“Croatiam aeternam” zbirka je pjesama prvi put tiskana u Zagrebu 1991. godine. Zbirka se sastoji od tematskih cjelina: “Ti, more hrvatsko”, “Trojedno kraljevstvo, četiri srebrne zemlje”; “Vjetar s tamnih zvijezda”, “Nevijorna szercza” i “Sve hrvatske smrti”.
Većina pjesama nastala je u Londonu, u kojem je pjesnik boravio od 1983. do 1984. godine. Naslov “Croatiam aeternam”, u prijevodu “Vječnu Hrvatsku”, i stihovi na prvoj stranici zbirke upućuju na sličnost s Mozartovim “Requiem”: Requiem aeternam dona eis, / Domine, et lux perpetua luceat eis. Štambuk je umjesto imenice “requiem” stavio “Croatiam”, a pridjev “perpetua” zamijenio s “aeterna”. Prizvuk koji naslov nosi u takvoj interpretaciji sluti na ništavilo i mračne čežnje koje pjesnik uočava za svoju domovinu u predstojećim ratnim vremenima devedesetih.
Štambukovo pjesništvo možemo promatrati kroz tri leksička sloja, koja se otkrivaju i u ovoj zbirci: čakavizmi i kajkavizmi, hrvatske zastarjelice i intelektualizmi. Naslov zbirke i njen sadržaj označavaju paradoks, jer koliko god naslov spomenom imena države konotira politička značenja, zbirka zahtijeva apolitično čitanje. Isprepliću se motivi mora i otoka, za Štambuka su njegov Brač i Selce centar svijeta, ali domoljublje je domišljeni motiv svakoj pjesmi.
Zbirku odlikuje niz pjesama različitih tematika i naslova, od onih posvećenih rodnom kraju, preko povijesno-domoljubnih i ljubavnih. Može se reći da kod Štambuka ljubavne pjesme nisu odraz tipičnog čuvstvovanja muškarca prema ženi, nego muškarca prema “Kroaciji”, svojoj domovini.
Vesna Parun je Štambuka nazvala Orfejem, koji je sišao u Had po svoju Euridiku (Hrvatsku), i to uspješno, jer se Hrvatska trgnula i izašla iz Podzemlja na svjetlo, postavši žuđena “Vječna Hrvatska”.
Exodus – analiza pjesme
Tema “Exodusa”, izlaska naroda iz svoje domovine, navješćuje buru političkih i povijesnih okolnosti, nemir i strepnju. No i ovu nadasve mračnu i punu strahova temu Štambuk ublažava prisutnošću mora, kao elementa saveza, susreta dvaju kultura. Astrofična pjesma poredana u dvadeset gotovo jednako slogovno dugih stihova, odiše zbijenošću, baš kako izgledaju Hrvati u svojim dugim redovima tražeći spas na tuđem tlu. Oni su “skuše u redovima kano Grci u Marathonu”, kreće na put “narod neumrli”.
Posebno je naglašeno jedinstvo, odnosno “nerazoriv savez” Jadrana i Jonije, koje spajaju Otrantska vrata, gdje “duša hrvatska napinje jedra”. Argonuati, Grci na Marathonu, Jonsko more, kiklop, sve su antički helenski motivi, koji daju određenu mitološko-povijesnu notu nesreći hrvatskog naroda. Osim toga, ističe se zajedništvo Balkanskog poluotoka, tog “hrvatskogrčkog rukohvata” i pripadnost Jadrana i Jonije zajedničkoj “pučini baštine”.
Pjesničke slike koje nalazimo u pjesmi pomalo podsjećaju na Gericaultovu poznatu sliku “Splav meduza”: “Naša tijela, dva mroa, otrudnjela od obilja soli, grle se, prepliću.” Slika donosi tamne tlapnje i pesimistične nagovještaje, ali slika ovog naroda, kako plovi “poput puka iz Bijele nedjelje” stvara potpuno drukčiji dojam. Za sobom narod ostavlja “ljubljene gradove” koji namjenjuju puku spokoj i pepel požara. Na kraju toga puta nazire se “hrvatska svijetla smrt”, katarza koja dočekuje patnju i prolivenu krv.
