Ovo djelo opisuje povijest Domovinskog rata uz vješto korištenje fantastičnih likova poput dobrih vila. S jedne strane bi mogli reći kako je tema djela čuvanje ratom razorenih područja od strane vila tavankinja za što su na kraju bile nagrađene, dok je s druge strane tema djela razaranje Hrvatske države tijekom rata.
Autorica je htjela približiti to vremensko razdoblje djeci kako bi ih bolje upoznala sa poviješću i potakla njihovo razmišljanje o djeci koja su proživjela traume tijekom rata. Ona djeca koja su propatila za vrijeme rata uz ovu knjigu će lakše podnositi bol, a djeca koju ratna razaranja nisu dotakla osjetit će susojećanje prema stradalnicima.
Vrijeme rata je za sve ljude koji u njemu ne sudjeluju izrazito teško razdoblje i moraju se odreći svojih domova i dotadašnjeg života. Najčešće bivaju prognani iz svojih sela ili gradova te pokušavaju dalje živjeti u nadi da će se jednog dana vratiti tamo otkuda potječu. Autorica je ovim djelom na drugačiji način uspjela prikazati njihove živote te dokazala kako se dobro dobrim vraća.
Vrsta djela: bajka
Tema djela: kako su vile tavankinje čineći dobra djela postale čuvarice novih krovova
Vrijeme radnje: domovinski rat u Hrvatskoj (od 1990. do 1996. godine)
Mjesto radnje: tavan (Ulica mladih jasenova)
Kratak sadržaj
Upoznajte vile tavankinje
Svaka kuća ima krov kako bi se obranila od vanjskih utjecaja poput kiše, snijega ili tuče. Ispod krova postoji zanimljiv svijet, potpuno zanemaren od ljudi jer tavan koriste kao skladište za odlaganje nepotrebnih stvari. U gradovima je to tako, dok je u kućama na selu ipak malo drugačije. Na tavanu se najčešće nalaze crvene jabuke, zlatni klipovi kukuruza i dimljena šunka.
Iako su šumske, izvorske i planinske vile vrlo dobro poznate, tavankinje su isto tako poznat vilinski soj. To su vile koje obitavaju na tavanu. Tamo vlada poseban ugođaj i na njemu se skrivaju mnoge zanimljivosti i poruke iz prošlog vremena stoga je vrijeme da i tavankinje imaju svoju priču.
Vile tavankinje danju spavaju, a noću se kreću. Svjetlost dana im je zabranjena, a ljude poznaju samo po njihovim odbačenim stvarima. Prema njima se odnose s visine. Znaju kako se njihov život odvija ispod tavana. Za razliku od ljudi koji se rađaju i umiru, vile su uvijek iste. One su lijepe, mlade, tanke i lagane. Imaju dugu svilenu kosu, blijede oči i ruke. Ljudi ih često zamišljaju u dugim haljinama načinjene od paukovih niti, a oko pojasa nose povez za oči kako bi se mogle obraniti od svjetlosti. One vole tišinu i mrak, a tama je njihovo carstvo.
Kako bi što bolje upoznali sve vile svaka je opisana na svoj način. Poznato je kako vile vole tišinu, no ova je vila igrom slučaja pronašla tamburu u Ulici mladih jasenova broj 5. Netko ju je ostavio na tavanu u kući, a vili se svidjela te je počela na njoj svirati. Dobila je ime Sviračica te će održati koncert gdje će se moći čuti njezine prelijepe etide i sonate.
Vila Tuga je ljubiteljica starih knjiga u kojima je svašta saznala o životu ljudi. Najviše ju je začudilo to što ljude jako zanimaju nadnaravne pojave. Pročitala je ona tako i mnoge bajke o vilama, vodenjacima, dobrim i zlim dusima, patuljcima, ali o vilama tavankinjama nije nigdje ništa pronašla. Kao da one uopće ne postoje. Bajka koja joj se najviše svidjela je Mala sirena koja je zbog ljubavi htjela postati ljudsko biće, ali je nažalost zbog te želje na kraju i umrla.
Tuga je tog dana prije održavanja koncerta uživala čitajući knjige, dok je Sviračica bila uznemirena zbog svog nastupa. Dosađivala je i ostalim vilama, ali na kraju su ipak slušale njezine jadikovke. Na koncert bi trebale doći i vile iz okolnih mjesta pa je to Sviračicu dodatno uzbudilo.
