Knjiga pripovijedaka nastala je 1970. godine u spomen djedu Dragutina Horkića, autora ove zbirke, ali i svim ostalim strojovođama o kojima je Dragutin rado slušao tijekom djetinjstva. Osim na djeda, knjiga je nastala u spomen na književnikova oca koji je sve priče vješto prepričavao.
Mnogi zaposlenici željeznice, a i svi ostali rado su čitali i čitaju ovu knjigu. Ona je do danas doživjela 15 izdanja.
Horkićeve priče su šaljive, vedre i optimistične te svaka ima svoj početak i svoj kraj. Ponekad se ne zna jesu li one samo plod književnikove mašte ili su se neke situacije zaista dogodile, ali upravo u tome je njihova čar. Svaka od priča je na svoj način zanimljiva, dosjetljiva i prepuna skrivenih pouka koje će svaki čitatelj na vrijeme zapaziti.
Književnik je na vrlo zabavan i zanimljiv način opisao život jednog strojovođe. Čitatelju je približio njegov svakodnevni posao te avanture koje pritom doživljava. Osim posla strojovođe, autor opisuje posao ložača, konduktera, šefa stanice i stražara.
Vrsta djela: knjiga pripovijedaka
Tema djela: naporan, ali uzbudljiv život strojovođa, ali i svih ostalih radnika na željeznice te opis svakodnevnih situacija
Mjesto radnje: Slavonski Brod (i sela u Slavoniji), Subotica, Sombor
Vrijeme radnje: 19. stoljeće
Kratak sadržaj
Čika Janoš bio je junak Olujićeve ulice kojeg su svi poznavali, govorili o njemu i rado ga slušali, a na kraju i prepričavali njegove priče. Po zanimanju je bio strojovođa lokomotive. Osim što je bio poznat po tome, zbog svojih priča bio je još poznatiji. Naime, bio je izvrstan pripovjedač koji je rado pričao o parnoj lokomotivi i njezinim putnicima. Sve su njegove priče bile uzbudljive, a pričao ih je vrlo vješto.
Sablasni fenjer
Čika Janoša je uvijek tvrdio da je noću sve isto kao i danju. Razlika je jedino u tome što se noću ništa ne vidi zbog mraka. Tako je pokušao ohrabiti nećaka Jocu, tetu Malču i ložača Milkana koji su se užasno bojali mraka. Uzalud ih je Janoš u to uvjeravao jer su se oni i dalje bojali. Onima koji se ne boje mraka ovo je možda smiješno, ali Joca, Malča i Milkan su se bojali noći upravo zbog mraka. Tako je Joca rekao kako se boji jer u mraku ništa ne vidi, teta Malča je uvijek imala osjećaj da je netko u mraku vreba, a Milkan je uvijek cvokotao jer je u grmlju čuo zvukove poput poskakivanja sablasnog fenjera.
No čika Janoš je i dalje čvrsto stajao iza toga da je danju sve potpuno isto kao i noću, samo što se ništa ne vidi. Milkan se uopće ne bi bojao šikare da tamo nije bilo mraka, ali to spada u rasplet ove priče stoga valja krenuti otpočetka.
Vozio je čika Janoš brzi vlak te je pokraj stražarnice broj 143 spazio propisni fenjer, kojeg je držao stražar Joakim. No, u šikari je primjetio da se nešto čudno događa. To je primjetio i Milkan te su oboje zastali kad su ugledali drugi fenjer koji lebdi iznad šikare. Milkan se odmah uplašio i počeo cvokotati zubima te izgovarati nerazumljive riječi. Zapravo je htio reći kako je onaj fenjer u šikari sablasan, s obzirom da prvog Joakim drži u rukama.
Milkan je svake noći tako cvokotao, dok Janoš nije promislio kako da ga oslobodi straha i dosjetio se. Izgovorio mu je takvu rečenicu da ni sam nije znao što je točno rekao, ali ta rečenica bila je dovoljna da se Milkan smiri i doda mu žarač, uz pomoć kojeg je Janoš dohvatio sablasni fenjer kojeg se Milkan toliko bojao. Obzirom da je Janoš bio i iskusan ribič, nije mu bilo teško dohvatiti fenjer. Kada ga je dohvatio, istog je časa shvatio kako je Joakim od slame napravio lutku koju je obukao u plavu uniformu i nataknuo joj fenjer. Na taj je način on mogao otići tražiti gljive u šumu te se Milkan napokon uvjerio da taj fenjer nije sablastan.
Sutradan je Joco sav veseo rekao teti Malči kako se ne treba ničega bojati jer je noću sve isto kao i danju, samo što se noću Joakim ne vidi.
Dalekometna zaušnica
Janoš se prisjeća kako je jednom prilikom umjesto Jurici, prilijepio zaušnicu svome šefu. Znao se on još i dan-danas sjetiti tog dana. Bilo mu je jako neugodno zbog toga što je učinio, ali imao je jako dobro objašnjenje za to. Naime, Jurica je bio lijenčina, a to je Janoša jako ljutilo. Umjesto da stoji pored svoje stražarnice u stavu “pozor” i s podignutom crvenom zastavicom u rukama, on se po cijele dane izležavao, a crvenu zastavicu punu paučine nosi u zapećku.