Spalatum – analiza pjesme
Za ovu pjesmu možemo reći da je izrazito refleksivna pjesma, nastala za vrijeme pjesnikova boravka u Hampstead Heathu, 1984. godine. Sastoji se od dvije strofe i završnog stiha, pisanih slobodnim stilom. Jednostavno naslovljena “Spalatum” ne krije da se u njenim stihovima otkriva čežnja za dalekim gradom u rodnom kraju, kojeg subjekt još samo drži u sjećanjima. “I onaj grad što na dalekoj obali traje, tvrd i nestvaran, topi vezivo pamćenja”. Kao lajtmotiv možemo označiti zaborav, pod čijim utjecajem slike koje su nam jednom tako žive bile u pamćenju, sada blijede i padaju u “tamne podrume” sjećanja. Grad Split subjektu koji ga se sjeća, dakako pjesniku samom, predstavlja i bol i nježnost, baš kao sve u životu što ima dvije strane medalje. No, otuđenost od kraja najčešće kod ljudi ostavlja samo pozitivne slike i dobra sjećanja, dok je Split u sjećanju pjesnika oslikan kao mračni nagovještaj, sa “smradom luke” i “fantomski tamnožutom Kapetanijom” koja umorna lebdi u “spaciju vjekova”.
“Kao da nikada ne bjeh tamo, sićušan” odražava konačni zaborav i otuđenje od tog grada, ali istovremeno ti stihovi jače nego bilo koji drugi skrivaju nostalgiju i prešućenu čežnju. Dok je bio u tom gradu nije ga dovoljno ni doživljavao, ili ako i je, slutio je propasti i smrti, “leđima okrenut zamračenoj palači”. Okrenuo je leđa svemu onome ružnom što se dešavalo u tom gradu, gotovo kao da je zažmirio, ali i dalje je znao da je to tamo. Čovječji dualizam koji sadrži dobro i zlo, podvojenost koja se zbog tog sukoba u pjesniku ostvaruje, iskazana je posljednjim stihom: “A sprijeda, avaj, bje li to more?” Okrećući leđa onome od čega je htio pobjeći, čovjek se hvata za lijepe uspomene (što je u Štambukovom slučaju gotovo uvijek motiv mora) i pokušava gledati naprijed, uz uvijek prisutnu prijeteću “zamračenu palaču” iza leđa.
Paljenje uspomena – analiza pjesme
Čest motiv Štambukovih pjesama je memorija, bilo sjećanje, bilo zaborav kao središnji motivi. Iskazivanjem svojih nostalgičnih, čeznutljivih, ali i prisilno zaboravu predanih osjećaja prikazuje čovjeka koji stoji usred ambivalentne bure života. Subjekt ove pjesme srca je smežurana, studenog, dakle, ohlađenog od emocija, ili možda ipak udaljenog od onoga što je nekad volio. Pokušava to što je nestalo prebroditi, “utopliti noge hladeće”, pokrivati se svijetom kao pokrivačem.
Neminovno je u ovakvim pjesmama promatrati i autobiografsku pozadinu, pogotovo kad se radi o onima u kojima je snažno izraženo sjećanje ili uspomene. Ovakva tematika je logična kada uzmemo u obzir pjesnikovo dugogodišnje izbivanje iz domovine, koju jedino nosi u sjećanjima. No, u strahu od samoga sebe, od svojih osjećaja ljubavi prema nečemu od čega samo uspomene ostaju, želi u sebi “spaliti” tragove “vlažnih snova”. Kako se u sljedećim stihovima očituje, bole ga uspomene na Jadran, dom: “More gori, jadranska bol jača.” U takvim trenucima, cijeli svijet mu postaje bezdan, nema se na što osloniti, jer gubi dio svog identiteta, ono što je bio prije nego je otišao.
Ima u ovoj pjesmi i nečeg predviđajućeg: “Noćas ću, strahom užgan, pepeo sanjati i progorene propasti”. Propasti su ono što se u njegovom odsutstvu događa u domovini, ali za razliku od prethodnog spaljivanja uspomena, sada pjesnik želi spaliti propasti, a i on gori od straha, u mraku, koji slično kao kod A. B. Šimića donosi tjeskobu i slutnju.
Ni u ovoj pjesmi, kao u većini ostalih, Štambuk se ne služi vezanim stihom, kao ni upotrebom kićenih stilskih figura. No, njegov izričaj sadrži oksimoronsku jasnu nejasnoću jednostavnih poimanja, izrečenih nekada tako teško shvatljivim slaganjem stihova.
Pietas – analiza pjesme
Za razliku od Michelangelovog remek-djela “Pieta”, Djevice Marije koja drži umrlog Krista, Štambukova “Pietas”, slika je muške osobe koja drži nekog u naručju. “Držah te u zagrljaju”, početni stih svake od šest strofa, upućuje na prisutnost nekog ili nečeg jako bliskog pjesniku. Moglo bi se protumačiti da se radi o preminuloj osobi koju je jako volio, no s obzirom na domoljubnu pozadinu i čeznuće za “vječnom Hrvatskom”, lako se da naslutiti da je u ovoj pjesmi umrla “osoba” zapravo Hrvatska.
