Đerdan

Đerdan obrađena lektira Dinka Šimunovića. Lektira sadrži detaljan kratak sadržaj, analizu djela, književne elemente, analizu likova i bilješku o piscu, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudjelovanje u nastavi.

Analiza djela

Prožetost krajolika, vanjskog svijeta koji čovjeka okružuje i ljudske unutrašnjosti, njegovih osjećaja i razmišljanja, jedna je od najčešćih i najstarijih tema o kojoj su književnici pisali. Tema je zaokupila i Dinka Šimunovića, hrvatskog književnika čiji je književni rad obilježio kraj devetnaestog i početak dvadesetog stoljeća. U svojim je pripovijetkama slikovito opisao krajolik rodne Dalmatinske zagore. Osim usmjerenosti na detaljno i živo opisivanje mjestašaca ovoga kraja, Šimunović u njih unosi i zanimljive likove i njihove životne priče.

U Šimunovićevim pripovijetkama jasno se vidi i književni razvoj ovoga književnika. Nedovršena pripovijetka “Mrkodol” najstarija je među navedenima. “Pojila”, “Đerdan” i “Krčma” ubrajaju se u kasnije, zrelo stvaralačko razdoblje, dok su “Jakov Desnica i golubovi” i “Zvijezde” plod Šimunovićeva razmišljanja o starosti, što je vidljivo i u karakternim crtama glavnih likova ovih kratkih pripovijedaka.

Zajednički nazivnik svih navedenih djela u svakom je slučaju ruralni kraj Dalmatinske zagore. Likovi su različiti, kao i mjesta koja se opisuju. U nekima se jasno vidi snažan komentar socijalne situacije u kojoj su se zatekli ljudi koji žive u ovome kraju (“Jakov Desnica…”, “Đerdan”), dok je u drugima naglasak stavljen na psihološke karakterizacije koje u nekim pripovijetkama prelaze u egzistencijalistička pitanja univerzalna za sve ljude (npr. razmišljanja glavnoga lika u pripovijetki “Zvijezde”).

U nekim djelima Šimunović ironično pristupa problematici, na primjer praznovjerju i nazadnosti nekih od likova, ali je u svim pripovijetkama prisutna i razina suosjećanja i empatije prema likovima. Šimunović je ovim, od stane kritike možda podcijenjenim i premalo istraženim, pripovijetkama uspješno prenio čitateljima osjećaje bespomoćnosti, ljudske otuđenosti, nerazumijevanja, ali i jednostavnosti i ljepote. Tako realistični ponor koji nastaje između Jakova Desnice i naprednog svijeta ostaje mjesto koje čitatelju ostavlja gorak okus u ustima, dok vjenčanje Petrice i Boška iz pripovijetke “Đerdan” pamti kao trijumf jednostavne, djetinje i neiskvarene ljubavi.

Književni elementi

Književni rod: epika

Književna vrsta: pripovijetka

Vrijeme radnje: neodređeno

Mjesto radnje: Dalmatinska zagora

Kratak sadržaj

Pripovijetka govori o mladoj djevojci Petrici koju je njezin ujak, Tane Miokovac, namjeravao udati. Spremao joj je za ono vrijeme popriličan miraz – predivan đerdan sastavljen od talijera, kakav je imala rijetko koja djevojka onoga kraja.

Petrica je čuvala kravu svoga ujaka, a on joj je za nagradu uvijek davao talijere. Tako je bilo i toga dana. Čuvala je kravu kad je ujak dojahao i umjesto talijera, dao joj zlatan novac. Petrica je znala da je on želi udati i nije se tome protivila, ali još nije upoznala svog ženika pa joj je toga dana ujak obećao dovesti ga.

Mladić je bio Jurica Orlić koji se uspješno bavio trgovinom i koji je Tanu oduševio svojim mudrim stajalištima. Smatrao je da ne postoji bolji momak za njegovu Petricu, a i sama je Petrica točno pogađala kojega joj je ujak namjerio.

Vraćajući se kući s paše, igrala se svojim novčićima. Na putu je srela mladića Boška koji joj je živio u susjedstvu i s kojim je bila u dobrim odnosima. Otkrila mu je da se uskoro udaje, a on tu vijest nije primio dobro – bio je zaljubljen u Petricu. Ipak, nije joj o tome rekao ništa.