Strojovođu Janoša je to ljutilo jer je svakom strojovođi bilo važno da ih pružni stražari dočekuju, kako bi znali da je s prugom sve u redu i da mogu bezbrižno nastaviti svoj put. Janoš je brzo vozio, a Jurica je sporo izlazio iz svoje stražarnice, što je iz dana u dan Janoša sve više ljutilo.
Smišljao je Janoš kako da osvijesti Juricu i pomislio kako bi bilo dobro da mu prilijepi paprenu zaušnicu. Naravno, to nije predviđeno propisima, ali ni Juričino ljenčarenje nije bilo propisno ponašanje u službi. No, tog se dana Jurica nešto ranije probudio, vjerojatno zbog pijetla i dočekao Janoša pred stražarnicom. Baš kad je Janoš odlučio prilijepiti mu zaušnicu, nehotice ju je prilijepio šefu stanice. Bilo mu je jako neugodno zbog toga, ali je uspio šefu objasniti kako je želio udariti Juricu u ime reda i discipline. Šef je rekao kako je u tom slučaju zaušnica na pravo mjesto i s pravim razlogom. Janošu je odmah laknulo, ali nije ostao dužan Jurici. Već idućeg jutra prilijepio je i njemu jednu dalekometnu zaušnicu te se od tog dana Jurica korektno ponašao. Uvijek je stajao pored stražarnice u stavu “pozor”, a pljusku je zapamtio za cijeli život.
Pas na tenderu
Garo je bio pas crn poput mraka, a to je bilo jako važno kako bi se mogao vješto skrivati od kontrolora koji su u vlak puštali samo one pse koji su imali rodovnik. Znali su kontrolori kako možda to nije fer prema psima bez rodovnika, jer su i oni s rodovnikom mogli imati buhe ili jako ugristi. No kontrolori su se voljeli držati propisa, a Garo ih je znao nanjušiti iako su bili kilometrima daleko. Kada bi ih on nanjušio, vješto bi se sakrio na tenderu, kako ga ne bi ni primjetili. Izgledao je poput crnog komada ugljena.
Garo je bio poseban pas, pogotovo zbog dobrog njuha i crne boje koja mu je pomogla prilikom kamuflaže te je tako mogao putovati sa svojim strojovođom Tomom. Garo nije bio ljenčina, naprotiv, željezničarski posao je obavljao toliko dobro da je mogao zaraditi i željezničarsku plaću.
Strojovođi nije bilo ni najmanje naporno upravljati lokomotivom kada je pored sebe imao Garu, koji ga je na sve upozoravao svojim ponašanjem. Tako bi Garo režao kada bi ugledao crvene signale i veselo štekao na zelene. Prilikom približavanja tunelu, frkao je nosom zbog mirisa sumpora, a pred stanicom, gdje se uzimala voda, isplazio bi jezik do poda. Sve su to vještine koje su krasile Garu, ali znao je on i puno više od toga. Jednom je prilikom, kada se vlak uspinjao brdom, sišao s njega te polako hodao prema stanici. Bio je to znak putnicima da će i vlak stići kroz deset minuta. Za to je vrijeme Garo stigao još otići do Milice kako bi popio mlijeko i pojeo jedan kiseli krastavac.
Garo se posebno snalazio u magli i to je bila njegova najveća vještina. Na taj način je pomagao strojovođi Tomi i upozoravao ga jesu li skretnice dobro postavljene. Ukoliko nisu bile, Garo bi tulio, a ako je bilo sve u redu, samo je zaštekao. Nikome nije bilo jasno kako Garo to može razaznati, ali njegov je njuh bio toliko poseban da je prema mirisu petrolejke mogao zaključiti je li skretnica dobro postavljena ili ne. Tako je jednom prilikom upravo Garo spasio Tomu i Janoša od nezgode jer je skretnica bila krivo postavljena. Zatulio je onako tužno i otegnuto. Tomo je brzo pritegnuo kočnice i zaustavio vlak te nabrzinu prebacio skretnicu, kako bi drugi vlak skrenuo na slobodnu prugu.
Janoš se nakon tog događaja odužio Gari komadom pečene slanine te mu je poklonio željezničku torbu. Tako je Garo svakog dana u službu nosio svoju torbu s obrokom u gubici. Garo mu se zbog toga uvijek i neprestano zahvaljivao. Veselo je mahao repom poput lepeze i Janoš je znao kako na taj način izražava zahvalnost. Bio je to početak jednog divno prijateljstva.
Zvijezde pršte pod kotačima
Janoš je bio poznat po tome da je obožavao brzo voziti svoj vlak, ali je morao znati i zaustaviti se na vrijeme. Bilo je njemu lako dati punu paru, ali imao je i putnike sa sobom za koje se morao brinuti. Vlak je uz to bio u državnom vlasništvu, stoga se morao prema njemu odnositi s pažnjom i oprezom. Znao je on kako vješti strojovođe moraju jako dobro znati kako se juri, ali isto tako i kako se staje na vrijeme. On je za sebe volio reći da je jedan od rasnih strojovođa, koji zna svaku tajnu koju skriva njegova lokomotiva, a najviše je volio govoriti kako je uvijek “kočio po zvijezdama”. Iako to zvuči pomalo zbunjujuće, dalje je nastavio svoju priču.
