Čestice su nepromjenjiva vrsta riječi uz pomoć kojih se izražava stav govornika prema sadržaju izgovorenog. Čestice se dijele na nesamostalne i samostalne. Nesamostalne obuhvaćaju upitne, intenzifikatore, usporedne, poticajne, jesno-niječne i prezentative.
Čestice se često govore kako bi se porekla neka tvrdnja:
- Ne znam na što si mislila.
Spominju se u pitanjima kako bi se pokazalo je li neka tvrdnja istinita:
- Znaš li koliko stranica treba pročitati?
Čestice se koriste za poricanje ili potvrdu: nikako, svakako.
Čestice se mogu koristiti i za izricanje ravnodušnosti: premda, makar te za izricanje nekog dojma.
Upitne čestice su: zar, li i da. Intenzifikatori služe za naglašavanje i pojačavanje iskaza poput: samo, također, ta, i, pa, barem, god, makar, ipak, opet, čak…
Poticajne čestice kao što je neka služe za pretvaranje imperativa u 3. licu jednine i množine.
Usporedne čestice ističu stupnjevanje svojstva poput: puno, veoma, jedva, mnogo, naročito…
Prezentativi su čestice poput evo, eto i eno, a koje se odnose na prvo, drugo i treće lice. U ovom slučaju postoje iznimke, pa one mogu upućivati i na radnju.
- Eto što sam vam rekla!
Kod jesno-niječnih čestica jesna čestica je da, a niječna ne, dok je naglašeni prezent glagola biti u trećem licu jednine jest.
Samostalne čestice se nalaze u samostalnoj uporabi, kao što su: zaista, stvarno, eventualno…
Čestice se mogu ujedno objasniti i kao riječi koje govore o stavu govornika prema onome o čemu priča, obzirom na njegove želje, znanje i osjećaje.
Odgovori