Zamjena muške i ženske uloge i modifikacija klasične forme “pieta”, sadrže i mistifikaciju i utjelovljenje države, domovine, i to u tijelo žene. “Hrvatska” je Štambuku ono što je Michelangelu Madona, Djevica, ili kao što je bilo kojem pjesniku voljena žena tema njegovih stihova. “Pietas” je prije svega sažaljenje pjesnika, koji u boli grčevito drži umrli ženski lik domovine. On plače nijemo, “brižne bore s čela brišuć”, ali zna “da to ljubljah mrca” (mrtvaca). Pjesnik na sebe preuzima ulogu ožalošćenog sina, koji drži umrlu majku, “kano ona mrtvog Krista”, čime dočarava svoju tugu i nemoć koje će ga neutješno moriti.
On zna da je svemu kraj jednom, “kiša mora pasti skoro s crna neba i raznijeti zadnje ruže”, ali ta misao ga ne tješi previše, nego još više “okida” njegove nakupljene osjećaje sažaljenja, “ronio sam suze hladne i kvasio tvoga čela”. No, kao što je i Krist uskrsnuo te je smrt bio samo prijelazni proces k vječnosti, i “hrvatska mati”, umrla na pjesnikovim rukama, uskrsnut će i doseći Štambukov ideal “vječne Hrvatske”.
Vrag – analiza pjesme
Pjesma “Vrag” jedna je od mnogih Štambukovih pjesama koje iskazuju “kolektivno” u “individualnom”. Ovdje ne samo da je naglašena kolektivna krivica, nego i nemoć pojedinca da u određenom kolektivu (bilo narodu ili društvenoj, kulturnoj skupini) donese promjene. Sve što takvom čovjeku preostaje je konformizam. Prve riječi pjesme naglašavaju osjećaj vlastite krivice, “moj osjećaj krivice”, ali koji je proizašao iz nekakve sramote kolektivnog zločina (“iz svačijeg zločinjenja i zlomisli pristiže”). Tako pjesnik osim motiva krivnje, uvodi i motiv postiđenosti, “postidim se sveiznova, kao da sam sam počinitelj”. Naglašena kolektivna krivica u pojedincu tako dobiva još veću dimenziju. Naime, kao što ubojice, razbojnici, nasilnici i silovatelji iz druge strofe čine da se subjekt posrami sebe, tako se i društvo, ono “kolektivno”, srami djela pojedinaca. Kao da pjesnik hoće reći da ne postoji kolektivna ili pojedinačna krivica, svi ljudi dio su većeg sustava, jednog jedinstvenog čovječanstva (“Dijeleć sveopću ljudskost”).
Pjesmu možemo podijeliti na dva dijela, prvog kojeg čine prve tri strofe, tercina, katren i distih, te preostale tri istog redoslijeda (tercina, katren, distih). Prvi dio čini elaboriranje osjećaja pojedinačne u kolektivnoj krivnji, dok posljednje tri strofe nose racionalizaciju takvih osjećaja. Subjekt zna da postoje mogućnosti, koje kao “nedužni cvjetovi zacrne se na proplanku”. Postoji izbor u životu, ali onda kada si okružen “sveopćom ljudskošću” koja naginje amoralnom ponašanju, sve se čini kao crno i bezizlazno. U ovom slučaju kolektiv je “vrag”, onaj koji mami svojim obećanjima i niskim strastima. Na taj način faktor “vražjeg” društvenog ponašanja dedukcijom dopire do najmanjeg čovjeka. “Nije da sam odgovoran za zlodjela o kojima slušam, no same prilike u meni… optužuju me.” Za pjesnika je i samo postojanje izbora i prilika zlodjelo, kao da svjesno na sebe prihvaća kolektivnu krivicu, i ne želi pobjeći od nje, solidarizirajući se s ostatkom svog društva, a vjerojatno i naroda. “U dobru i u zlu” je misao vodilja subjekta ove pjesme, koji zapravo ne smatra zločinački kolektiv “vragom” nego glas u sebi koji ga tjera na izbor bijega. Unatoč moralnim dilemama, on ostaje konformist, miri se sa stanjem u društvu, prihvaća ga, ali i sebe čini dijelom istog kolektiva: “Sve dijelimo sa svima, i onda kad izbor čini nam se jasan.”