Svaka je vila bila u svom poslu. Sviračicu je mučila trema, Tuga je razmišljala bi li ona željela imati ljudsku dušu dok su se Svilena i Biserka pripremale što će obući na koncert. Grofica je pak stalno pričala o njezinom životu u dvorcu, no druge vile joj nisu baš poptuno vjerovale jer je sve o takvom životu mogla vrlo lako pročitati u nekakvoj knjizi. Ipak, njezine su priče bile zanimljive. Umiljata vila Dašak bodrila je vilu Sviračicu.
Sve su vile živjele u okolnim mjestima, no došle su k Sviračici kako bi joj bile podrška uoči koncerta. Dok su provodile vrijeme na tavanu vile Sviračice svaka se na svoj način zabavljala. Dašak je pronašla lutku, pajaca bez nosa i medvjedića koje su s njom razgovarale. Nije željela da ju čuje Grofica jer je tog dana baš bila mrzovoljna. Posebno ju je uznemirila vila Kao Dijete zbog svoje neozbiljnosti, živahnosti i neposlušnosti. Ponašala se poput malog djeteta. Tako se zaigrala s grlicom na prozoru i poželjela biti kao ona na što se Grofica ljutila. Tuga se tada sjetila Male sirene koja je zbog želje naposlijetku i umrla. No, Kao Dijete je tvrdila kako nije poželjela biti grlica, već je poželjela biti poput nje. Grofica joj je rekla kako će je zbog toga kazniti, a pritom je još izgubila i pojas. Upozorila ju je kako neće smjeti doći na koncert. Nakon toga je Kao Dijete zamolila ostale vile neka joj se smiluju i obećala kako neće više na prozoru tražiti bilo kakve ptice. Ona je to obećala držeći iza leđa palac između kažiprsta, no Grofica joj ipak nije dozvolila odlazak na koncert.
Tako je prošla noć, a pred jutro je svaka vila otišla spavati na svoj tavan.
Tutnjava najavljuje opasnost
Bilo je kasno ljeto, a vile su obožavale taj period u godini. Tada su se seoski tavani punili dozrelim voćem i sve je mirisalo po jabukama, kruškama i ostalim delicijama. Posebno je u doba uživala vila Dašak, kako samo njezino ime kaže mogla je prije ostalih osjetiti dašak jeseni i opojne mirise u zraku. Voljela se družiti s vilom Kao Dijete jer su bile dosta slične. Ipak, Dašak se na vrijeme znala povuči dok bi Kao Dijete uvijek zaradila neku kaznu.
One noći kada su se sve vile vratile na svoj tavan u zraku se osjetila opasnost. U daljini je tutnjalo i čulo se sve glasnije poput grmljavine. Dašak se uplašila i pomislila kako bi bilo pametno pričekati vilu Mudru i njezine zapovijedi. Kao Dijete se se također uplašila i privila uz Dašak. Kada je dolazila na njezin tavan primjetila je ljude na ulici. Svi su nekamo odlazili i čula je kako spominju riječ rat no nijedna od njih nije znala što točno znači ta riječ. U to se pojavila vila Tuga koja je znala što ta riječ znači. To je veliko zlo koje nastaje onda kada se ljudi međusobno posvađaju i počnu napadati jedni druge. Ona je znala što ta riječ znači jer je pročitala u knjigama. Tuga im je rekla kako se one ne moraju bojati jer su neranjive, ali obzirom da okolo padaju granate mogle bi uništiti njihove tavane, a one će biti izložene svjetlu. Ako bude tako morat će pronaći sklonište u podrumu.
Vile su osjetile veliku prazninu kada su ljudi napustili grad. Iako s ljudima nisu bile u nikakvim odnosima živjele su na njihovim tvanima. U gradu je zavladala poptuna tišina, a vile su uspjele u međuvremenu zaspati. To je bio dan kada se navečer održavao koncert. Njih tri su razmišljale kako će biti Sviračici kada shvati da su svi ljudi otišli. Složile su se kako će im ipak biti lakše kada se sve zajedno nađu u koncertnoj dvorani.
Strašan prekid koncerta vile Sviračice
Vile su pristizale na koncert u barokni dvorac. Tada su se Dašak, Kao Dijete i Tuga razdvojile kako druge vile ne bi saznale da su provele noć zajedno na tavanu vile Dašak. Sve su redom imale pojaseve oko očiju koje su skinule dok kada su stigle u dvorac. Vile su bile uzbuđene zbog događaja u gradu no nijedna od njih nije htjela započeti raspravu o tome kako ne bi uznemirile vilu Sviračicu. Ipak, i ona je čula tutnjavu i znala je da sprema nekakvo zlo.
