Carevo novo ruho obrađena lektira Hansa Christiana Andersena. Lektira sadrži detaljan kratak sadržaj, analizu djela, književne elemente, analizu likova i bilješku o piscu, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudjelovanje u nastavi.
Analiza djela
Autor bajke Carevo novo ruho danski je autor Hans Christian Andersen. Andersen se u svojoj dugoj spisateljskoj karijeri najviše proslavio svojim bajkama koje su pročitala djeca diljem svijeta jer su prevedene na više od 40 jezika. Napisao je preko 150 priča za djecu i time postao jedan od najznačajnijih svjetskih pisaca.
Neke od njegovih najpoznatijih bajki su: Mala sirena, Snježna kraljica, Ružno pače, Princeza na zrnu graška, Carevo novo ruho, Palčica i druge. Velik broj njegovih djela do današnjeg je dana ostalo nadahnuće za brojne animirane filmove, kazališna djela, balet, slike i skulpture.
No, Andersenove bajke nisu bile oduvijek svjetski poznate i priznate. Kritika i publika na njegove bajke nisu obraćale previše pažnje te su smatrali da nemaju preveliku vrijednost. Ispočetka one su bile prepričavanje priča koje je čuo i koje mu je netko ispričao u djetinjstvu, no kako je vrijeme prolazio i sam ih je počeo smišljati i stvarati. U njegovim bajkama se na najbolji način spajaju legende, fantastika i mit sa stvarnim svijetom.
“Carevo novo ruho” je zabavna priča koja govori o ljudskoj taštini, ali i strahu od istine te o mudrosti, gluposti, prepredenosti, naivnosti, ali i nesposobnosti. Ne treba zaboraviti na vječnu čovjekovu želju za položajem, materijalnim blagostanjem, ali i moći.
Pokretač događaja u priči s jedne strane je careva najslabija točka, odjeća, a s druge želja za bogaćenjem dvojice varalica koji su htjeli iskoristiti carevu slabost i tako zaraditi puno novca. Vrijeme nije određeno, ali je mjesto kao i većini bajki negdje u nekoj carevini.
Kada je car saznao za vrhunske tkalce, znao je da ih može imati. A oni su s druge strane odlučili učiniti sve kako bi cara uvjerili da su upravo oni najbolji tkalci, iako nisu znali šiti. Careva želja za moći i najboljim dovela ga je do toga da je hodao gol u povorci misleći kako nosi najdivniju odjeću. Jedino neiskvarenost jednog djeteta trgnula je puk koji je gledao samo u jednom smjeru, u smjeru laži.
Andersen si je dao truda da kratkim i jasnim rečenicama objasni velike teme u kratkim pričama, ali bez obzira na to što su priče bile kratke, njihova je kompozicija bila savršena. Tako sve od uvodne skice, kroz rasplet, do vrhunca radnje, raspleta i završetka.
Književni elementi
Književna vrsta: bajka
Mjesto radnje: na dvoru, na ulici
Vrijeme radnje: nekada davno
Tema djela: Pohlepa i umišljenost jednog cara opsjednutog lijepom odjećom.
Ideja djela: Ako ćemo u životu težiti samo materijalnim stvarima i moći, postat ćemo ogorčeni, pohlepni i zavidni drugima. Nikada nećemo biti zadovoljni svojim životom. Na kraju će nam se sve vratiti. U životu u prvom redu moramo biti zahvalni na onome što imamo jer koliko god mi budemo težili uvijek za više i više, toliko nikada nećemo biti zadovoljni.
Cijelu priču “Carevo novo ruho” pročitajte ovdje >>
Kratak sadržaj
Živio jednom jedan car kojeg je interesirala samo lijepa odjeća. Bio je toliko zaljubljen u razne odjevne materijale da ga ništa drugo nije zanimalo. Mjesto gdje je car provodio najviše vremena bila je garderoba, pa su u grad često dolazili rani dizajneri i krojači kako bi caru ponudili najnoviju odjeću i najfinije materijale. Upravo zbog toga je grad često bio pun stranaca i uvijek je tamo bilo zabavno i veselo.