Te  je večeri ujak doveo Juricu i svirače u Petričinu kuću. Petrici se njegov izbor sviđao. Ipak, primijetila je da se Jurica po mnogočemu razlikuje od ostalih – smatrao je suludim neke običaje u kojima je ona uživala, inzistirao je na sviranju tamburice koja nije karakteristično glazbalo Dalmatinske zagore…

Kad se opraštala od Jurice, učinilo joj se da čuje pjev i sviranje mladoga Boška u daljini.

Od toga dana, Jurica je sve češće dolazio u njihovu kuću. Jednoga je dana majka Petricu obavijestila o nečemu neočekivanom: Jurica je morao u trgovinu, a kako nije imao dovoljno novca da pokrije sve troškove vjenčanja i budućeg zajedničkog života s Petricom, Tane je odlučio dati mu novac namijenjen za đerdan.

Majka joj je objasnila da se novac probušen za đerdan nakon toga više ne može upotrijebiti i da bi bila velika šteta tako ga potratiti. Petrici se ta ideja nije svidjela – đerdan joj je značio puno i iskreno mu se radovala.

Zbog toga je odlučila probušiti talijere namijenjene za đerdan, a u tome je zatražila Boškovu pomoć. Jedne večeri otišli su njih dvoje u napuštenu kućicu kako bi to i učinili. Kako su ondje bili sami cijelu noć, među njima se rodila još veća ljubav i Petrica je odlučila raskinuti svoje planove o zajedničkom životu s Juricom.

Budući da je cijele noći nije bilo, svi su se zabrinuli, ali nakon što su ih našli, njihova ljutnja nije trajala dugo i Petričina je obitelj odobrila njezino vjenčanje s Boškom.

Tako je Petrica ipak uspjela sačuvati svoj đerdan, zbog čije je težine na dan vjenčanja jedva hodala, ali je ipak bila ponosna i uz mladića koga je iskreno voljela.

Analiza likova

Likovi: Petrica, Boško, Jurica, ujak Tane, majka

Mlada djevojka Petrica poslušna je svojoj obitelji i raduje se đerdanu koji joj je obećao njezin ujak. Isprva je sretna odabirom Jurice Orlića za svog muža, ali nakon što ga je upoznala sve više shvaća da on nije čovjek za nju i da bi na njegovom mjestu trebao biti mladi Boško. Petrica je pozitivan lik jer, iako je razočarala Juricu koji u suštini nije loš, ostala je vjerna sebi i običajima kojima se divila.

Boško je mladić koji živi u Petričinoj blizini. Poznat je po svom ojkanju i diplanju i iako nije iz bogate obitelji, uspio je osvojiti srce mlade Petrice.

Jurica Orlić je trgovac kojega je Petričin ujak Tane izabrao za muža svojoj nećakinji. Školovao se daleko od rodnoga kraja, puno je proputovao i sve se to odrazilo na njegov stav prema običajima kojima su stanovnici Dalmatinske zagore bili vjerni. Naime, on ih većinu nije podržavao i vidio je njihovu besmislenost. Iako su njegovi stavovi zapravo racionalni i posve opravdani, nisu uhvatili korijena u Petričinu srcu i Jurica je ostao sam.

Bilješka o piscu

Dinko Šimunović je rođen 1. rujna 1873. godine u Kninu, odrastao je u Koljanima pokraj Vrlike u Cetinskoj krajini, gdje je njegov otac bio učitelj. S obzirom na to da nije imao braće ni sestara, smatrali su ga jedinkom u obitelji, pa su mještani mislili da je zbog toga i dobio ime Dinko, što je bilo neuobičajeno tamošnjim mještanima.

Šimunović je završio učiteljsku školu u Arbanasima kod Zadra, a kasnije je radio kao učitelj u Hrvacama i Dicmu te kao nastavnik u Graditeljskoj školi u Splitu.

Njegova književna karijera započela je pripovijetkom “Mjesec dana na vojničkim vježbama” (1903.), koja je objavljena u kalendaru “Bog i Hrvati”. Najpoznatiji je po svojim novelama, a stekao je književnu slavu objavom odlomka nedovršene pripovijesti Mrkodol 1909. godine u zadarskom Lovoru.