Tuga je pričala s ostalim vilama o baroku, prekrasnom dvorcu i kulutrnoj povijesti naroda. Ostale vile iz okolnih sela nisu mogle doći na koncert radi događanja u gradu. Sviračica je krenula s izvođenjem svojih etida i sonata. Vile su pozorno slušale njezinu glazbu, ali su se povremeno pogledavale. U dvorani je bilo veliko ogledalo iz kojeg se običavala javljati vila Mudra pa su je stoga očekivale svakog časa. I eto nevolje. Granata je pala na dvorac. Začuo se veliki prasak, a vile su samo poletjele bez ozljeda. Sviračicu je pogodio šrapnel i raspala se u sitne komadiće. Uspjelo se razbiti i ogledalo pa su vile bile zabrinute kako će im se ukazati Mudra.
Tražile su zaklon nakon paljbe pa je svaka od njih otišla na svoj tavan. No ni jedan tavan nije bio neoštečen. Morale su pronaći zaklon negdje drugdje. Kao Dijete je glasno vrisnula te su se oko nje okupile sve vile. Kao Dijete je vidjela pogođene golubove i to ju je prestrašilo da čak više nije mogla letjeti. Tuga se dosjetila kako mora napraviti neko dobro djelo kako bi joj se vratila moć letenja. I tako je Kao Dijete oslobodila ostatak živih golubova i ponovo je mogla letjeti. Uskoro su se sve vile okupile i zaključile da je najpametnije ostati u dvorcu, možda će se tamo ipak pojaviti vila Mudra. Tamo su srele Sviračicu uz razbijeno glazbalo.
Grad je bio razoren pa tako i cijeli vilinski svijet.
Pojava Mudre
Pojavila se vila Mudra u krhotini ogledala. Rekla im je kako je počeo rat, a vile su joj ispričale što im se sve te večeri dogodilo. Biserka je izjavila kako su trebale pobjeći s ljudima. Mudra je rekla kako to nije potrebno jer su ljudi ranjivi, a one nisu. Dalje je nastavila kako traži od njih neka čine dobra djela jer će se ljudi zbog svoje savjesti kadtad vratiti natrag u grad. Morale su pronaći sklonište gdje nema svjetlosti. Neke kuće nisu bile razorene do temelja, a i šume, brda i polja se ne mogu razoriti u ratu stoga, neka ostanu tamo i neka pomognu ljudima, govorila im je Mudra.
Vile nalaze zaklon
Riječi vile Mudre su ohrabrile vile tavankinje. Pronašle su zaklon u crkvi. Razmišljale su o tome kako da čine dobro i sprečavaju zla djela pa su krenule skrivati zlatan kalež s oltara ako se u crkvi pojave otimači. Drugo dobro djelo je učinila vila Kao Dijete tako što je spasila ranjenog psića. Bez obzira što je on ne vidi veselio je što je spašen.
Grad je bio razoren i preplavio ga je zadah mržnje neprijatelja. Vile su do početka rata živjele mirno i tiho na svojim tavanima, a sada se sve promijenilo. Počele su primjećivati govor biljaka i životinja, a pojavila su se i druga bića poput patuljaka, vilenjaka, vodenjaka i ostalih vila. Udružili su snage kako bi barem malo pomogli ljudima kada se vrate.
Tako su provodile vrijeme u crkvi te isščekivale pojavu neprijatelja. Bila im je mrska sama pomisao na to, ali bile su svjesne kako će doći i oteti ono što mogu.
Dolazak neprijatelja
Neprijatelji su se pojavili tijekom noći. Najprije su zauzeli kuće i stanove kako bi u njima prenoćili, a nakon toga su krenuli u pljačku. Vila Grofica je pomislila kako bi bilo doboro sakriti krhotinu ogledala ako će im se iz nje opet pojaviti Mudra. Zajedno sa Svilenom je poletjela do dvorca po krhotinu i sakrile ga u crkvenu lađu.
Vile su zapazile neprijatelja kako iz dvorca krade vrijedne predmete i umjetničke slike. Iz stanova su pljačkaši odnijeli hladnjake, televizore, namještaj i kućanske aparate. Nakon toga su sve te stvari prodavali u bescjenje.
Patuljak Korjenko je prijateljicama vilama ispričao kako je jedne noći vidio pljačkaše kako dio životinja kolju, a drugi dio su odvezli. Vilama je bilo strašno teško čuti takve vijesti.