Croatiam aeternam – analiza pjesme
“Vječnu Hrvatsku” poželio je Drago Štambuk dajući naslov cijele svoje pjesničke zbirke, kojoj i ova pjesma pripada. Ona sadrži i svojevrsnu poruku cijele zbirke i sumira pjesnikove čežnje, domoljublje i druge emocije koje su ga motivirale za pisanje zbirke. Tematski se pjesma svodi na “uskrsnuće” koje vodi vječnosti, zbog čega “Croatiam aeternam” svoje temelje pronalazi i u drugim pjesmama, kao što je “Pietas” ili “hrvatska svijetla smrt” iz pjesme “Exodus”. Zajednički motivi upućuju na postojanje kanona zbirke, koji je usmjeren na izvođenje Štambukove Euridike – “Hrvatske”, iz tame podzemlja u vječno svjetlo. Pjesma je dio tematske cjeline zbirke pod naslovom “Sve hrvatske smrti”, što se čini veoma prikladnim s obzirom na temu pjesme.
Metamotiv zbirke jest želja za “vječnom Hrvatskom”, ali ova istoimena pjesma slavi i Gospu, kao “stella maris”, zvijezdu koja bdije nad Hrvatskom. Povezivanje religioznih i domoljubnih osjećaja obično je nerazdruživo, a ponajviše tumačeno u okvirima hrvatske povijesne baštine. Djevica Marija posebno značenje dobiva u kontekstu zbirke, u kojoj se nerijetko promiče ljubav prema ženskom liku, kojim je oživotvorena i “Hrvatska”. “Croatiam aeternam” povezuje lik Gospe, “Djevice Hrvata” i “vječne Hrvatske”, dva ženska lika koji postaju sinonimi jedan drugome. Ovakvo tumačenje pridaje domovini sakralnu, vjekovitu vrijednost, koja će stajati tu bez obzira na sve. “Gospa s djecom govori hrvatski i vrata zadnjih, otvara, vremena”, stihovi su koji izražavaju tu sinonimiju, štoviše, kao da je Gospa stvorila Hrvate, njihovu zemlju, jezik, kulturu te da ona jedina i polaže pravo na njihovu sudbinu. Gospa je odabrala Hrvate i hrvatsku zemlju, a “biti izabran u repu vremena, kada gasnu narodi i zvijezde, milost je veća od prvorođenja”. Često hrvatski narod povezuje svoje patnje i nesreće kroz koje je prolazio uz Kristov križni put. No, unatoč svemu, Hrvati su “izabrani u repu vremena” kao oni koji će opstati, jer je Božja milost na njihovoj strani.
Posebnim epitetima i metaforama Gospa je pohvaljena u trećoj strofi, kao “vrh naše sudbine”, “kraljica otokâ i kopna”, “neuništiv snijeg”, “stella maris, sjajna nad sporim lađama”. U takvom ozračju pjesnik se osjeća sigurno, jer nad njim kao pojedincem i narodom bdije viša sila. Završna, četvrta strofa naslućuje katarzu, ne samo pjesnikovu, koji želi biti “unjihan… pod mjesečnim krilom zaborava”, nego i katarzu ženskog lika Hrvatske, koja je nakon “pročišćenja” prešla u zvijezde i od sada vječno, sjedeći do Gospe, “blagu sipi svjetlost” na sve svoje sinove i kćeri.
Bilješka o autoru
Drago Štambuk hrvatski je pjesnik, esejist, liječnik i diplomat. Rođen je 20. rujna 1950. u Selcima na otoku Braču, u sačuvanom krilu obiteljske palače Štambuk. Gimnaziju je završio u Splitu, a u Zagrebu 1974. Medicinski fakultet. Specijalizirao je internu medicinu (gastroenterologiju i hepatologiju).
Od 1983. do 1994. boravi u Londonu gdje između ostalog istražuje bolesti jetre i terapiju AIDS-a. Polovicom osamdesetih angažira se na obrani i promicanju interesa domovine u Velikoj Britaniji, a opunomoćeni predstavnik Republike Hrvatske u Londonu postaje 1991. Godine 1995. postaje prvi veleposlanik Hrvatske u Indiji, a do 1998. obavlja i dužnost veleposlanika na Šri Lanki.
Njegovo književno stvaralaštvo bogato je jednako kao i diplomatska djelatnost. Poznatije knjige pjesama su mu: Meu namin, ANTINOY & MANGAL, Snijeg za Ehnatona, Od onih kakve crta infantkinja, Vapnena trupla, Brač, Croatiam aeternam, Lomna slika, Incompatible Animals.
Uredio je i brojne antologije, a i preveo pjesme Hermana Hessea s njemačkog “Heimweh” (“Domotužje”). Na otoku Braču, u rodnim Selcima, utemeljio je svehrvatsku jezičnu smotru “Croatia rediviva” s pjesničkom večeri “Ča-kaj-što” koja jednako tretira čakavske, kajkavske i štokavske pjesnike. Zalaže se koineizaciju hrvatskog jezika.
Autor: I.D.
Odgovori