli o đavlu i postaje sve sigurniji da je on zapravo sam vrag, i to sam sebi dokazuje.
Radnje se prebacuje na strica Antunicu koji se uhvatio čitanja svoje pjesme koju je davno napisao, pod imenom “Varave varijacije”. U toj pjesmi on obrađuje svoje egzistencijalističke i nihilističke misli, preispituje život i smrt. Nakon toga mu je palo na pamet da bi je mali Stakan mogao preuzeti i shvatiti na pravi način, da bi mu mogao ostaviti zavjet kako bi ga nastavio.
Nakon epizode sa stricom Antunicom, radnja se vraća na Stakana, koji i dalje pokušava izgraditi svoje sklonište. Ne uspijeva mu i on ubrzo napusti tu ideju i dalje razmišljajući i razvijajući u glavi misao o tome kako je on vrag, počevši se i ponašati kao “vrag”.
“Baci se u grmlje valjajući se i urlajući jer tako rade i đavoli! (…) Spusti se četveronoške i počne hodati kroz grmlje. Sada treba naučiti hodati i ovako jer đavao samo ispred ljudi ide dvonoške, inače uvijek četveronoške. Valjda mu je već i rep narastao?!…”
Nakon toga je u kamenolomu naletio na nekakvu staru kamenu kućicu od samo tri zida te odlučio nju iskoristiti kao sklonište za spavanje.
Navečer je došlo do strašne oluje, munje i gromova, zbog čega se Stakan jako uplašio i ponovno se pokajao i molio Boga za oprost. U tom je trenu odlučio pobjeći iz kamenoloma i iz te male kućice. Nakon toga se sudario s deblom masline i ostao ležati na tlu, u strahu, misleći da se sudario s đavlom.
Čim je stigao do sela, pao je u nesvijest. Njegova ga je majka Komiška našla i dovela kući te je dovela i tetu Mariju da ga izliječi svojom tajanstvenom molitvom koju nitko nije razumio. Stakan je dugo nakon toga bio u nesvijesti i buncao o đavlu.
Radnja prelazi na don Petra koji razgovara sa sakristanom. Sakristan Marko, osjećajući se krivim zbog Marceline smrti, odlučio je da ne može više biti sakristan dok Petru.
Stakan je bolovao mjesec i pol dana, a na kraju se saznalo da je dobio upalu pluća. U jednu ruku mu je bilo drago da se razbolio jer su svi zaboravili ono loše i samo ga mazili i tetošili.
U glavi su mu se počele rađati misli o svecima; padalo mu je na pamet da bi bilo najbolje kad bi i on sam postao svetac. Tada čuje da dolazi don Petar te su se time smirile i misli o đavlu – osjećao se sigurnim. Nakon nekog vremena, dok je ležao u svojoj sobi, na vratima se pojavio stric Antunica. Stakana je na prvu bilo strah, ali mu je onda stric Antunica dao do znanja da se ne treba bojati. Donio mu je svoje papiriće na kojima je pisao svoju pjesmu, da ih preda Stakanu, da mu da zavjet.
Zatim radnja prelazi u Tepirkinu kuću. U njezinu je kuhinju ušao mršav čovjek koji se nazivao učiteljem. Došao je na tradicionalni “razgovor” s Tepirkinom starom, slijepom i gluhom svekrvom. Starica je počela nešto pričati tobože s učiteljem, ali zapravo sama sa sobom, dok je učitelj razgovarao s Tepirkom, koja ga je privlačila.
Nakon toga se na vratima pojavio Ivan Mame, Tepirkin ljubavnik, a za njim i Ivanova žena Šainka, koja je napravila scenu zato što je on došao kod Tepirke te ju je udarila po licu. Ona i Ivan Mame su se svađali i tukli te u konačnici i završili vani, a za to je vrijeme učitelj poljubio Tepirkin vrat.