Tog je dana upravljao ekspresnim vlakom i uopće nije bilo potrebe stajati na stanici Medari-Draganići. To je za njega značilo da može slobodno proći, kao da se vozi na otvorenoj pruzi. Ali Janoš kao Janoš, uvijek je volio biti na oprezu, pa je tog dana i njega i putnike upravo njegova opreznost spasila. U zadnji čas spazio je da se na stanici zaglavila manevarka s tri vagona te je primjenio svoj poseban način kočenja, kojeg je on volio zvati “kočenje po zvijezdama”. I zaista, pritegnuo je on kočnicu, pa ispustio malo pijeska, pa zatim opet pritegao kočnicu i uspio zaustaviti vlak tik pred manevarkom.
Prilikom takvog kočenja sa svih su se strana pojavile plavičaste, a nakon toga i i bijele zvijezde. Svi su putnici bili spašeni, bez obzira što je kočenje bilo naglo i bezobzirno. Kada se vlak zaustavio, neki su ratoborni putnici krenuli grditi Janoša, ali kada su vidjeli što se nalazi ispred vlaka, zanijemili su. Janoš je sišao s vlaka da provjeri je li sve u redu i od tog dana uvijek priča kako onaj tko brzo vozi, mora znati brzo stati.
Pismonoša na krovu
U davna vremena bilo je organizirano natjecanje golubova pismonoša. Pravila su bila vrlo jednostavna: čiji golub prije stigne do cilja, taj je pobjednik. Golubovi su letjeli između dva grada, Subotice i Slavonskog Broda i obrnuto, jer svaki od njih leti prema kući. Tako je jedan golub, kojeg je Janoš smatrao svojim jer je često znao putovati na krovu njegovog vlaka, uvijek pobjeđivao na tim natjecanjima. Svi su mislili kako se taj golub hrani posebnom hranom, ima savršena krila i kako je izvanredno hrabar. Ne izlegne se često takav golub.
Florijan Moljac ga je otkrio jer mu je bilo čudno što je taj golub uvijek pobjednik. I zaista, uhvatio je goluba na djelu, odnosno, vidio ga je kako se vozi na krovu vagona. Kada bi stigao u Suboticu, samo bi lagano sišao s vagona i odletio prema cilju. I tako su suci odlučili da će biti isključen iz natjecanja, ali slavu nalukavijeg goluba u cijeloj Slavoniji i Bačkoj mu nitko nije mogao oduzeti.
Gle, divlji miševi navalili!
Mišo je često znao čekati svog oca Janoša na stanici, kako bi se zajedno uputili prema doma. Janoš je obožavao uživati sa svojim sinom i kada bi ga ugledao, poskočio bi mu u naručje. Nakon što bi posvršavao svoje poslove, uputili bi se kući jednim prečacem preko livade.
Oblaci su se nadvili nad livadom, a sunce je polako zalazilo u Bosnu, iza planine Motajice te je uskoro pala noć. Mišo se jako bojao mraka, sve dok mu otac nije ispričao priču o jednom dječaku kojeg isto tako bilo strah. Taj je dječak jednom dosta dugo sjedio u mraku, dok nije shvatio kako, osim što on ništa ne vidi, ni drugi njega ne vide. A obzirom da ga nitko ne vidi, nitko mu ni ne može nauditi. Tako se dječak prestao bojati mraka. Mišu je zanimalo tko je bio taj dječak, a otac mu je rekao kako je to bio on dok je bio mali. Mišo se začudio što mu je otac tako nešto priznao pa je rekao kako se ni on neće bojati mraka kada postane otac. Ali sada neka on ipak zapali lampu kako bi vidjeli kuda idu. Odjednom je Mišo počeo sve brže hodati jer mu se učinilo kako vidi divlje miševe. Nisu to bili nikakvi miševi već sjene koje su ih pratile. Tada se Mišo smirio, ali je i dalje oca držao čvrsto za prst jer je u petama ipak osjećao malo straha.
Oko
Oko jednog strojovođe je posebno oko. Što sve ono mora vidjeti, primjetiti i nadgledati prilikom vožnje vlaka, to je pravo čudo. Osim što prati sve signale, crvenu zastavicu i rampe, mora vidjeti i nedostaje li vode u kotlu, je li dimnjak dobro vuče i da li dovoljno raspiruje vatru. Janoš smatra da je zato i njegovo oko posebno.
Jednom mu se dogodila strašna nesereća. Klin iz križne glave zabio mu se u prsa. Prvo na što je pomislio bilo je – ako je klin sada u njegovim prsima, znači da nije tamo gdje bi trebao biti. Mogla bi se dogoditi strašna nesreća i svi bi putnici zbog toga nastradali. Lokomotiva bi se mogla prevrnuti, vagoni ispreturati jer klin više nije držao pogonsku polugu za kotač. Svakakve su misli Janošu prošle kroz glavu u samo pola sekunde. Odlučio je svom snagom klin baciti na mjesto odakle je izletio i tako riješiti problem. Kada je stao, provjerio je kako stoji klin i sve je bilo na svome mjestu. Putnici su uživali čitajući novine, a da nisu ni znali kakva ih opasnost vreba. Zato Janoš uvijek voli reći kako strojovođe imaju posebno oko.