Tada su pljačkaši ušli i u crkvu. Tražili su u njoj zlato, ali nisu ništa pronašli. Bili su jako ljuti radi toga misleći kako je možda netko prije njih odnio svo blago. Hvalili su se kako su dobro razorili crkvu i kako više nikada u nju neće ući. Vila Kao Dijete je tada glasno rekla neka ni ne uđu zbog čega ju je Biserka ukorila. Pljačkaši su mogli još jače razoriti crkvu, a to vilama nije bilo u interesu jer bi tda stvarno ostale bez zaklona. Mogli uzeti kalež i komadić ogledala pa ne bi više nikada vidjele vilu Mudru.
Ipak, uspjele su čuti neprijateljev razgovor i saznati gdje su postavljene mine. Mogle su one to i same otkriti uz pomoć patuljaka i livadskih vila, ali ovako su prije saznale gdje ih mogu očekivati.
Ponekad se začuo i prasak mina kada su jadne životinje nagazile na njih.
Vile ometaju pljačku
Uslijedilo je teško vremensko razdoblje i za vile i za prognanike. One su se brinule kako sve stvari ne bi bile opljačkane od strane neprijatelja, no to im nije uvijek polazilo za rukom. Ujedinile su se ostalima u borbi protiv zla. Posebno su bile žalosne što je barokni dvorac bio pokraden. Pokušavale su na sve načine odmagati neprijatelju pa su tako mijenjale putokaze i usred noći zvonile na uzbunu.
Njihov je cilj bio dobro uplašiti pljačkaše. Noću su znale bacati kamenje na postavljene mine pa je neprijatelj mislio kako je napadnut. To su radile noćima, a oni su bili sve umorniji zbog nespavanja. Tako su pljačkaši danju postavljali mine da bi ih one tijekom noći ispucavale. Vila Kao Dijete je znala reći kako nisu ništa drugo nego kukavice. Bile su ustrajne u svladavanju i tjeranju neprijatelja kao što je to Mudra od njih zahtjevala.
Spašavanje Bijelca
Livadska vila je stigla do crkve kako bi ostale obavijestila da je Bijelac u opasnosti. To je bio konj kojeg su livadske i šumske vile uspjele spasiti. Tijekom noći su ga odvele u šumu i sakrile. No, ipak su ga neprijatelji pronašli, njih dvojica.
Odjurile su do gradskog trga gdje su bradonje vodili konja, a životinja je vilama predstavljala nadu i ako ostanu bez svog konja i njihova će nada nestati. Bio je to plemenit konj vitkih nogu i duge grive, nalikovao je vilinskom konju iz bajki.
Vile su odlučile odvratiti pažnju bradonjama i vozaču kamiona s kojim su se pogađali oko zamjene. Izazvale su eksploziju u drugom dijelu grada. Bradonje su dohvatili svoje oružje i potrčali prema drugoj strani grada. To je bila savršena prilika za spas Bijelca. Dok su jedne vile stražarile, druge su ga odvezale i provele ga na sigurno. Tada su odahnule jer im nada nije oduzeta.
Bradonje su se međusobno počeli svađati misleći kako među njima postoji izdajica s obzirom da im je konj nestao. Okrivljavali su jedan drugoga i povjerenje je nestalo.
Livadska vila je bila presretna kada je čula da je Bijelac spašen. Vile tavankinje su se vratile u zaklon i dugo pričale o spašavanju konja Bijelca. Bile su zadovoljne učinjenim.
Vrijeme donosi promjene
Kako su vile tavankinje promjenile svoje boravište tako se i njihovo ponašanje promijenilo. Naučile su što je nepravda i bile pune suosjećanja prema bićima za koja nekada nisu ništa osjećale. Hoće li one moći opet živjeti u tišini tavana nakon što rat završi?
Otkako su počele živjeti u crkvi moglo bi se reći da nisu više vile tavankinje već vile crkvenjarke. One to ne misle jer nisu krštene, a isto tako ne bi bilo zgodno oduzimati ljudima ono što im je sveto i prisvajati.
Dani su prolazili, a Grofica je često znala tugovati za razrušenim dvorcem jer je i ona nekada živjela u sličnome. No, Biserka joj je s druge strane rekla kako bi mogla više žaliti ljude koji su prognani iz svog grada.