Prekinuo ih je dolazak Ivana Mameta, nakon čega je učitelj izašao iz sobe. Ivan Mame je krenuo prema Tepirki, no ona ga je odbila, nakon čega je on nasrnuo na nju te je stara svekrva stala vikati upomoć. Ivan Mame je zatim otišao iz Tepirkine kuće.
Nakon toga se radnja prebacuje na tetku Mariju i ozdravljenog Stakana kako vode koze na pašu Pod Hrastovu. Naletjeli su na povorku, odnosno na ispraćaj – umro je stari Musa, stari Buta.
Stakan se ubrzo odvojio od tetke i našao se u nekakvoj pećini, gdje su ga ponovo počele mučiti misli o đavlu. Počeo je, po primjeru sv. Jeronima, udarati se kamenom u prsa, izjavljujući kako želi biti svetac i osloboditi se đavla.
Nedugo zatim, Stakan je organizirao svoje prijatelje Kusu, Lojeta i Miku, da u toj pećini pod Bilin Kokom izrade oltar. Odlučio je da će se raspeti na oltaru.
“…u tajnoj odluci da se dade raspeti jer će se jedino na taj način moći osloboditi njega, vraga, jedino tako dokazati da je on dobar.”
Stakan se očajnički želio riješiti đavla u sebi koji ga je progonio najčešće kad je bio sam sa sobom. I kada nije bio sam, osjećao se među ljudima žalosno i izgubljeno, vidjevši raspeće kao jedini izlaz i rješenje problema, jedini način na koji može napokon istjerati đavla iz sebe.
Vidjevši na groblju svetoga Vida prostor gdje su se pokapala umrla nekrštena djeca, pade mu na pamet da se žrtvuje za njih kao što se žrtvovao dobri “Isukrst”. Uz to je vidio i sprovod strica Antunice koji je pred neki dan preminuo. Uletio je u spilju gdje su ga čekali Miko i Kusa.
Kad im je iznio svoju ideju, Kusa i Miko su pobjegli. Čim je Stakan vidio da dovode nekoga u pomoć, odlučio je da mora brzo nešto učiniti.
“Osjećao je da nešto mora učiniti, nešto ozbiljno, samo da ih zaprepasti, da ga žale, da mu se ne rugaju… Zaboravio je bio pred tom opasnošću na svoju odluku o žrtvi. Spašavao se pred rugom ljudi. Okrene se, dohvati čekić i čavao, pruži lijevu ruku na lijevu stranu križa, skupi dršćuće prste oko čavla, tako da bi čavao mogao stajati uspravno, i snažno udari čekićem po njemu. Veliki, četverouglasti čavao se zarije u mršavu ruku i prodre u drvo.”
Analiza likova
Stakan – imenom Petar, a prezimenom Stakan; glavni protagonist romana. Kroz cijeli se roman prate njegove misli, odrastanje i okruženje u kojem se nalazi, s unutrašnjim borbama kroz koje prolazi i misli s kojima je prisiljen nositi se te rješenja kojima će se od njih obraniti.
“Jedan je bio plavokos, mršav, obučen nekako prefino u plavu bluzu s bijelom vrpcom na prsima, nosio plave, kratke hlačice, i marinsku kapu na glavi. (…) Zvahu ga Stakan, a kad su bili ljuti na njega i htjeli mu napakostiti: Štakan.”
“I Loje i Stakan bijahu dječaci od nekih osam godina, ali dok je Stakan bio (…) živ, gotovo nervozan, pun zanimanja za sve čudno, novo, nepoznato, dotle je Loje bio miran, povučen, gotovo neinteligentan, te se uopće nije mogao snalaziti u krugu zanimanja i pitanja Stakanovih.”
“…jer mu je i otac nedavno, a i stric davno, umro od tuberkuloze. U selu se to smatralo poniženjem za obitelj.”