Kad vlak zaplovi punim jedrima
Priča o vlaku Ćiri započinje na stanici Vrbi, a završava na stanici u Slavnoskom brodu. Naime, jednog je jutra Ćiro stao i nije se više želio pamaknuti. U njemu su se vozile snaše koje su u Slavonski Brod nosile sir i vrhnje te pralje s velikim košarama čistog rublja. Njima je bilo važno stići na vrijeme u Brod, kako bi stigle na tržnicu k svojim mušterijama.
No Ćiro se nije želio ni pomaknuti jer mu je očito neki ventil zatajio. Tada je Janošu sinula ideja da pralje rastegnu svoje plahte kroz prozor jer je vani puhao vjetar doljnjak. Brzo su one shvatile što Janoš govori. Snaše su razapele plahte, jastučnice i ponjave, a kada je zapuhao vjetar, Ćiro je krenuo prema Brodu. Jurio je Ćiro punim jedrima, a Janoš je u daljini spazio sličan vlak s napetim jedrima. Naime, u dalekoj Kanadi su se u službu nekada primali samo mornari s jedrenjaka koji su upravljali vlakovima. Postizali su brzinu od pedeset kilometara na sat i nisu imali problema s čađom jer ih je gonio vjetar.
I tako je Ćiro stigao na stanicu u Slavonskom Brodu, a snaše i pralje su se uputile prema tržnici. Šef stanice nije se mogao načuditi onome što je vidio.
Zelene bačke planine
Janoš je bio opčinjen zelenim bačkim planinama. Ako se pitate o kojim je planinama riječ morat ćete pročitati priču do samog kraja. Naime, Janoš se godinama vozio kroz Bačku i tamo najčešće odmarao oči od čađe te svakog ljeta željno iščekivao da planine opet narastu. Njegovi su sinovi Mišo i Đuka bili nestrpljivi i uvijek podsjećali tatu da kada bude prolazio kroz Bačku, obavezno sa sobom ponese planinu. Tako je Janoš uvijek kad bi putovao prema Subotici, svratio do tržnice po jednu planinu. Ona najljepša već bi bila spremna za njega.
U Brod je Janoš uvijek stizao na vrijeme. Veselio se kako će ga djeca radosno dočekati na stanici, kada im bude nosio bačku planinu. Tako je i bilo. Mišo i Đuka su ga dočekivali s nestrpljenjem, a kada bi Janoš s vlaka istovario planinu, oni bi brzo otrčali prema kući kako bi je podijelili sa svojim prijateljima. Tako su slasno svi jeli tu planinu da ih je bilo milina gledati. Ljudi su znali govoriti kako od lubenice u Bačkoj nema veće planine.
Staklena lokomotiva
To je priča o staklenoj čaši na kojoj je bila naslikana crvena lokomotiva i na kojoj je pisala posveta čiki Tonkoviću. Janoš je tu čašu dobio na poklon upravo od njega, a zašto ju je dobio tek ćete saznati. Naime, čika Tonković je bio Janošev učitelj. Sve znanje koje je imao o lokomotivama, prugama, kočenju, signalima, skretnicama, ugljenu, apri, šefovima i putnicima njemu je prenio. Janoš mu je zbog toga bio izuzetno zahvalan i svaki put kada bi dolazio u Suboticu, otišao bi ga posjetiti. Čika Tonković bio je već duže vrijeme u penziji i staklenu je čašu dobio na dar od svojih kolega. No želio ju je dati u nasljedstvo Janošu jer je to zaslužio, time što je kao vrijedan učenik poslušao sve njegove naputke. pogotovo onaj najvažniji – kako sigurno i na vrijeme zakočiti.
Janoš je bio ponosan što je dobio čašu s naslikanom lokomotivom u nasljedstvo i uvijek kada bi je ugledao, sjetio bi se čika Tonkovića i njegovih lijepih riječi koje mu je uputio. Rekao je neka mu je sa srećom i neka pazi kako koči.
Samo jedna nota u magli!
Janoša je magla često znala izluđivati i radi nje je su vlakovi bili izbacivani iz voznog reda, baš kao i njegov vlak. Janoš nije mogao podnijeti da mu magla isteže uši i iskolačuje oči. Jednom je prilikom razmišljao kako bi mogao nadmudriti maglu te sebi i drugim strojovođama pomoći da što sigurnije putuju i kad ona pokaže svoju najgoru čud. I dosjetio se. Dok je hodao kroz maglu, začuo je malu Katarinu kako na glasoviru svira samo jednu jedinu notu. Bilo mu je čudno što ne čuje cijelu skalu pa je odlučio posjetiti susjeda Fridolina i njegovu kćer Katarinu te ju zamolio da odsvira cijelu skalu, a onda je izjurio natrag u maglu. Kako se sve više udaljavao od kuće, čuo bi samo one niže note, a kada se udaljio već petsto metara, čuo je samo onu najnižu. Vratio se natrag u kuću kako bi se Katarini zahvalio na suradnji i odlučio izraditi zviždaljku.