Vila Kao Dijete je najviše uživala u promjenama jer je sada napokon mogla raditi sve što je poželjela, a da je pritom Grofica ne kazni. Činila je svašta pod izlikom da na taj način želi nauditi osvajačima. Letjela je posvuda i bila potpuno slobodna. Tako je mogla upoznati livadske i šumske vile, planinkinje, izvorske vile i patuljke. Bez obzira što je vladalo ratno stanje, njoj je to iskustvo bilo dragocjeno. Nije se više ničega bojala i željela je što prije upoznati vilu s Velebita koja će otjerati osvajače i prognanike vratiti svojim domovima.
Onoga čega se znala pribojavati bio je budući život na tavanu. No, trenutno je to nije brinulo jer je imala većih briga.
Prolazili su mjeseci i godine, no vile nisu znale nazire li se kraj ratu i kada će se prognanici vratiti. U gradu više nije bilo toliko neprijatelja, a pucnjava se začula samo povremeno.
Jedne su noći vile primjetile sjaj koji je dopirao iz crkve. To je sjajila krhotina ogledala u kojoj se ukazao lik Mudre.
Prevršila se mjera zla
Zlu je došao kraj, najavila je Mudra. Nepravda ne može pobijediti, ali uslijedit će još okršaja prije nego nastane mir. Patnjama prognanika će uskoro doći kraj, ali prije toga će se održati još jedna borba. Problem su predstavljale mine kojih se vile nisu mogle u potpunosti riješiti. Morale su pripaziti da ne bude još više ranjenih i stradalih od ostataka mina. U grad će stići stanovnici kako bi provjerili što je ostalo od njihovih kuća, a na vilama je da spriječe nova zla. Otada su vile živjele u iščekivanju.
Ivan nalazi Bijelca
Dječak Ivan je proveo u prognastvu skoro tri godine i zajedno s ostalom djecom pohađao tamošnju školu. Jednom je prilikom pričao u školi kako žali za domomo, a posebice za svojim lijepim konjem Bijelcem. No nije znao je li životinja još uvijek živa. Za njega je imao samo najljepše riječi. Učitelj je dao prijedlog dječaku. Kako bi možda uspio saznati što je s njegovim konjem neka napiše pismo koje će onda učitelj predati učeničkom listu. Tko zna, možda netko javi vijesti o konju.
Ivan je poslušao učitelja i napisao pismo koje je bilo objavljeno u dječjem časopisu. Prošlo je skoro mjesec dana od objave, a učitelj iz susjednog sela je pismo pročitao svojim učenicima. Čim su čuli što piše u pismu shvatili su da je riječ o odbjeglom đogatu koji je smješten upravo u staji njihova učitelja.
Učitelj je sjeo uz telefon i uspostavio vezu s Ivanovim učiteljem te mu rekao kako je kod njega upravo ovakav konj kojeg Ivan u sastavu opisuje. Ivanov se učitelj razveselio kada je čuo tako veselu vijest.
Nakon tjedan dana Ivan je otišao u susjedno selo s učiteljem. Bijelac je bio njegov konj, ali ga je ostavio kod učitelja u selu dok se on ne vrati svome domu. Od tog dana je Ivan lakše podnosio prognanički život i vraćena mu je nada koja je tijekom rata bila izgubljena. Nada u povratak.
Srećom, Bijelca su čuvale livadske vile, a zatim i tavankinje. Sad je zbrinut kod dobrog učitelja, a uskoro će ponovo biti u svojoj staji.
Stiže izvidnica prognanih
Neprijatelj se konačno povukao, u gradu je zavladao mir i prognanici su se mogli vratiti. Uskoro će se ovdje odvijati normalan život kao nekada davno. Stigli su i stručnjaci koji će razminirati grad i okolna polja, a vile su im u tome vrijedno pomagale na svoj način.
U grad je stigao autobus iz kojeg su izašli mlađi i stariji muškarci. Oni su najprije došli provjeriti mogu li se i ostali stanovnici vratiti u grad. Vidjeli su razrušene kuće i skoro zaplakali, ali znali su kako će pomalo sve obnoviti. Psić kojeg je vila spasila ponovo je pronašao svog gospodara. Vila Tuga je tada zaključila kako je došlo vrijeme smijeha i radosti, a nestalo vrijeme patnje.
Ukazao se i vlasnik dvorca kojeg je Grofica primjetila. Nije zaplakao, ali bilo mu je jako teško kada je vidio razorene prostorije. Znao je kako će i dvorac biti obnovljen.
Svi su promatrali kolika je šteta nastala u ratu i koliko će im trebati vremena za obnovu.
