Đemo

Đemo obrađena lektira Dinka Šimunovića. Lektira sadrži detaljan kratak sadržaj, analizu djela, književne elemente, analizu likova i bilješku o piscu, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudjelovanje u nastavi.

Analiza djela

Prožetost krajolika, vanjskog svijeta koji čovjeka okružuje i ljudske unutrašnjosti, njegovih osjećaja i razmišljanja, jedna je od najčešćih i najstarijih tema o kojoj su književnici pisali. Tema je zaokupila i Dinka Šimunovića, hrvatskog književnika čiji je književni rad obilježio kraj devetnaestog i početak dvadesetog stoljeća. U svojim je pripovijetkama slikovito opisao krajolik rodne Dalmatinske zagore. Osim usmjerenosti na detaljno i živo opisivanje mjestašaca ovoga kraja, Šimunović u njih unosi i zanimljive likove i njihove životne priče.

U Šimunovićevim pripovijetkama jasno se vidi i književni razvoj ovoga književnika. Nedovršena pripovijetka “Mrkodol” najstarija je među navedenima. “Pojila”, “Đerdan” i “Krčma” ubrajaju se u kasnije, zrelo stvaralačko razdoblje, dok su “Jakov Desnica i golubovi” i “Zvijezde” plod Šimunovićeva razmišljanja o starosti, što je vidljivo i u karakternim crtama glavnih likova ovih kratkih pripovijedaka.

Zajednički nazivnik svih navedenih djela u svakom je slučaju ruralni kraj Dalmatinske zagore. Likovi su različiti, kao i mjesta koja se opisuju. U nekima se jasno vidi snažan komentar socijalne situacije u kojoj su se zatekli ljudi koji žive u ovome kraju (“Jakov Desnica…”, “Đerdan”), dok je u drugima naglasak stavljen na psihološke karakterizacije koje u nekim pripovijetkama prelaze u egzistencijalistička pitanja univerzalna za sve ljude (npr. razmišljanja glavnoga lika u pripovijetki “Zvijezde”).

U nekim djelima Šimunović ironično pristupa problematici, na primjer praznovjerju i nazadnosti nekih od likova, ali je u svim pripovijetkama prisutna i razina suosjećanja i empatije prema likovima. Šimunović je ovim, od stane kritike možda podcijenjenim i premalo istraženim, pripovijetkama uspješno prenio čitateljima osjećaje bespomoćnosti, ljudske otuđenosti, nerazumijevanja, ali i jednostavnosti i ljepote. Tako realistični ponor koji nastaje između Jakova Desnice i naprednog svijeta ostaje mjesto koje čitatelju ostavlja gorak okus u ustima, dok vjenčanje Petrice i Boška iz pripovijetke “Đerdan” pamti kao trijumf jednostavne, djetinje i neiskvarene ljubavi.

Književni elementi

Književni rod: epika

Književna vrsta: pripovijetka

Vrijeme radnje: neodređeno

Mjesto radnje: Oblaj, Sivopolje

Kratak sadržaj

Pripovijetka započinje kratkim opisom mjesta Korita, Oblaja i Sivopolja. Pripovjedač u trećem licu navodi kako su to bili pomalo čudni krajevi u kojima nije bilo puno raslinja jer su njegovi stanovnici uništavali sve što su mogli.

Bila su to mjesta koja su nastanjivali ratoborni mladići, ali i mjesta u kojima je praznovjerje uzelo maha, pa su tako kružile priče da noći ovim krajevima hodaju vukodlaci i slične utvare. Koliko god da su momci ovih krajeva bili neustrašivi, nijedan od njih nije noću hodao sam.

Takav je bio i Đemo. Poznat po svom čudnom karakteru i neustrašivosti, uspio je osvojiti srce mlade Petrice Jakovljeve iz sela Oblaja. Boravio je u njezinoj kući do mraka, a potom je napuštao.