To je bila parna zviždaljka koja je zviždala samo najnižu notu. To je bilo dovoljno da svim strojovođama služi kao pomoć u magli. Čak više ni brzinu vlaka nije morao Janoš smanjivati, samo je jako zazviždao i svi su mogli čuti kako vlak stiže na stanicu, a da pritom ne bude izbačen iz voznog reda zbog magluštine. Uskoro su i ostali strojovođe postavili te zviždaljke na njihove lokomotive, osim onih tvrdoglavih koji teško prihvaćaju nove ideje. I tako je zviždaljka dobila ime Janoševa zviždaljka.
Lokomotiva s bundom
Bio je žarki ljetni dan, a Janoš je kao i uvijek putovao vlakom prema Subotici. Nagnuo se kroz prozor kako bi provjerio sve ulazne signale, kad je začuo smijeh. Svi na stanici su se glasno smijali, a Janoš nije znao koji je razlog tome. Naime, sve se to dogodilo zbog velikih gurmana koji žive u Subotici. U Vrpolju su utovarili košaru prepunu žaba u poštanska kola, namijenjene baš tim gurmanima. Oni su znali kako Janoš taj dan upravlja vlakom i kako će njihova poslastica na vrijeme stići do odredišta. Sve je bilo u najboljem redu, osim u Vinkovcima. Imao je Janoš što vidjeti. Iz vlaka su izletjele sve žabe, a ljudi su počeli vrištati. Janoš je znao kako ne smije stići u Suboticu bez žaba. Tako je on rekao vlakovođi neka sakupi sve žabe bez obzira na vozni red i kašnjenje. Vlakovođa je to učinio te ih je usput isprao pod vodom.
Janoš je kasnio već dvadeset minuta i sve to zbog košare pune zelenih žaba. Jurnuo je vlakom iz stanice, ali je uskoro pritisak na manometru počeo padati. Gubili su paru, a ložač Luka je sve brže ložio, no lokomotiva je ipak morala stati na jednoj manjoj stanici. Janoš je razmislio u čemu bi mogao biti problem i shvatio kako se napojna glava počela smrzavati od silne brzine. Otišao je do šefa stanice i zamolio ga neka mu da bundu. Ovaj ga je u čudu gledao i odmah ju je dao Janošu. Luka i Janoš su bundu okačili na prednji kraj lokomotive i krenuli dalje put Subotice. Napojna glava se odledila, a lokomotiva opet počela juriti punom brzinom. Tako su stigli na stanicu točno u sekundu, a tog dana su sigurno postigli nevjerojatnu, možda i rekordnu brzinu. No, na stanici su umjesto pljeska zaradili smijeh. Lokomotiva je bila zaogrnuta bundom usred ljeta!
Kočničareva velika trka
Bio je vrlo hladan dan, toliko hladan da ni psa nisi mogao pustiti van. Kočničar Stipan je tog dana uspio iznevjeriti sebe i svoj životni poziv. Bilo je jako gusto, toliko da je Stipan počeo trčati, što nikada prije nije učinio. Janoš je tog dana bio slobodan, kad mu je dostavljač pokucao na vrata. Znao je on da se nešto dogodilo pa se odmah počeo oblačiti. Putem prema stanici, dostavljač je ispričao Janošu što se dogodilo Stipanu. Naime, golom je rukom uhvatio kvaku na prometnom uredu te se od velike hladnoće za nju prilijepio. Šefu stanice nije ništa drugo preostalo nego pozvati Janoša u pomoć kako bi odvezao vlak prema odredištu, jer su ostali morali odleđivati Stipana.
Janoš je kroz gusti zrak hodao prema ložionici, a para je u kotlu bila nikakva. Bez obzira koliko je ložač ložio, para u kotlu bila je slabašna. Vlak se jedva kretao ni deset na sat i Janoš je izračunao kako će tim tempom jedva stići do Siska. Kada je vlak ušao u stanicu u Sisku i Janoš sišao s njega, imao je što vidjeti. Uz prugu je trčao kočničar Stipan koji se toliko zahuktao da nije mogao stati. Trčao je on još od Kapele-Batrine i tako naizmjence ulazio i izlazio iz vagona na stanicama sve do Siska. Janoš je bio zaprepaštem time što čuje, jer je Stipan protrčao preko stotinu kilometara. Da nije trčao vjerojatno bi se smrznuo i od njega bi ostao samo komad leda u bundi.
Luk u torbi
Ložač Luka imao je neobičan porok koji je Janošu posebno smetao, zapravo vonjao. Tako je i tog dana s njime započeo razgovor o luku, njegovim moćima i kako je upravo luk odigrao presudnu ulogu tijekom slavnih bitki između Grka i Perzijanaca. To dokazuju i prvi pisani spomenici, egipatski hijeroglifi, u kojemu se mogu pronaći priče o luku. Nadaleko je poznato kako se za vrijeme gradnje Keopsove piramide potrošio zadnji novac za kupnju crvenog i bijelog luka.
U egipatskim je pak sudnicama luk smješten na počasno mjesto za stolom pred sucima, gdje su svjedoci polagali svoje ruke i zaklinjali se kako će govoriti samo istinu. Stari su Grci jako cijenili luk zbog njegove izuzetne moći pa su često svoje pijetlove hranili baš tom namirnicom, kako bi im kreste što bolje stajale, a oni bili žestoki tijekom borbe.