Sudbina vila tavankinja je i dalje neizvjesna jer nisu znale hoće li im smetati skučenost tavana. One su isto tako bile prognane i živjele u crkvi. Nisu bile sigurne kakav ih život čeka i gdje će pronaći novo boravište.
U crkvi se zatim pojavio i župnik koji se molio, a Tuga ga je prva primjetila. Sve vile su zatim došle promatrati čovjeka u crnom odijelu i otkrile mu zlatni kalež. Barem je on ostao sačuvan od pljačkaša. Uzeo ga je sa sobom i odlučio spremiti ga dok crkva ne bude obnovljena. Župnik ga je pokazao ljudima i rekao kako se dogodilo čudo. Vile su bile ponosne na sebe i svoje dobro djelo.
Ljudi su razgovarali na glavnom trgu o obnovi kuća i stanova. Jedan je dječak zatim uzeo tamburu iz autobusa i zasvirao. To je čula vila Sviračica i sjela uz mladića. On ju nije mogao vidjeti dok se ona radovala novoj tamburi koja ju je podsjećala na onu staru, razorenu u ratu. Svi su uživali u prekrasnim melodijama punoj nade. Odmah im se popravilo raspoloženje.
Jedan od dječaka je otišao provjeriti golubinjak, no od njega je ostala samo letvica i zahrđala žičana ograda. Krv koju su vile onoga dana kada je počeo rat je bila isprana od kiše. Dječak se vratio na trg i tada ugledao golubove kako uživaju na krošnji kestena. Oni su preživjeli, a dječak će ih ponovo uzgajati.
Obnova
Uskoro su stigli ostali stanovnici u grad te sa sobom donijeli građevinsku opremu kako bi se krenulo s obnovom kuća i stanova. Krenuli su od krovova, a ostali su radnici popravljali dalekovod i struju. Telefoni su isto proradili. Grad je polako opet oživio.
Jedinu opasnost su i dalje uzrokovale mine koji je bilo dosta nakon rata. Ljudi i vile su svjesni opasnosti pa ne odlaze u obližnja polja kako bi izbjegli posljedice. Vile su i dalje nastavile kamenčićima izazivati eksplozije, ali su se ljudi toga plašili. Ipak, njihovi su životi sačuvani pa su nastavile s poslom kako im je savjetovala Mudra.
Jednog je dana mladić Janko krenuo prošetati poljem. Naišao je na neispucanu minu koja ga je jako ozljedila. Nitko nije čuo njegovo zapomaganje. Vila Kao Dijete ga je pratila jer se zaljubila u mladića, no nije mu imala kako pomoći prilikom stradanja. Za njom je pošla i vila Tuga jer je predosjećala kako će se nešto dogoditi i bila u pravu. Objašnjavala je vili Kao Dijete kako se ne smije zaljubiti u čovjeka jer od toga može umrijeti poput ostalih djevojaka iz mnogih bajki. Tako su promatrale mladića i smišljale kako mu pomoći. Uputile su se do trga i prvog čovjeka na kog su naišle pogurale su prema polju. Izgledalo je kao da se vuče po zemlji pijan, ali uskoro je čuo Janka kako zapomaže. Dotrčao je do njega i počeo dozivati druge ljude u pomoć. Uskoro su mladića otpremili u bolnicu i spasili ga.
Vile su sve ispričale drugim vilama u crkvi, a Dašak je rekla kako je prava sreća što su se tamo našle kako bi pomogle mladiću. No vila Kao Dijete nije mogla doći k sebi. Počela se neprisebno ponašati pa su vile morale dozvati Mudru da je urazumi. Inače to nikada ne čine, ali ovoga puta su morale. Mudra se obratila Kao Dijete i rekla joj kako je mladić u bolnici na sigurnom i da ne brine. Kao Dijete se primirila i počela normalno ponašati.
U gradu je sve više bilo obnovljenih kuća i ljudi su bili zadovoljni učinjenim.
Povratak prognanika
Polako su se počeli vraćati ostali stanovnici u grad, majke s djecom i starci. Bili su radosni i napokon su dočekali svoj povratak.
Djeci se nije pretjerano žurilo natrag u školske klupe, družili su se na ulicama grada, ali su znali kako ne smiju ići u polja zbog mina. Muškarci su dalje čistili ruševine, a uskoro su bile otvorene i trgovine s hranom. Život se pomalo vraćao u normalu.