Ali, jednog dana u gradu se pojave varalice koji se caru predstave kao vrhunski tkalci. Rekli su da umiju istkati najljepše tkanine na svijetu. Nije trebalo puno da zaintrigiraju cara. A onda su rekli da imaju posebnu tkaninu, toliko finu i čarobnu da je samo posebno pametni ljudi mogu vidjeti. To je tkanina od čudesnih uzoraka i boja, ali ono najvažnije, s jednim osobitim svojstvima, a to je da su nevidljive svakome tko je glup ili nije sposoban za obavljati svoj posao.
Car se oduševio time! Pomislio je kako će mu ta odjeća pokazati tko je u kraljevstvu pametan, a tko nije te će napokon znati tko je stvarno sposoban obavljati svoju službu, a tko je preglup za nju. Car je odmah varalicama dao puno novca i naredio im da što prije počnu s tkanjem.
Varalice naruče potom najfinije materijale koje tajno prodaju, a novac spreme. Kako bi zavarali cara i dvorjane, krenu tkati, ali tako što se na razbojima nije nalazilo ništa. Car je bio jako znatiželjan, ali nije htio vidjeti kako njegova nova odjeća izgleda prije nego posve bude gotova. Zato u pošalje jednog svog ministra u provjeru da vidi kako napreduje tkanje. Stari ministar bi je jako pametan i pošten, pa je car mislio da će on najbolje vidjeti kako izgleda tkanje.
Ministar je sišao kod krojača i zatražio da mu pokažu kako napreduje tkanje. Varalice su mu pokazale prazan zrak i pohvalile se kako sve lijepo napreduje. Ministar je ostao zaprepašten – nije ništa vidio. Odmah se posramio misleću da nije dovoljno pametan da vidi tu tkaninu. Bojao se ako car sazna što se dogodilo, da će ga razriješiti službe, pa se počeo pretvarati da je zadivljen napretkom. Odmah je pohitao caru i rekao mu da su tkanine jednostavno čarobne.
Vidjevši s kakvim ljudima imaju posla, varalice su se ohrabrile i zatražile još novca, svile i zlata rekavši da im je to nužno za nastavak tkanja. Car im je uslišio molbu, a oni su sve to opet ukrali za sebe, nastavivši raditi na nevidljivom tkanju.
Nestrpljivi car odlučio je poslati drugog ministra u izvidnicu. Varalice su i njemu pokazale ništa osim zraka, naglasivši kako prekrasno tkanje izgleda. I drugi ministar ostao je zapanjen. U strahu da ni on nije dovoljno pametan da vidi tu čarobnu odjeću, i on ju je stao hvaliti.
Uskoro se glas o najljepšem ruhu koje se šije za kralja počeo širiti cijelim kraljevstvom. Svi su pričali o čarobnoj tkanini koju mogu vidjeti samo pametni ljudi, dok je glupima nevidljiva. Narod je jedva čekao da vidi to čudo, nestrpljivo međusobno razgovarajući i čekajući da dođe taj dan.
Na kraju je uzbuđenje iz grada došlo do cara, pa je i on sam, jako nestrpljiv, odlučio sa svojim ministrima, pomoćnicima i službenicima krenuti prema tkalcima da vidi kako napreduje rad i kako će izgledati najljepše ruho na svijetu. Kada su stigli pred tkalce, oni su i njima pokazali samo zrak. Svi su se uskomešali, jer nitko nije vidio ništa, ali u strahu za svoj život i da ih se ne bi proglasilo glupima, svi su se počeli diviti onome što ne mogu vidjeti.
Zaprepastio se i car. Ni on nije ništa vidio. Ali mislio je da car ne može biti glup. Bila bi sramota da prizna da ne vidi ništa. Dvorjani napokon nagovore cara da odjene novo ruho, iako je to bilo veliko ništa.