Novele su kraća prozna djela koja prikazuju isječak iz života likova i obično se fokusiraju na jedan događaj u kratkom vremenskom razdoblju. Dinko Šimunović je napisao sedamdesetak novela i smatra se majstorom te vrste književnosti. Sve su objavljene u književnim časopisima, a kasnije su sabrane u tri zbirke: “Mrkodol” (1909.), “Gjerdan” (1914.) i “Sa Krke i Cetine” (1930.).

Koristio je modernističke postupke, poput ispreplitanja stvarnosti i bajkovitog, te je naglasak stavljao na opise koji su povezani s psihološkim stanjima likova. Opisi su često lirski i osjećajno obojeni, a zaplet je usko povezan s prikazom unutarnjeg stanja likova.

Neke od njegovih najpoznatijih novela uključuju “Alkar” (1908.), “Muljika” (1906.), “Mrkodol” (1905.) i “Duga” (1907.).

Dinko Šimunović, kako je rastao, suočavao se s izazovima financijske stabilnosti, potičući ga da piše članke za različite časopise i priče temeljene na sjećanjima iz vlastitog djetinjstva i mladosti. Kroz zbirke poput “Mladi dani” (1919.), “Mladost” (1921.) i “Tragikomična autobiografija” (1926.), Šimunović je dijelio fragmente svoje osobne povijesti i razmišljanja. Njegova literarna karijera često je bila podložna financijskim teškoćama, što ga je potaknulo da neka od započetih opsežnijih djela prilagodi i preoblikuje u novele kako bi brže zaradio. Međutim, unatoč tim izazovima, uspio je ostaviti značajan doprinos hrvatskoj književnosti.

Šimunović je kao mladić bio duboko uronjen u književnost, posebno u ruske pisce poput Dostojevskog, Turgenjeva i Puškina. Njegovo čitanje i proučavanje njihovih djela obogatilo je njegov književni ukus i pomoglo mu da dublje razumije ruski realizam i romantizam, što je utjecalo na njegovo vlastito književno stvaralaštvo.

Iako je bio povezan sa svojim zavičajem, Šimunović se često osjećao kao stranac, s obzirom na to da nije imao svoju zemlju ili dom, već je često mijenjao prebivališta kao sin učitelja i kasnije kao sam učitelj. Ovaj osjećaj tuđinstva odražava se u njegovom romanu “Tuđinac” (1911.), gdje lik mladića simbolizira osjećaj nepripadanja i ovisnosti o drugima. Također, u romanu “Porodica Vinčić” (1923.), Šimunović istražuje temu odumiranja stare plemićke obitelji iz Dalmatinske zagore, što ukazuje na njegovu sposobnost portretiranja dubokih slojeva društvenih i emocionalnih tema kroz svoje književno stvaralaštvo.

Dinko Šimunović je iskusio niz tragedija u svom osobnom životu, uključujući smrt tri supruge i troje djece iz prvog braka. Unatoč tim teškim gubicima, imao je troje djece u drugom braku, koje je sam odgajao.

Tijekom dugog razdoblja bolesti, njegovi prijatelji, ugledni hrvatski slikari poput Vilka Gecana, Joze Kljakovića, Fran Kršinića, Omera Mujadžića, Vanje Radauša i Marijana Trepša, željeli su mu pomoći prikupiti novac za liječenje. Kako bi podržali Šimunovića, ilustrirali su i objavili posebno izdanje “Alkara” 1932. godine, koje je bilo lijepo opremljeno. Ivan Meštrović, poznati kipar, izradio je poprsje Dinka Šimunovića, koje se nalazilo na početku knjige.

Umro je u 3. kolovoza 1933. godine u Zagrebu nakon duge i teške bolesti i godinu dana nakon objavljivanja Meštrovićevog “Alkara”, ali gesta podrške koju su mu pružili njegovi prijatelji i poštovatelji njegovog rada, uključujući pomoć u organizaciji izdanja knjige, donacije tiskanja i poveza, organizaciju prodaje knjige i pretplate, imala je značajan utjecaj na njega i njegovu obitelj u tom teškom razdoblju.

Šimunovićeve pripovijesti prevedene su na nekoliko stranih jezika, uključujući njemački, talijanski, ruski, češki i druge. “Alkar” je čak preveden i na kineski jezik 1936. godine, što svjedoči njegovom međunarodnom priznanju i popularnosti njegovih djela.

Autor: I.B.