“Stakan je ostao sam, njega su danas već toliko uvrijedili da se počeo smatrati mučenikom…” (nagovještaj)
“Ta stara ploča pod kojom se nalazi njegov otac kojega nikada nije vidio, kojega se ne sjeća, ali koji je bio za njega nešto dobro, neshvatljivo, svugdje prisutno, uvijek pripremno za pomoć,…”
“U njegovim ušima odzvanjalo je samo zvono budeći u njegovoj duši svu onu tjeskobu, jad, strah, sram, koji se spleo poslije onoga s malom Ankom…”
“Razumjeti značilo bi i obraniti se… No ništa se nije dalo razumjeti i sasvim je shvatljivo da je strah bio jedina preostala forma, u koju će se život obavijati u njegovoj svijesti…”
“…on je zapravo htio zaboraviti svu okrutnost spoznanja da je đavao u njemu, htio je biti miran i sretan.”
Ante Loje – jedan od dječaka u Stakanovom društvu.
“Drugi je bio niži, deblji, mnogo čvršće građen i bos; sa crnom, četinjastom kosom; u crvenkastoj kariranoj i pohabanoj košulji, što se na prsima zakopčavala plavim staklenim dugmetima, i u surim, preko koljena dugim, hlačama. Njega su uvijek zvali samo Ante Loje…”
“An, mali Bobovina (tako se pogrdno nazivala cijela obitelj Lojetovih),…”
“Loje je bio bucmast dečko, okrugla lica s očima koje su bile napadno široke uz nos, a pri krajevima se naglo sužavale, usta su mu bila preoštro rezana a gornja usna ponešto uzdignuta k nosnicama, tako da su se i kod obična, smirena položaja mogla ispod nje vidjeti dva velika gornja zuba. No ono što je na njemu bilo najupadljivije, bila je jaka, četinjasta kosa koja je na čelu pravila lepezu “kako u kozlića”, govorili su…”
Kusa – jedan od dječaka u Stakanovom društvu.
“Kusa, dečko vjerojatno nešto stariji od njih, dosta čvrsta sastava, plave razbarušene kose, sa sitnim nesimetričnim očima koje je vrlo često stiskao uz glasno ušmrkivanje zraka kada u nosu nije bilo sluzi,…”
“Stakan je imao osjećaj poštovanja prema Kusi, smatrao ga je svakako nečim neobičnim, a uzrok je tome bio što je jednom, kada je s njim spavao, opazio da ima na nogama po šest prstiju.”
Čintra – stara žena koja se uvijek motala po selu, ogovarala druge seljane i prosila hranu. Bila je bolesna i siromašna te su ljudi za nju mislili da je vještica.
“…stara, mršava žena s ukočenim nogama podupirući se sa dva tanka visoka štapa.”
“Čintra se s mukom pridržavala mršavim, žilavim rukama. Njena mala glava sa žustrim, sitnim očicama koje su uvijek odavale neku uznemirenost, strah, borbu i obranu,…”
“Odbačena i prezrena od čitava sela,…”
“Negdje u dvadesetoj njenoj godini napustio je vjerenik, strani radnik, zaposlen na izgradnji ceste koja je vodila uz njihov zaselak. Poslije toga ona poludi. (…) Posljedica te nesretne ljubavi bijaše i njena dugotrajna bolest koja ju je za čitav život osakatila.”
Komiška – Stakanova samohrana majka koja se uvijek za njega brinula, pogotovo kad je obolio od upale pluća.
“…i Komiškom, majkom Malog Stakana.”
“Komiška je bila rođena u ovom mjestu, ali već u svojoj šestoj godini dadoše je u Komižu (odakle joj i nadimak Komiška) tetki, koja je živjela s nekim bogatim liječnikom,…”
Martin – Stakanov otac, umro od tuberkuloze dok je Stakan bio još beba.
“Tu se Martin, sin staroga Stakana, (…) usudio zaprositi nju [Komišku]…”
“Uzeli su se i dvije i pol godine poslije toga on je umro tuberkulozan, a ona ostala sama s jedincem sinom koji je tek navršavao treću godinu…”
Tepirka – najpoznatija po tome da je bila ljubavnica Ivana Mame te da su je druge seljanke u selu ogovarale.