Ali Grci su znali, onima koji su se tog dana najeli luka, braniti da odlaze u kazalište ili u hram jer je to njihovim profinjenim nosevima smetalo. Tako je i vojskovođa Ksenofont davao svojim ratnicima da jedu luk, kako bi uz pomoć vonja rastjerao Perzijance. Tako je luk zapravo simbol moći te je osigurao mjesto u povijesti.
No uzalud je Janoš to pripovijedao svome kolegi Luki jer ovaj nije mogao shvatiti poantu. Luka je na svojoj željezničkoj torbi nosio mladi luk koji je toliko vonjao, ali Janoš nije imao srca reći mu da se okani tog poroka. Ipak, čim bi ugledao kako Luka otvara svoju torbu i sprema se za jelo, Janoš bi brzo isturio svoju glavu kroz prozor, kako ne bi udisao taj grozan vonj. Ljudi su to primjetili i pomislili kako Janoš zapravo provjerava kakvo je stanje na pruzi. On je zapravo, kao što su Perzijanci biježali pred Grcima, biježao od Luke i njegove smrdljive torbe.
Janoš to nikada nikome nije rekao.
Skočio sam punom parom
Tog je dana Janoš htio uživati u vožnji vlakom isto onako kako kuhar uživa dok sjedi za stolom i čeka ručak kojeg nije on skuhao. Janoš se tog dana divno osjećao, ponajviše zbog toga što se nije vozio vlakom kao strojovođa, već kao pravi putnik, obučen u tamno odijeli, s polucilindrom na glavi i bijelim rukavicama. Sjeo je on u prvi razred, udobno se smjestio u fotelju i pripalio u lulu te uživao u pogledu na prirodu.
Putovao je prema Sarajevu, u početku vrlo bezbrižno, sve dok strojovođi nije pozlilo. Janošu jednostavno nije bilo suđeno da na miru putuje, već je morao upravljati njegovom lokomotivom. Nije to bio nikakav problem, no prvi je put vozio uskotračnu lokomotivu, uskotračnom prugom te je osjećao veliku odgovornost. Ipak, negdje u brdima pred Lašvom, uočio je kako umjesto jedne tračnice blista samo jedna. Odlučio je skočiti punom parom jer druge opcije nije bilo.
Povećao je brzinu lokomotive, otvorio regulator te doviknuo ložaču neka prijeđe na njegovu stranu, kako bi barem malo nagnuli lokomotivu. Tako su se oni zaletjeli i preskočili. Svi su stigli sretno u Sarajevo te su šef stanice i ministar prometa čestitali Janošu na tako hrabrom podvigu. Od putnika je dobio na dar zlatnu kutiju za cigarete s posvetom.
A zašto je umjesto jedne bila samo jedna tračnica? Kovači su uzeli željezo s pruge jer im je nedostajalo za izradu potkova.
Sudar s gusjenicama
U to vrijeme, dok radio još nije postojao, sve su se najnovije vijesti mogle pročitati u dnevnim novinama. Tako je jednog jutra u njima osvanuo naslov “Vlak se sudario s gusjenicama!”. Janoš se prisjeća tog događaja i još uvijek mu kroz tijelo prolaze žmarci, kad se sjeti tog jezivog prizora.
Taj nemili prizor dogodio se ispred Vinkovaca, kada je Janoš punom brzinom ušao u zeleni usjek kroz hrastovu šumu. Nakon šume, dao je malo jaču paru kako bi savladao uzvišicu te je iza zavoja ugledao zelen sag prebačen preko pruge. Bile su to štetočine gusjenice, na koje je Janošev vlak naletio punom parom, a da on pritom nije osjećao nikakvu grižnju savjesti. Tračnice su bile skliske, a kotači su se počeli na mjestu okretati te je vlak stao. Gusjenice su doslovno zatrpale tračnice, a Janoš se zgražao od kašnjenja. Svi su zasukali rukave, Janoš, ložač ali i putnici, kako bi počistili prugu s metlom od brezova granja. Kada su sve počistili, uskočili su natrag u vlak i krenuli dalje.
Kada je vlak stigao do uspona, Janoš se okrenuo kako bi provjerio je li s očišćenom prugom sve u redu. Gusjenice su se ponovo spojile i prelazile prugu kao da se ništa nije dogodilo. One nisu podnosile glad, no već kada je drugi vlak prelazio prugu, nije ih više bile jer su brstile drugi dio šume.
Ukradena postaja
Kada se vlak vozi tračnicama, tada se točno zna da kod njih ne postoji lutanje i vrludanje, već ga dovedu na točno mjesto gdje ga je strojovođa usmjerio. Prisjeća se Janoš kako je jednog jutra ložač Luka problijedio i povikao kako su zalutali. Janoš je znao kako to nije moguće jer su tračnice pouzdane, kod njih ne postoje stranputice i uvijek im se baš zbog toga iznova divio.
Tog je dana ložač Luka tvrdio kako je siguran da su zalutali, ali za Janoša to jednostavno nije bilo prihvatljivo. Shvaćao je da se mostovi mogu srušiti ili da se cijelo brdo može svaliti na prugu, ali da se tračnicama može zalutati, činilo mu se nevjerojatnim.
