Čovjek i žena dio je zbirke “Šaljive narodne priče” koje su nastale kao zapisi nekadašnjih usmenih predaja. Tehnički, one su stvarane naraštajima i to zato što su stalno nanovo prepričavane, prenošene usmenom predajom, s koljena na koljeno, a pritom su, naravno, mijenjane, prilagođavane, ponekad malo nadopunjavane, a ponekad bi izgubile nešto sadržaja.
Mnogi skupljači narodnog blaga slušali su, skupljali i bilježili usmene predaje, pa tek u svojoj pisanoj formi narodna priča postaje koliko-toliko stalna. Ipak, stalnom se prepiskom i ona mijenja.
“Šaljive narodne priče” su, primjerice, obrađene kako bi bile razumljivije i zanimljivije djeci. U svom izvorom obliku, većina ovih priča pričana je na dijalektima i to ponekad onim posve rijetkim, iz raznih dijelova Hrvatske i okolice. Tako zapisane priče djeca ne bi mogla razumjeti, pa time ne bi imala želje, volje, ni mogućnosti čitati ih. Upravo zato su one prilagođene čitateljima iz svih krajeva Hrvatske. Prilagođene su prijevodom i nekim stilskim izmjenama, pa se sada mogu čitati bez napora. Tako se u njima može neometano uživati.
Priče u zbirkama odabrane su po kriteriju duhovitosti i originalnosti. Svaka je morala bit zanimljiva, zabavna i naravno – dovoljno poučna. Osim toga, priče su morale dolaziti iz svih krajeva Hrvatske, ali i dijelova svijeta gdje žive Hrvati i gdje njihova kultura, pa tako i usmena predaja, još uvijek nije izumrla.
Zbirka namjerno ove primjerke usmenih predaja naziva pričama, a ne pripovijetkama ili pripovijestima, jer se ovaj prvi naziv najčešće poistovjećuje s novelama, a ovaj drugi s povijesnim djelima.
Izraz priča u sebi je još uvijek zadržala onu magiju koju vuče iz dječjih književnosti. Poistovjećujemo ga s čarobnim motivima koje pronalazimo u bajkama ili fantastičnim pričama, ali i s dovitljivosti dosjetke te duhovitosti anegdote. Pronalazimo u njoj elemente crtice, zbog njene kratkoće, a nerijetko i basne, zbog personificiranih životinja i njihovih uloga u prenošenju pouke djela.
Zato je baš prigodno svako od ovih djela nazvati pričom, bez obzira na duljinu djela, formu, glavne motive ili prirodu pouke.
Kratak sadržaj
“Čovjek i žena” jedna je od onih priča koja bi se mogla primijeniti i na današnje vrijeme. Govori o muškarcu koji misli da njegova žena ništa ne radi po cijeli dan, samo jede i ljenčari, a sve zato što ostaje kod kuće obavljati svoje poslove, dok je on vani, u ovom slučaju – na njivi. Kako bi mu dokazala suprotno, ona mu predlaže da se zamjene za dužnosti na jedan dan.
Priča je vrlo zabavna, ali i edukativna. Podučava muškarce, a pruža osjećaj zadovoljstva ženama čiji se napori kućanice ne cijene, u dijelovima priče kada muškarac saznaje da nije bio baš u pravu, a pogotovo kada prizna da je ženin posao ne jednako težak, već i teži.
Pouka priče je da nikada ne znamo kako je nekome drugome dok se ne nađemo na njegovom mjestu. A tek kada se na njegovom mjestu nađemo, možemo suditi toj osobi. Ono što je za nekoga lako, nekom drugome je itekako teško, čak i ako se prvotno misli suprotno.
Radnja započinje muževim nezadovoljstvom. On svakodnevno mora odlaziti na njivu, mukotrpno orati s volovima na jakom suncu, dok njegova žena ostaje kod kuće. Iako ona cijelu kuću drži pod kontrolom – brine se o životinjama, čisti, kuha, odnosi mužu ručak na njivu – on ipak smatra kako ona ništa ne radi. To joj i prigovori, a ona mu predloži da se na jedan dan zamjene u poslovima. Ona će odvesti volove na njivu i orati, a on se mora pobrinuti o kući, životinjama, hrani i još joj donijeti ručak na njivu, kao što je ona njemu donosila. On pristane, nesvjestan težine ženina posla u kući.
Prije nego je otišla na njivu, žena mu kaže što sve mora uraditi, na što mora paziti i na kraju, da slučajno ne pojede otrov na tavanu.
Žena ode, a muškarac ostane sa svojim zadacima. Pokušavao ih je sve obaviti, ali ih je bilo previše, pa je pokušavao doskočiti im obavljajući više poslova odjednom. Nikako nije stizao sve napraviti, pa su mu se od žurbe događale nezgode. Na kraju je sve upropastio – nije ni počistio, ni skuhao, a čak su mu i životinje stradale.
Od muke ode na tavan da pojede otrov i ubije se.
Kada je žena vidjela da joj muž ne donosi ručak na njivu, vrati se kući. Zatekne muža pred zdjelom za koju je on mislio da sadrži otrov. On se pravi mrtav, a ona mu kaže da je to med i da od meda ne može umrijeti.
Muž shvati da je pogriješio i prizna da ženski poslovi ne samo da su jednako teški kao muški, nego su i teži.
U ovoj priči imamo jedan pozitivan i jedan negativan lik. Muškarac je negativan jer je sumnjao u ženu, unatoč tome što je vrijedna i što obavlja sve svoje poslove. On je vjerovao da sam ostanak kod kuće znači i nerad, ne shvaćajući da samo zato što ne vidi nered, ne znači da se netko nije morao pobrinuti da sve uvijek bude kako treba.
Žena, s druge strane, posve je pozitivan lik. Ona se ne vrijeđa na muževo zanovijetanje, nego mu predlaže jednostavno rješenje. Spremna je podnijeti muku rada na polju, jer je znala da će muškarcu biti još i teže kod kuće. Nakon što je njen muž podbacio kao domaćica, ona se na njega nije naljutila, nego je samo spoznala svoju vrijednost, sretna što je tu istu vrijednost spoznao i njen muž.
Autor: V.B.
Odgovori