“…približavala se skupini tanka, mršava žena,…”
“…Tepirka koju su u selu držali ljubavnicom Ivana Mame.”
“…a Tepirka je imala muža, ali već preko 10 godina u Australiji. Govorilo se da ju je napustio i oženio se drugom.”
Don Petar – seoski svećenik koji je utjelovljavao Crkvu i primitivnu religioznost kakvom su se vodili seljani.
“Onako malen i debeljkast, sagnut nad stolom, bio je uistinu neugledan i pomalo komičan, ali čim bi se bolje pogledale njegove sitne, okrugle i jako nemirne očice, promijenilo bi se odmah mišljenje: iz njih je izbijala snaga i neka ocalna odlučnost.”
“…prepustio se njemu: tom užitku da ta djevojčica plače, želji da još više plače, nastojanju da je pritisne pitanjima, riječima, prijetnjama, da je svu razgoli, da sve izvuče iz nje. (…) Otidi, sotono, od mene! – i ponovno se prekrsti.”
“Crkva mora vladati! Ona ima najsenzibilniju mrežu za ispitivanje ljudskih duša, najefikasniju i najhumaniju kaznu… Ona jedina u ovom paklu svijeta može pružiti neku sreću najvećoj množini.”
Marcela – don Petrova starija sestra koja je sredinom knjige umrla.
“Ljutio se na ovu glupu ženu koja mu samo ruši autoritet; upravo ga oko srca zazebe na pomisao koliko mu je ona već naškodila.”
“…ali Marcela je bila sušta dobrota. Takvom je ona uistinu bila pred njim i pred ostalim ljudima.”
Antunica – Stakanov stric koji je bio bolestan i patio od tuberkuloze. Često se mogao čuti njegov kašalj. Napisao je pjesmu naziva “Varave varijacije” u kojoj je iznio svoje egzistencijalne misli. Imao je ideju Stakanu pročitati tu svoju pjesmu i ostaviti mu je u zavjet koji bi mali Stakan mogao nastaviti.
“Bio se i previše dosad prepustio svojim osjećajima, da bi se mogao savladati i kontrolirati.”
Musinica – muž joj je Martin Buta. Tukli su je i muž i njezin sin, mali Musa.
“Musinica nije bila iz ovog sela. Stari Buta, njen muž, doveo ju je jedne pokladne nedjelje, na iznenađenje svih mještana, iz obližnjeg sela koje se nalazilo uz more, istočno, “odmah preko brda”… – kako se govorilo u mjestu. Pojavila se u selu s malim, slamnatim šeširićem na tjemenu s kojega je visjela crna vrpca i spuštala se po potiljku, ili lepršala oko glave, s kestenjastim kovrčicama preko čela i na vlastitu veliku nesreću sa svojim dijalektom.”
“A Musinica uistinu nije bila rod s njegovom bakom, ali je stari Buta bio neki daleki rod njegovu djedu i to srodstvo je bilo ono posljednje čega se ona laćala kada je htjela nešto dobiti od “kume Kete Petrove”, …”
“Sve je na njoj bilo musavo, podrto, neuredno, tako da su je se seljaci gadili dotaći.”
“Starija, nagrčena žena, koja je ispod svog crnog, prljavog slamnatog šešira uvijek izvlačila nekoliko čuperaka kose da bi tako tim zamazanim, prosjedim uvojcima uresila svoje škuro, zbrčkano lice. Oči bijahu mesnate, lukave i nemirne, ali i pored toga mogla se nazreti iza nemirnih drhtaja neka tupost i slomljenost.”
Sakristan – zvao se Marko i radio je za don Petra. Zbližio se s njegovom sestrom Marcelom, ali je ona s njim htjela nešto više, nakon čega ju je on odbio i otišao. Nakon Marceline smrti, nije više mogao raditi kao sakristan kod don Petra jer se osjećao krivim za njezinu smrt.