Ona je mislila kako je on neustrašiv jer noću sam prelazi velike razdaljine ne bi li došao kući, ali to nije bila istina – Đemo je spavao u kući Rade Ercegovca. Kad je Petrica to saznala, naljutila se i smjestila mu zamku.

Kad je rekao da mora poći, ona mu je rekla da želi da joj sutra ujutro donese kovčežić koji je namijenio za njezin đerdan. Đemu nije bilo druge nego da ode do rodnog Sivpolja noću, bez obzira na to koliko ga je bilo strah.

Dok je tako išao, naišao je putem na žandara Davida Ličanina koji je bio poznat po svojoj okrutnosti. Međutim, David je bio sitan pa ga je Đemo uhvatio za noge i ponio kući. Na taj se način riješio straha – David mu nije mogao ništa, a i imao je društvo.

O svojemu strahu nije htio govoriti, iako je David znao da se Đemo zapravo boji. Kad su došli kući, Đemo ga je ponudio pićem i njih su dvojica s kovčežićem krenula istim putem prema Petričinoj kući. Putem se Đemo nekoliko puta silno prestrašio, ali je živ i zdrav stigao do Petričine kuće.

Ona je pak bila presretna što je njezin odabranik tako hrabar i njih su se dvoje predali ljubavnim užicima, dok je David i dalje sam koračao pitajući se što je to natjeralo Đemu da usred noći ide po kovčežić, ne razumijevajući pritom čari zaljubljenosti, jer on sam nikada nije bio zaljubljen.

Analiza likova

Likovi: Đemo, Petrica i David Ličanin

Iako je na glasu kao hrabar i neustrašiv, krupni Đemo to nije bio. Njegova je hrabrost bila glumljena. Ipak, strah ga nije spriječio da učini ono što je Petrica od njega tražila. Njegov je najveći strah zapravo mogućnost da će ga drugi smatrati kukavicom. Praznovjeran je i ne naročito oštrouman.

David Ličanin je, za razliku od Đeme, sitan mladić. Unatoč tome, brzo se kretao, bio je žandar i noću je bio sam na putovima kojih su se drugi užasavali. Iznenađen je Đeminim strahom i ne razumije njegov uzrok. Za razliku od Đeme, on je hrabar.

Petrica je okarakterizirana kao lijepa i snažna djevojka čiji su kriteriji pri izboru mladića bili jasni – morao je biti neustrašiv. Kad je saznala za Đeminu prevaru, postavila mu je izazov koji je on uspješno izvršio.

Bilješka o piscu

Dinko Šimunović je rođen 1. rujna 1873. godine u Kninu, odrastao je u Koljanima pokraj Vrlike u Cetinskoj krajini, gdje je njegov otac bio učitelj. S obzirom na to da nije imao braće ni sestara, smatrali su ga jedinkom u obitelji, pa su mještani mislili da je zbog toga i dobio ime Dinko, što je bilo neuobičajeno tamošnjim mještanima.

Šimunović je završio učiteljsku školu u Arbanasima kod Zadra, a kasnije je radio kao učitelj u Hrvacama i Dicmu te kao nastavnik u Graditeljskoj školi u Splitu.

Njegova književna karijera započela je pripovijetkom “Mjesec dana na vojničkim vježbama” (1903.), koja je objavljena u kalendaru “Bog i Hrvati”. Najpoznatiji je po svojim novelama, a stekao je književnu slavu objavom odlomka nedovršene pripovijesti Mrkodol 1909. godine u zadarskom Lovoru.

Novele su kraća prozna djela koja prikazuju isječak iz života likova i obično se fokusiraju na jedan događaj u kratkom vremenskom razdoblju. Dinko Šimunović je napisao sedamdesetak novela i smatra se majstorom te vrste književnosti. Sve su objavljene u književnim časopisima, a kasnije su sabrane u tri zbirke: “Mrkodol” (1909.), “Gjerdan” (1914.) i “Sa Krke i Cetine” (1930.).