Neke su tavankinje ostale živjeti u crkvi dok je vila Kao Dijete voljela provoditi dane ispod vedra neba, a Grofica bi ju znala radi toga ukoriti. No, ona je voljela promatrati ljude, a posebno je čeznula za mladićem Jankom u kojeg se zaljubila. Kada je izašao iz bolnice i pozdravljao se s rodbinom ona ga je grlila i osjetila ljudsku blizinu. Zatim se vratila na kesten, a Tuga ju je pokušavali odvraćati od pretjerane bliskosti s mladićem. Kao Dijete je rekla kako ga više neće grliti nego će ga pratiti izdaleka.
Među ostale vile koje su boravile u crkvi stigla je livadska. Došla ih je obavijestiti kako stiže Bijelac. Sve su poletjele do trga kako bi vidjele taj sretan trenutak. Učitelji su se dogovorili kako će ga iskrcati u prigrađu kako bi Ivan mogao na njemu dojahati do trga. Bijelac je bio dokaz kako je dobro nadvladalo zlo. I livadska je jahala na njemu, no nju ljudi nisu mogli vidjeti. Odlučila je svoje boravište pronaći u blizini Ivanove kuće gdje se prostirala velika livada.
Novi život lutke, medvjedića i pajaca
Vile Biserka i Svilena su iz ruševina izvukle lutku, medvjedića i pajaca kako bi se djeca imala s čime igrati. Igračke su bile zahvalne što su ih vile spasile. ugledavši srušene tavane na kućama shvatili su kako su dobre vile odigrale veliku ulogu u njihovom spašavanju. Sada je bilo vrijeme za novi život.
Dok su se igračke zahvaljivale vilama već su dospjele u dječje ruke. Mame i bake su im uspjele pokrpati noseve i uha te su se djeca opet imala čime igrati.
Vile su uživale gledajući djecu kako su vesela i razigrana, a druga djeca su im se uskoro priključila.
Kakva budućnost čeka vile
Neizvjesna budućnost je i dalje morila vile tavankinje. Znale su kako se jednog dana moraju iseliti iz crkve. Ona će isto biti obnovljena i za njih tu neće biti mjesta. Čekale su da ih vila Mudra posavjetuje, ali ona se nije pojavljivala.
U crkvi su čule kako se župnik moli Bogu i Svetom Josipu. Kip Svetog Josipa je ostao sačuvan samo zbog vila koje su one uz pomoć ptica sastavile, pomalo nevješto, ali ipak uspješno. Biserka je rekla kako župnik nikada neće saznati tko sačuvao kip, no bila je sretna što su vile i ovaj put učinile dobro djelo.
S obzirom da su održale svoju riječ i činile samo dobra djela nadale su se da su si osigurale budućnost u gradu kako im je nagovjestila Mudra. Pitale su se gdje će dalje živjeti jer novoizgrađeni tavani više ne čuvaju tajne predaka i ostavljene stvari ne potječu od predaka. Pod nekim novim krovovima više nema starog namještaja, prašine i paučine već je sve novo, uređeno i čisto. Kamo sad pripadaju vile tavankinje, pital se se. Rado bi dozvale Mudru neka im kaže gdje će sada živjeti, ali se nisu usudile to učiniti.
Mudra obznanjuje daljnju sudbinu vila tavankinja
Vila Mudra se ukazala dobrim vilama koje su za vrijeme rata vrijedno radile i činile samo dobra djela. Za to ih je vila Mudra odlučila nagraditi. Znala je koliko su tjeskobne ne znajući koji će biti njihov novi dom pa im se odlučila sama obratiti.
Mudra je rekla vilama kako se mogu vratiti svojim kućama u kojima su nekada živjele s obzirom da će se crkva do temelja srušiti i na tom mjestu izgraditi nova. Vilama nije bilo jasno što točno Mudra smjera, ali su je dalje pozorno slušale. Mudra im je rekla kako se od sada više neće zvati vile tavankinje već će dobiti novi naziv. One će biti čuvarice novih krovova.
Svaka je vila od Mudre dobila svoj prsten na ruci jer im se ona više neće ukazivati u ogledalu kao do sada. Pretvorila se u drago kamenje koje će svaka od njih nositi na svome prstenu. Vile su bile jako zahvalne i poljubile je u ruku te skinule povez s očiju koji se pretvorio u ptičice koje su odletjele.
Vile su dugo pričale o tom događaju svojim ostalim prijateljicama vilama, a Kao Dijete se veselila što napokon više neće biti zabrana i kazni.
Livadska vila ih je došla pozdraviti i bila presretna što su nagrađene za svoja dobra djela.