“Mršav, uzak, s uskom glavom na visoku vratu, žustar, brzih kretnja, sakristan se odmah u početku, kod dolaska njihova u selo, pokazao jako spretan, požrtvovan i odan. Trepćući svojim uskim zelenkastim očima, on se gotovo uvijek smijuckao.”
“Sakristan bijaše u selu omalovažavan i u svakom pogledu zapostavljen, u prvom redu radi svog siromaštva, a u drugom redu i radi svoje mršave, slabunjave pojave. On se dakle rado sprijateljio s Marcelom i činio joj razne usluge,…”
Obitelj Veliškin:
“Veliškini bijahu jedna od najbogatijih obitelji u ovom zaseoku. Stari Mikula, glava obitelji, čovjek kojih pedesetak godina, nije nikada bio kod kuće. Trgujući vinom neprestano je putovao. Oženio se, ne po svojoj volji, jednom od Stakanovih, bogatom nasljednicom, mršavom, škrtom, visokom i ružnom ženom, te se na taj način i doselio u onaj dio zaseoka koji je odvajkada pripadao samo Stakanovima. Ime joj je bilo Mara, a kako je bila visoka, zvahu je Mara Vela. Stari Mikula (…) imao je dva već odrasla i oženjena sina: Ivana, starijeg, debelog i naoko jakog, koji nije imao djece; Martina, mlađeg i mršavijeg s manom u govoru, koja mu je donijela nadimak “Majmuhman”. (…) Sada se nalazio u vojsci, a kod kuće je imao jedinca sina Nikolu kojega su u selu zapravo zvali Miko Veliškin.”
“…tetu Franu Veliškinu, majku Mikotovu,…”
“Prošlo bogatstvo, Komiškin odgoj bili su razlozi da su Veliškini imali izvjesnu naklonost prema Stakanu, te smatrali prirodnim da se njihov sin jedinac igra s njim.”
Ivan Mame – stric malog Stakana. Antunica mu je bio brat, a Šainka žena. Tepirka mu je bila ljubavnica.
“Ivan Mamin je pljuvao gdje je stigao, i nitko mu ništa nije mogao, on nije htio priznati njemu nametnuti red… Gotovo komično! A zapravo je uvijek propagirao red i poslušnost.”
“Znao je, to je sigurno, što je savjest, ali mnogi, gotovo svi u selu su govorili da je nije imao…”
“Život ga nije uvjerio da se mora raditi, štedjeti, poštovati tuđe, biti obziran, ne zavoditi tuđe žene, da bi se “ikako moglo živiti na oven svitu!”.”
“…na njega koga su u selu poznavali kao čovjeka koji ne radi, ali je zato prvi tamo gdje se nešto dobro kuha…”
Šainka – žena Ivana Mame. Imali su sina koji je bio u vojsci, na bojištima oko Gorice. Ivan Mame je nije volio, mislio je da je glupa, tupa, gadila mu se.
“Tvrdoglava, priglupa, sve je shvaćala doslovno, onako kako joj se reklo, a ako je jednom imala svoju misao, onda je toliko bila opsjednuta njom da je ni najočigledniji dokazi nisu mogli razuvjeriti. Malena i debeljkasta, prelomljena negdje u pasu, sva skupljena u gornjem dijelu tijela, koji bijaše nerazmjerno malen prema donjem dijelu,…”
“Grbava, sitna, vječno u poslu, svjesna od prije nekoliko vremena da je muž vara s Tepirkom,…”
Butini/Musini:
“…nalazila se mala, spljosnuta, ulegnuta i pocrnjela kućica u kojoj su živjeli Butini, ili kako su ih u selu prezrivo nazivali Musini. Bila je to obitelj koju su protjerali iz sela, ili – kako je ponekoji pametniji od seljaka govorio – koja se sama protjerala iz sela. Staroga zvahu u selu Stari Buta, a njegovu sadašnju ženu jednostavno Musinica, sina pak Musa, iako mu je bilo ime Petar. Prva žena Butina je davno umrla, a od nje je imao dva sina koji su također već pokojni,…”
“Musa nikada nije bio među njima, oni ga nisu primali u društvo; on nije bio njihov drug – govorili su im roditelji.”
