Đemo

Prožetost krajolika, vanjskog svijeta koji čovjeka okružuje i ljudske unutrašnjosti, njegovih osjećaja i razmišljanja, jedna je od najčešćih i najstarijih tema o kojoj su književnici pisali. Tema je zaokupila i Dinka Šimunovića, hrvatskog književnika čiji je književni rad obilježio kraj devetnaestog i početak dvadesetog stoljeća. U svojim je pripovijetkama slikovito opisao krajolik rodne Dalmatinske zagore. Osim usmjerenosti na detaljno i živo opisivanje mjestašaca ovoga kraja, Šimunović u njih unosi i zanimljive likove i njihove životne priče.

U Šimunovićevim pripovijetkama jasno se vidi i književni razvoj ovoga književnika. Nedovršena pripovijetka “Mrkodol” najstarija je među navedenima. “Pojila”, “Đerdan” i “Krčma” ubrajaju se u kasnije, zrelo stvaralačko razdoblje, dok su “Jakov Desnica i golubovi” i “Zvijezde” plod Šimunovićeva razmišljanja o starosti, što je vidljivo i u karakternim crtama glavnih likova ovih kratkih pripovijedaka.

Zajednički nazivnik svih navedenih djela u svakom je slučaju ruralni kraj Dalmatinske zagore. Likovi su različiti, kao i mjesta koja se opisuju. U nekima se jasno vidi snažan komentar socijalne situacije u kojoj su se zatekli ljudi koji žive u ovome kraju (“Jakov Desnica…”, “Đerdan”), dok je u drugima naglasak stavljen na psihološke karakterizacije koje u nekim pripovijetkama prelaze u egzistencijalistička pitanja univerzalna za sve ljude (npr. razmišljanja glavnoga lika u pripovijetki “Zvijezde”).

U nekim djelima Šimunović ironično pristupa problematici, na primjer praznovjerju i nazadnosti nekih od likova, ali je u svim pripovijetkama prisutna i razina suosjećanja i empatije prema likovima. Šimunović je ovim, od stane kritike možda podcijenjenim i premalo istraženim, pripovijetkama uspješno prenio čitateljima osjećaje bespomoćnosti, ljudske otuđenosti, nerazumijevanja, ali i jednostavnosti i ljepote. Tako realistični ponor koji nastaje između Jakova Desnice i naprednog svijeta ostaje mjesto koje čitatelju ostavlja gorak okus u ustima, dok vjenčanje Petrice i Boška iz pripovijetke “Đerdan” pamti kao trijumf jednostavne, djetinje i neiskvarene ljubavi.

Kratak sadržaj

Pripovijetka započinje kratkim opisom mjesta Korita, Oblaja i Sivopolja. Pripovjedač u trećem licu navodi kako su to bili pomalo čudni krajevi u kojima nije bilo puno raslinja jer su njegovi stanovnici uništavali sve što su mogli. Bila su to mjesta koja su nastanjivali ratoborni mladići, ali i mjesta u kojima je praznovjerje uzelo maha, pa su tako kružile priče da noći ovim krajevima hodaju vukodlaci i slične utvare. Koliko god da su momci ovih krajeva bili neustrašivi, nijedan od njih nije noću hodao sam.

Takav je bio i Đemo. Poznat po svom čudnom karakteru i neustrašivosti, uspio je osvojiti srce mlade Petrice Jakovljeve iz sela Oblaja. Boravio je u njezinoj kući do mraka, a potom je napuštao. Ona je mislila kako je on neustrašiv jer noću sam prelazi velike razdaljine ne bi li došao kući, ali to nije bila istina – Đemo je spavao u kući Rade Ercegovca. Kad je Petrica to saznala, naljutila se i smjestila mu zamku. Kad je rekao da mora poći, ona mu je rekla da želi da joj sutra ujutro donese kovčežić koji je namijenio za njezin đerdan. Đemu nije bilo druge nego da ode do rodnog Sivpolja noću, bez obzira na to koliko ga je bilo strah.

Dok je tako išao, naišao je putem na žandara Davida Ličanina koji je bio poznat po svojoj okrutnosti. Međutim, David je bio sitan pa ga je Đemo uhvatio za noge i ponio kući. Na taj se način riješio straha – David mu nije mogao ništa, a i imao je društvo. O svojemu strahu nije htio govoriti, iako je David znao da se Đemo zapravo boji. Kad su došli kući, Đemo ga je ponudio pićem i njih su dvojica s kovčežićem krenula istim putem prema Petričinoj kući. Putem se Đemo nekoliko puta silno prestrašio, ali je živ i zdrav stigao do Petričine kuće. Ona je pak bila presretna što je njezin odabranik tako hrabar i njih su se dvoje predali ljubavnim užicima, dok je David i dalje sam koračao pitajući se što je to natjeralo Đemu da usred noći ide po kovčežić, ne razumijevajući pritom čari zaljubljenosti, jer on sam nikada nije bio zaljubljen.

Vrijeme radnje: neodređeno

Mjesto radnje: Oblaj, Sivopolje

Likovi: Đemo, Petrica i David Ličanin

Iako je na glasu kao hrabar i neustrašiv, krupni Đemo to nije bio. Njegova je hrabrost bila glumljena. Ipak, strah ga nije spriječio da učini ono što je Petrica od njega tražila. Njegov je najveći strah zapravo mogućnost da će ga drugi smatrati kukavicom. Praznovjeran je i ne naročito oštrouman.

David Ličanin je, za razliku od Đeme, sitan mladić. Unatoč tome, brzo se kretao, bio je žandar i noću je bio sam na putovima kojih su se drugi užasavali. Iznenađen je Đeminim strahom i ne razumije njegov uzrok. Za razliku od Đeme, on je hrabar.

Petrica je okarakterizirana kao lijepa i snažna djevojka čiji su kriteriji pri izboru mladića bili jasni – morao je biti neustrašiv. Kad je saznala za Đeminu prevaru, postavila mu je izazov koji je on uspješno izvršio.

Bilješka o autoru

Dinko Šimunović (1873. – 1933.) rođen je u učiteljskoj obitelji u Kninu. Otac mu je radio kao učitelj pa se u djetinjstvu često selio po mjestima Dalmatinske zagore kako su mu oca premještali po školama.

Pošto je proveo život među siromašnim stanovništvom, to je dosta utjecalo na njegov život te se kasnije i može uočiti u nekim njegovim književnim djelima.

Kao i njegov otac, završio je učiteljsku školu te je također radio po mjestašcima Dalmatinske zagore.

Pošto je već u to vrijeme bio dosta utjecajan književnik, 1909. godine njegov talent je prepoznat jer je premješten u Split gdje je radio dalje kao profesor. Od tada pa dugi niz godina, čak 18, radio je u Obrtnoj školi.

Nakon što je otišao u mirovinu i djeca su mu se trebala dalje školovati, preselio se u Zagreb gdje je živio sve do smrti.

Njegova najpoznatija djela su: zbirke pripovijedaka: “Mrkodol”, “S Krke i Cetine”, romani: “Đerdan”, “Tuđinac”, i “Porodica Vinčić”, te dvije autobiografske proze: “Mladi dani” i “Mladost”.

Autor: I.B.