Car je tako skinuo svu odjeću sa sebe i varalice ga potom odjenu u novu odjeću, tanku baš poput paučine. I car se pretvarao da je odjeća toliko prekrasna da je odmah želi svima pokazati. Nadao se da bar drugi vide njenu ljepotu, kad već on ne može.
Car nakon toga odluči povesti povorku kroz grad kako bi svima pokazao novo ruho. Tkalci su ga obukli u čisti zrak, a njegova pratnja morala se pretvarati da za njim drži veliki plašt. Za to vrijeme u gradu se skupilo mnoštvo ljudi. Svi su htjeli vidjeti tu čudesnu odjeću koju će car odjenuti. Među sobom su se ljudi smijali kako će napokon saznati tko je među njima glup, a tko ne.
Car je napokon krenuo u procesiju. Svi građani vidjeli su da je gol. Ostali su zaprepašteni, ali baš nitko nije htio priznati da ne vide to prekrasno ruho, jer bi to značilo da priznaju da su glupi. Jedan po jedan počeli su ispuštati izdahe, glumiti oduševljenje i međusobno komentirati prekrasnu tkaninu.
Među tom svjetinom našlo se i jedno dijete. Ni ono nije vidjelo nikakvu odjeću na caru, ali nije moglo shvatiti zašto. Zato je samo viknulo “Car je gol!”. Ostali građani čuli su dijete i divili se njegovoj nevinosti. Potaknuti njime i sami su počeli vikati da je car gol. Car je znao da mora do kraja izdržati procesiju, pa je još ponosnije koračao ulicama, a dvorjani su ga ponizno pratili držeći ga za nevidljive skute. Za to vrijeme lopovi su pobjegli.
Cijelu priču “Carevo novo ruho” pročitajte ovdje >>
Analiza likova
Likovi: car, varalice, dijete, puk, dvorjani
Car – bio je blijed poglavar uljuljan u udobnost svog položaja, koji se odjednom suočio s činjenicom kako bi mogao ostati bez carskoj položaja zbog gluposti i nesposobnosti. Naučio je da mu cijeli život povlađuju, do te mjere da je posve izgubio dodir s realnošću. Živio je u nekom svom svijetu u kojem je bila važna samo lijepa odjeća, zabava i hedonizam. Nije poznavao prave probleme niti su ga zanimali. Iako je bio car, bio je loš vladar. Nije poznavao svoj puk, pa ni one najbliže. Uspio je da ga se zavara na vrlo jednostavan način, a sve zbog toga što je ulijevao strah u druge. Car je bio i malo budalast. Oko sebe je skupio podanike koji su ispunjavali njegove želje bez pogovora, zbog čega je još više bio ranjiv jer od nikoga nije mogao saznati istinu. Zbog toga je njegov svijet bio tako krhak. Na kraju se zbog svoje taštine i toliko osramotio pred svojim ljudima, pred podanicima i čitavim narodom.
Varalice – lukave osobe koje su uspjele prevariti cijeli carev dvor i koji su na kraju postigli što su htjeli, a to je obogatiti se. Na vrlo jednostavan način uspjeli su obmanuti sve oko sebe. Igrali su na vrlo jednostavne karte – strah dvorjana i kraljevu taštinu. I tako su dobili ono što su htjeli. Uspjeli su sve učiniti budalama jer nitko nije htio ispasti glup, niti je itko bio dovoljno hrabar da kaže što se zaista događa na dvoru. Varalice su, iako naoko negativci, zapravo jedini pozitivni likovi. Oni su uspjeli iskoristiti ljudsku glupost i na njoj se itekako obogatiti. Trebalo je samo poznavati psihologiju ljudi, biti domišljat i hrabar sve to ostvariti.
Dijete – u ovoj priči predstavlja glas savjesti, iskrenosti, ali i neiskvarenosti. U svojoj nevinosti i životu lišenog ambicija povezanih s materijalnim interesima, jedino je koje se usuđuje reći istinu. Na kraju se postavlja pitanje treba li ikome u vladavini laži, istina i poštenje. Dijete je u ovoj priči jedini glas razuma i to onog koji potječe iz poštenja i nevinosti. Dijete je glasno, govori što mu je na umu i ne srami se sebe niti eventualne vlastite gluposti. Ono ne zna za norme u kojima se treba pretvarati da je sve u redu i kada nije. Umjesto toga govori iskreno, čak i kada je njegov glas u tome jedini.
