Dijalektalna književnost odnosi se na djela koja su pisana nekim dijalektom. U hrvatskom jeziku imamo tri dijalekta, štokavski, kajkavski i čakavski, pa sva djela koja su pisana tim načinom svrstavamo u dijalektalnu književnost.
U hrvatskoj književnosti pisanje na dijalektima pojavilo se i proširilo u razdoblju književne moderne. Moderna u našoj književnosti nešto se razlikovala od europske, zbog političko-društvenih prilika koje su u to vrijeme vladale kod nas. Pojavila se u književnosti nešto kasnije nego u Europi, ali je u sebi još uvijek sadržavala naznake realizma. U to vrijeme se kod nas odigravala propast plemstva, raspad feudalnog sistema i procvat industrijalizacije.
Problematika tog vremena opisivala se još u realizmu, a naslijedio ju je i modernizam. Razlika je bila jedino u tome što se u književnosti realizma prikazivao problem društva koji je svjedočio ovim promjenama, a u moderni se prikazivao problem pojedinca, kao pasivnog trpitelja ovakvih društvenih promjena.
Kako bi se što vjerodostojnije prikazao problem malog čovjeka, i to na način da se dočaraju njegovi intimni problemi, iako su oni posljednica globalne promjene, pisci su počeli pisati dijalektom. Tako je stvarnost tih likova postala još izraženija, vjerodostojnija i stvarnija. Iako je ovakav prikaz puno karakterističniji za realizam, upravo zbog jakih karakterizacija, djela koja su ih sadržavala pripajamo moderni.
Iako dijalektalni govor pronalazimo i u proznim djelima, on je najviše bio zastupljen u poeziji. Njime se izražavala ljubav prema rodnom kraju, prema malim mjestima i prirodi. Ovo nije bila ljubav prema domovini, niti novi narodni preporod, već ljubav prema malom kraju, rodnom mjestu, obitelji, a najčešće majci. Ovakvu poeziju najčešće su pisali pjesnici koji su se zbog posla ili obrazovanja morali preseliti u gradove, koji su bili potpuna suprotnost mjestima na kojima su odrasli. Upravo zato ljubav prema rodnoj grudi je još i izraženija. U takvim pjesmama odjeća se jasna nostalgija, djetinjstvo i rodni kraj (najčešće selo) opisani su poput ideala, te u potpunoj suprotnosti s osobnim osjećanjima i stanju pjesnika u tuđini. Dijalektom se ova ljubav još više potvrđivala.
Hrvatska moderna imala je svoje predstavnike dijalektalne poezije. Prvi koji je počeo pisati pjesme na dijalektima bio je Antun Gustav Matoš. Najznačajniji predstavnik kajkavske poezije bio je Dragutin Domjanić, kajkavske Fran Galović, a čakavske Vladimir Nazor.
Odgovori