Koristio je modernističke postupke, poput ispreplitanja stvarnosti i bajkovitog, te je naglasak stavljao na opise koji su povezani s psihološkim stanjima likova. Opisi su često lirski i osjećajno obojeni, a zaplet je usko povezan s prikazom unutarnjeg stanja likova.

Neke od njegovih najpoznatijih novela uključuju “Alkar” (1908.), “Muljika” (1906.), “Mrkodol” (1905.) i “Duga” (1907.).

Dinko Šimunović, kako je rastao, suočavao se s izazovima financijske stabilnosti, potičući ga da piše članke za različite časopise i priče temeljene na sjećanjima iz vlastitog djetinjstva i mladosti. Kroz zbirke poput “Mladi dani” (1919.), “Mladost” (1921.) i “Tragikomična autobiografija” (1926.), Šimunović je dijelio fragmente svoje osobne povijesti i razmišljanja. Njegova literarna karijera često je bila podložna financijskim teškoćama, što ga je potaknulo da neka od započetih opsežnijih djela prilagodi i preoblikuje u novele kako bi brže zaradio. Međutim, unatoč tim izazovima, uspio je ostaviti značajan doprinos hrvatskoj književnosti.

Šimunović je kao mladić bio duboko uronjen u književnost, posebno u ruske pisce poput Dostojevskog, Turgenjeva i Puškina. Njegovo čitanje i proučavanje njihovih djela obogatilo je njegov književni ukus i pomoglo mu da dublje razumije ruski realizam i romantizam, što je utjecalo na njegovo vlastito književno stvaralaštvo.

Iako je bio povezan sa svojim zavičajem, Šimunović se često osjećao kao stranac, s obzirom na to da nije imao svoju zemlju ili dom, već je često mijenjao prebivališta kao sin učitelja i kasnije kao sam učitelj. Ovaj osjećaj tuđinstva odražava se u njegovom romanu “Tuđinac” (1911.), gdje lik mladića simbolizira osjećaj nepripadanja i ovisnosti o drugima. Također, u romanu “Porodica Vinčić” (1923.), Šimunović istražuje temu odumiranja stare plemićke obitelji iz Dalmatinske zagore, što ukazuje na njegovu sposobnost portretiranja dubokih slojeva društvenih i emocionalnih tema kroz svoje književno stvaralaštvo.

Dinko Šimunović je iskusio niz tragedija u svom osobnom životu, uključujući smrt tri supruge i troje djece iz prvog braka. Unatoč tim teškim gubicima, imao je troje djece u drugom braku, koje je sam odgajao.

Tijekom dugog razdoblja bolesti, njegovi prijatelji, ugledni hrvatski slikari poput Vilka Gecana, Joze Kljakovića, Fran Kršinića, Omera Mujadžića, Vanje Radauša i Marijana Trepša, željeli su mu pomoći prikupiti novac za liječenje. Kako bi podržali Šimunovića, ilustrirali su i objavili posebno izdanje “Alkara” 1932. godine, koje je bilo lijepo opremljeno. Ivan Meštrović, poznati kipar, izradio je poprsje Dinka Šimunovića, koje se nalazilo na početku knjige.

Umro je u 3. kolovoza 1933. godine u Zagrebu nakon duge i teške bolesti i godinu dana nakon objavljivanja Meštrovićevog “Alkara”, ali gesta podrške koju su mu pružili njegovi prijatelji i poštovatelji njegovog rada, uključujući pomoć u organizaciji izdanja knjige, donacije tiskanja i poveza, organizaciju prodaje knjige i pretplate, imala je značajan utjecaj na njega i njegovu obitelj u tom teškom razdoblju.

Šimunovićeve pripovijesti prevedene su na nekoliko stranih jezika, uključujući njemački, talijanski, ruski, češki i druge. “Alkar” je čak preveden i na kineski jezik 1936. godine, što svjedoči njegovom međunarodnom priznanju i popularnosti njegovih djela.

Autor: I.B.