Čuvarice novih krovova
Ujutro su se čuvarice našle u svojim kućama gdje su nekada davno boravile, a prijašnje navike su bile zaboravljene.
Dašak i Kao Dijete su se sada mogle bezbrižno družiti bez osjećaja srama, Sviračica je mogla posjećivati sve koncerte i događaje gdje su ljudi pjevali i svirali.
Nedjelja je bila rezervirana za odlazak u crkvu kako bi vidjele zlatni kalež kojim su se veoma ponosile. U gradu je uskoro otvorila knjižara koju je Tuga često posjećivala i uživala čitajući najnovija djela.
Biserka i Svilena su voljele posjećivati trgovinu s odjećom, a Grofica je odlazila u barokni dvorac i promatrala kad će doći vrijeme za njegovu obnovu. Tamo je znala susresti grofa koji je žarko želio obnoviti dvorac, a ona mu je davala nadu. Ipak, bila je potrebnija u kući gdje je trenutno živjela. Naime, u toj je kući živio starac koji je ostao bez žene tijekom rata. Ona je umrla od tuge jer je toliko jako čeznula za svojim domom.
Kao Dijete je uživala u svojoj slobodi i odmah prvom prilikom na prozor dozvala grlice. Namamila ih je krušnim mrvicama i uživala u njihovom društvu. Ponekad je dodirivala njihove tople glavice.
Jednom je prilikom Kao Dijete naišla na svoju kolijevku u kojoj je nekada spavala pa su zbog toga ostale vile smatrale kako je radi toga djetinjasta. Odlučila ju je ostaviti na pragu jednome bračnom paru kojemu je uskoro na svijet stigla prinova. Kolijevka će im sigurno poslužiti.
Rođenjem djeteta prestalo je teško razdoblje u životima ljudi i vila. Bio je to značajan događaj. Rat je prestao, a dijete ukazuje na mir, ljubav i blagostanje. Kao Dijete je boravila s djetetom u kolijevci, a vile su je jednog dana posjetile. Pomislile su kako se život nastavlja, a zlo će se zaboraviti.
Rat je izmijenio puno stvari pa tako i životi vila više nisu bili isti. Ljudi su iz rata izašli čvršći, a vile su se sada mogle primaknuti svjetlosti i ljudima. One su postale čuvarice novih krovova.
Epilog
Vila Tuga je bila presretna što je pisac napokon napisao priču o vilama tavankinjama što do sad nije bio slučaj. Neki će se možda pitati zašto je pisac teška ratna razaranja, odnosno krvava prenio u izmišljeni svijet, a to je učinio radi sve one djece koja su pretrpjela rat i živjela u prognanstvu. Uspio je ratne strahote prenijeti u bajku koju će djeca lakše shvatiti jer ona djeluje smirujuće. Radovala se Tuga što će djeca moći razaznati što je dobro, a što loše te se nada kako će im priča biti zanimljiva, a vile drage poput ostalih izmišljenih bića.
Tuga se nada kako će djeca razumijeti poruku koju šalju vile, da se dobro mora čuvati i braniti, a u obrani dobra ponekad sudjeluju više sile, ali ponajviše sudjeluje dječja mašta, misli i osjećaji.
Bilješka o autoru
Nada Iveljić je cijenjena književnica koja je napisala mnogo pripovijetki, romana, pjesama te igrokaza. Rođena je 4. travnja 1931. godine u Zagrebu gdje se i školovala, pa je nakon završene gimnazije upisala Filozofski fakultet, smjer književnost.
Prije nego što se počela baviti književnošću Nada je radila kao profesor iz hrvatskog jezika u osnovnim i srednjim školama, a osim toga neko je vrijeme djelovala kao urednica časopisa za djecu “Radost”.
Iako iza sebe ima mnoštvo napisanih djela, ona je i danas zapamćena kao autorica s najviše kratkih priča od bilo koga u Hrvatskoj. Njezine su priče poznate zbog toga što u njima postoji ispreplitanje stvarnog života s elementima fantastike i bajke.
U bajkama koje je napisala najviše je koristila životinje koje su skoro uvijek bile idealizirane. Neka od njezinih poznatijih djela su: “Dođi da ti pričam”, “Školsko dvorište”, “Vodena Sokolica”, “Sat očeva”, “Šestinski kišobran” i “Konjić sa zlatnim sedlom”. Umrla je 6. rujna 2009., u Zagrebu, u 79-oj godini života.
Autor: L.V.
Odgovori