Rekao je Luki neka se pribere, ali on je tvrdio kako je vidio i pročitao da su zalutali. Janoša je ta Lukina izjava uzrujala, a pogotovo ova kada je rekao da je pročitao kako su zalutali. Janoš nije mogao vjerovati da ih tračnice mogu tako iznevjeriti. Luka je dalje nastavio kako je vidio da na stanici piše Batrina, a ne Kapela kao jučer. Janoš nije znao što da misli. Samo je znao kako su tračnice vodile tamo kuda su jedino i mogle voditi, po voznom redu do cilja. Janoš je tada zaključio kako kotači nisu skrenuli s puta jer to jednostavno nije moguće. Dakle, nisu zalutali.
Luka je dalje nastavio tvrditi kako je na stanici pisalo Batrina, pa se Janoš, pogledavši kroz prozor, u to i uvjerio. Nakon toga je Luka rekao kako je netko možda ukrao stanicu i postavio drugu. Na to mu se Janoš zahvalio jer je Lukino objašnjenje imalo više smisla nego da su tračnice zatajile.
Zaista je Luka tog dana bio u pravu. Nisu doslovno ukrali stanicu, ali su ukrali njezino ime, stoga se može reći da su je zapravo ukrali. Ali kao i za sve i za ukradenu stanicu postoji objašnjenje. Istinu su saznali stigavši u Novu Gradišku, gdje su im mještani objasnili kako su seljaci Batrine htjeli da se stanica upravo tako zove, a seljaci Kapele su željeli svoj naziv. Nastala je i tuča radi toga pa je iz Uprave stigla odredba kako će se postaja zvati Kapela-Batrina, na zadovoljstvo svih seljaka.
Mačke sa željezničarskom kapom
Luka je uvijek govorio kako bez željezničarske kape nema ni željezničara, s čime se Janoš nije slagao. Htio je dokazati Luki kako se i bez željezničarske kape može raditi na željeznici. No Luka se pitao kako će se u tom slučaju željezničari razlikovati od drugih ljudi, ako nema kapu na glavi.
Janoš je u potpunosti shvaćao zašto Luka tako misli. Ipak je on volio da ga se razlikuje od onih koji ne rade na željeznici jer je radio težak i mukotrpan posao ložača, pa mu je bila čast nositi službeničku kapu. Ipak, Janoš je volio svojim pričama Luki proširiti vidike, a neiscrpna tema su uvijek bile željeznice. Tako je pričao o velikim mostovima kojima se voze vlakovi u velikim metropolama pa prelaze s jedne strane obale na drugu, zatim o planinskim prijevojima preko kojih bezdimne električne lokomotive prolaze, o brodovima koji mogu prevoziti vlakove, te je Luka uvijek o tome pozorno slušao i nikada nije odmahnuo rukom. Jednom je prilikom ipak to napravio kada je čuo priču o devedeset mačaka koje se nalaze kod švicarskih željeznica. Njegovo prvo pitanje je bilo da li one zaista imaju svoje radno mjesto na željeznici. Janoš mu je rekao kako je njihovo radno mjesto tunel na granici između Italije i Švicarske. One se zapravo brinu da istrijebe sve miševe u tunelu gdje putnici bacaju svoje otpatke, a kao što je svima poznato miševi odmah nahrle na smeće. Stvar je u tome da miševi također rade tako što čiste otpadke, ali mačke su tamo kao njihovi kontrolori.
Luka je dalje nastavio s pitanjima i rekao kako ako su mačke kontrolori onda bi morale biti na platnoj listi. Janoš mu je odgovorio kako jesu i da je za njih u švicarskom budžetu predviđen godišnji rashod za hranu, zdravstvene preglede i lijekove. To Luku nije potpuno uvjerilo pa je postavio Janošu posljednje pitanje. Pa ako su mačke zaposlenici željeznice, imaju li onda i željezničarske kape na glavi. Janoš je rekao da nemaju jer im ne trebaju. One svojim zubima miševima ulijevaju poštovanje.
Luka je i dalje tada tvrdio kako bez kape ni mačke ne mogu biti zaposlenici željeznice. Janoš je popustio i rekao da ipak one nose kape na što je Luka odahnuo. Nemoguće je da one ne nose kape ako su tamo zaposlene. Janoš mu j tako rekao malu neistinu kako mu ne bio pogled na život bio ugrožen, ali i kako bi ova priča imala sretan kraj.
Afrika u djetelini
Postoji izložba koja je uvijek otvorena. To je izložba koja se može uvijek gledati putujući vlakom, a ako znaš gledati možeš vidjeti ono što na ni jednoj drugoj izložbi ne možeš, a to je primjerice ribič koji vrijedno hvata ribu, žeteoc među valovitom pšenicom, djevojčica koji trči prema školi. Da se zaključiti kako onaj tko puno putuje može puno toga vidjeti i naučiti. Tako je i Janoš vidio mnoge stvari koje drugi nisu.