Tetka Marija – brinula se za Stakana i pomagala mu da ozdravi kad je obolio od upale pluća.
“Čitava njena pojava bijaše koščata, suha, crna, a lice nagrčeno, ispresijecano mnoštvom bora, s nekim tvrdim izgledom više, strane strogosti.”
“Tetka Marija, kako je svi u selu zvahu iako nije nikome bila tetka,…”
Učitelj – dolazio je kod Tepirke na razgovore s njezinom bolesnom, slijepom i gluhom svekrvom. Zaljubio se u Tepirku i želio biti s njom.
“Čovjek koji je ušao u kuhinju bio je mršav, nevisok i pognut. Oblačio se gradski i nosio malu, šiljastu bradicu.”
“Seoski učitelj, čovjek od nekih tridesetak godina, bolešljiv i slab, sakupljao je narodne priče i zato se već od duže vremena gotovo redovito dva puta tjedno navraćao k staroj svekrvi Tepirkinoj, slijepoj i gluhoj,…”
“Bio je neženjen i sam “pustinjak”,…”
“Doista, prezirao je ovo selo, ali i sebe u njemu – žalio je s izvjesnim bolom sebe u ovoj zabiti, ali i zabit samu.”
Ostali sporedni likovi: Petromila, djevojčica Anica, Pike, učiteljica, starac Ukle, stari Rok/Roko, mladi Roko, Ivan Viskov, Katija, Burićeta (kradljivica), Petar i Kata Petrova (Stakanovi djed i baka), Tona, Malvina, Mulo, stari Cincilo, Lante, Sokol, Junak, stara Ciprijanka…
Bilješka o piscu
Petar Šegedin je romanopisac i pripovjedač s velikim brojem objavljenih djela. Rođen je 8. srpnja 1909. godine u malom mjestu Žrnovo na prekrasnom otoku Korčuli gdje je upisao i završio građansku školu.
Vrijeme koje je proveo na otoku u velikoj mjeri je utjecalo na njegovo stvaralaštvo i razvoj kao umjetničke osobe koja je svoj život provela posvećena pisanju brojnih djela. Zbog daljnjeg školovanja bilo je vrijeme da Petar krene izvan male sredine, pa je tako u Dubrovniku završio učiteljsku školu, a u Zagrebu Filozofski fakultet.
Godine 1936. počeo je živjeti u Zagrebu pa je tako prvo radio kao nastavnik, a samo godinu dana kasnije počeo je objavljivati radove pojedinim edicijama i zagrebačkim časopisima. Rat koji je uskoro uslijedio utjecao je i na Šegedina.
On je ratno razdoblje proveo kao sudionik antifašističke borbe, a nakon rata je radio kao urednik i tajnik Leksikografskog zavoda te tajnik Matice hrvatske. Nakon rata odlazi u Pariz gdje je proveo četiri godine. Povratkom u Zagreb počeo je djelovati kao profesionalni književnik.
Književno stvaralaštvo Petra Šegedina obilježila je atipična i moderna proza u kojoj je obradio teme povezane s egzistencijalizmom. Potvrdu velikog autora stekao je romanima “Osamljenici” i “Djeca božja” u kojima se pozabavio životnim situacijama.
Sva djela Petra Šegedina zbog tematike kojim su se bavili, a time najviše suvremenom problematikom društva dovelo je do toga da su osigurala čitatelje za generacije koje dolaze. Nisu ograničena vremenom u kojem se nastala.
Najpoznatija i najvažnija djela su putopisi: “Na istom putu”; romani: “Osmaljenici”, “Djeca božja”; pripovijetke: “Mrtvo more”, “Sveti vrag”, “Proza”, “Sveti vrag”, “Orfej u maloj bašti”…
Petar Šegedin je umro 2. rujna 1998. godine.
Autor: D.V.
Odgovori