Puk – velika masa ljudi koja se trgne iz svijeta laži kada netko kaže nešto drukčije. Isti tren prihvate istinu, ali to više nema nikakav utjecaj na laž, koja se već dovoljno učvrstila u temelje društva. Prikazuju koliko je lako manipulirati masama i uvjeriti ih u nešto što se protivi zdravom razumu. Čak i kod zdravih očiju oni se prave da ne vide, pa čak i kad je istina odmah pred njima. Ljudi se prave slijepi jer je to lakše nego se istaknuti, krenuti protiv svih i reći ono zdravorazumski. Ali čim jedan progovori, drugi mu se pridruže. Tako djeluje masa, većina djeluje i sa sobom povlači sve pojedince.
Dvorjani – skup carevih odanih ljudi koji cijelo vrijeme žive u strahu da bi mogli ostati bez plaće i položaja iz istog razloga kao i car, a to je zbog dokazivanja gluposti i vlastite nesposobnosti. Da bi zadržali svoj položaj spremni su prihvatiti bilo kakav oblik neistine i u potpunosti stati uz nju. Oni podilaze caru čak i kada se to kosi sa zdravim razumom, a sve kako se ništa u njihovom životu ne bi promijenilo. Ni oni se ne žele isticati, a pogotovo ne zamjeriti caru ili bilo kome moćnijem od njih. Umjesto toga šute i prihvaćaju igru, a sve kako bi spasili sami sebe.
Bilješka o piscu
Na dalekom sjeveru u Danskoj na otoku Fynu u malom mjestu Odense živio je siromašan postolar kojem se 1805. godine rodio sin Hans Christian Andersen. Dijete je nažalost bilo bijedno, ružno, neobrazovano i prezreno, ali unatoč svemu je imao vjeru i nadu. Hans je oduvijek bio sanjar koji je maštao o svemu onome što ne postoji u svakodnevnom životu i to u tolikoj mjeri da su mu govorili da je lud kao i djed.
Otac mu je načinio kazalište lutaka, čitao komedije te priče iz “Tisuću i jedne noći”. Hans je kasnije otkrio djela Wiliama Shakespearea i sve ih pročitao. Ali Hans nije samo čitao nego ih je na svoj poseban način prikazivao u kazalištu. Polako je počeo pisati igrokaze.
Nažalost Hans je rano ostao bez oca, a majka je njega i sebe uzdržavala tako što je ljudima prala rublje. Kada je navršio četrnaest godina majka ga je htjela dati u krojački zanat, ali on je ipak uspio nagovoriti majku da ga pusti u glavni grad. S malom ušteđevinom se zaputio prema prijestolnici i živio u potkrovlju. Nakon što je završio školu, upisao je sveučilište. Uz učenje je napisao nekoliko komičnih tekstova, dobio je stipendiju i počeo putovati Europom te susretati brojne slavne osobe.
Hans Christian Andersen je imao samo trideset godina kada je objavio prvi roman “Improvizator”. Roman je bio toliko dobar da se svidio i ljudima izvan Danske, pa nije trebalo proći mnogo vremena da se proslavi. San se počeo polako ostvarivati, a nastavio je pisati romane, igrokaze, priče, bajke. Uskoro su ga prozvali “kraljem priče”.
Njegova najpoznatija djela su: “Mala princeza”, “Princeza na zrnu graška”, “Nove bajke i priče”, “Djevojčica sa šibicama”, “Pješačenje od Holmenskog kanala do istočnog rta Amagera”, “Slikovnica bez slika”, “Biti ili ne biti”, “Palčica”, “Ashasver”, “De to Baronesser”… Umro je 4.8.1875. godine u Kopenhagenu.
Autor: S.Š.
Odgovori