Defabulativni roman je roman kojem fabula nije u prvom planu njegova sadržaja. Iako je kod romana učestalo da im je fabula na prvom mjestu, a događaji unutar radnje čine ne samo okosnicu, nego ostvaruju i samu bit romana, s vremenom su se u književnosti pojavili romani koji su fabulu stavili u drugi plan.
Bit ovakvog romana temelji se na raznim asocijacijama, karakterizaciji likova koja se provodi kroz unutrašnje promatranje lika tj. opise njegovih osjećaja i razmišljanja, unutarnjih monologa i rasprava. Radnju ovakvog romana često čine filozofske rasprave i stavovi pisca, opisi okoline i osobna emotivna iskustva koje okolina potiče. Za ovakve romane često se kaže da nemaju radnju, što znači da nema posebnih događaja opisanih u djelu, ali radnja ipak postoji, samo je temeljena na nekim drugim elementima romana.
Defabulativni roman pojavio se u moderni, književnom razdoblju u kojem je doživio svoj procvat. To književno razdoblje započelo je nakon realizma, u kojem se bit romana vrtjela oko opisa realnog prikaza društva i radnje koja je svjedočila o njegovim nedostacima. U moderni su se pisci okrenuli od društva prema pojedincu, pa više nisu prikazivali problematiku zajednice, već vlastitu potragu za smislom, pisali su samopropitivanju koje bi ih trebalo dovesti do nekih univerzalnih odgovora. Piscima je tada bilo važnije prikazati vlastito emotivno stanje, nego stanje unutar društva. To se najbolje postizalo ovom vrstom romana. On je poput ispovjedi kojom se prikazuju emocije, sjećanja, duh čovjeka, utjecaj vanjskih okolnosti na individuu, a ne opis događaja.
Utemeljitelji ove vrste romana su pisci Virginija Wolf i James Joyce, ali jedan od najpoznatijih pisaca koji su pisali defabulativne romana zasigurno je francuski modernistički pisac Marcel Proust. Njegov opus “U potrazi za izgubljenim vremenom” sadrži cijeli niz knjiga ostvarenih na ovaj način. On se koristi retrospektivom i prikazom vlastitih osjećaja te mentalnih stanja kojima ostvaruje sadržaj romana, izbjegavajući bilo kakvu radnju što je više moguće.
U hrvatskoj književnosti također imamo pisce koji su napisali značajne romana koje možemo nazvati defabulativnima. Među njima najpoznatiji je Vladan Desnica sa svojim romanima “Proljeće Ivana Galeba” i “Zimsko ljetovanje”. Ipak, prvi hrvatski defabulativni roman napisao je Milutin Cihlar Nehajev. Bio je to roman “Bijeg”, u kojem je pisac koristio upravo tu modernu tehniku pisanja. Njome je prikazao probleme čovjeka, sve ostalo ostavljajući u drugom planu. Za njega pri pisanju više nije bila važna nacionalna motivacija, pa ni socijalna, već isključivo individualna. Forma defabulativnog romana idealan je upravo za to.
Odgovori