Jednog je dana putujući vlakom Janoš ugledao cijelu Afriku u djetelini. Izgledalo je kao da je neki čarobnjak razbacao tropsko voće po slavonskim livadama i vrtovima. Iz obližnjeg sela su se svi sjatili kako bi vidjeli ovo neviđeno čudo. Najradoznalija su bila djeca te je jedan dječak misleći kako će zagristi marelicu zapravo zagrizao limun. Izraz lica nakon ugriza mu je bio doslovno kisel i svi se su dobro nasmijali. Druga su djeca grabila kokose sa stabla šljive. Jedino je Đurica pokušao lupiti kokos nogom kao što je to radio s nogometnom loptopm, ali je pritom ozljedio palac. Žene su skupljale slatke datulje, djevojčice naranče, ali nitko od njih nije znao što bi i kako bi jeli to tropsko voće.
Naime, jedan je dio teretnog vlaka ispao iz tračnica pa se vagon s tropskim voćem istresao niz nasip. Kako u Slavoniji nisu znali ni da takvo voće postoji tako ga nisu znali ni jesti. Sjećaju se dan-danas u Kerekovcima kako su se vagoni ispreturali pa je ložač Luka izjavio kako se cijela Afrika našla u djetelini.
Čitaonica na teretnom vlaku
Janoš je mijenjao kolegu na poslu po imenu Adam Debeljak kojeg su od milja zvali Bumbar. Adam je bio najsporiji zaposlenik s kojim je Janoš radio. Vozio je teretne vlakove i tako se jednog dana prehladio te ga je Janoš mijenjao.
Janoš je uživao upravljajući Adamovim teretnim vlakom jer je pritom imao vremena napretek za čitanje svakakvih lektira. Čitao je on bajke, romane, drame i ostale književne vrste. Bile su to lektire ispisane na snijegu, a samo je trebalo dobro gledati kako bi ih se moglo pročitati.
Dok je Janoš gledao kroz prozor teretnog vlaka spazio je bajku napisanu zečjim šapama. Jasno je mogao pročitati kako je zec glodao gorke grančice jer mu ništa drugo nije preostalo. Nakon toga je u daljini zamjetio lovca koji ga vreba pa se čučnuo kako ga ne bi vidio. Htio je zec zamesti svoj trag kako ne bi izgubio život kada bi lovačka puška odjeknula šumom. Jako se uplašio i počeo bezglavo trčati. Činilo se kako njegove zadnje šape grabe ispred prvih. Srećom, zec je bio toliko brz da ga lovac nije nikako uspio uhvatiti, a još manje pušku prema njemu uperiti. Otišao je tako lovac svojoj kući, a zec dalje u nepoznato.
Janoš je nakon toga izgubio trag o zecu i nastavio svoj put prema Bogojevu preko Erdutske planine.
Salva iz parnog kotla
Janoš je oduvijek volio krave. Možda zbog njihovih sjetnih očiju, a možda zbog kiselog mlijeka koje je obožavao. Kako bilo, on ih je jednostavno volio. No upravo je zbog krava doživio razne neprilike kada je započinjao raditi u čađavoj službi.
Tako se Janoš godinama mučio i razmišljao koga da najprije spasi, krave ili vozni red. Obzirom da je i jedno i drugo bilo jednako važno jer se radilo o ljubavi i dužnosti, odluka nije bila nimalo jednostavna.
Krave su se svakog dana vraćale u staju prema nekom svom voznom redu isto kao što se Janoš vraćao u Slavonski Brod prema svom. Bilo je to najčešće u sumrak, a znalo se kako Janoš nikada ne kasni kao što to dolikuje jednom strojovođi. Vlak je uvijek imao prednost pred kravama, ali one najtvrdoglavije to nisu nikada poštivale. Janoš je doboro mučnuo svojom glavom i promučkao. Smislio je na koji će način udaljiti krave od pruge, tek toliko da propuste vlak. Na lokomotivu je postavio šest parnih topova koji su zagrmili upravo onda kada je to bilo potrebno. Čim je Janoš u daljini zapazio krave, povukao bi ručicu te su krave mogle začuti jaku paljbu. Tome se nisu nikako mogle oduprijeti, te su, iako tvrdoglave, popustile kad su čule paljbu i maknule se s pruge kako bi propustile vlak. One najtvrdoglavije su se pomaknule tek toliko da ih vlak prilikom prolaska ne bi dotaknuo, a pritom su znale biti ofurene zbog pare, pa bi umjesto svježeg njihovo mlijeko bilo kuhano. Najvažnije od svega je bilo da su one ostale čitave što je Janošu bilo jako važno, isto tako kao što mu je bilo važno da njegov vlak uvijek stiže na vrijeme u Slavonski Brod.
Lov nad lovovima
Janoš je osim što je bio lovac bio i strojovođa no nikada nije u lov odlazio lokomotivom. Ipak, ona mu je služila kako bi njome prolazio kroz lovište pa je tako uvijek znao u kojem grmu leži zec, gdje se hrane fazani i prepelice i kojim se stazama kreću ostale životinje.
Promatrao je tako Janoš kroz prozorčić lokomotive razne slike bačkih ravnica. Na jednoj slici je bio zeleni vrbak i modro jezerce, na drugoj žuti strnjak i bijeli zečji rep, zatim se nizao red kućica, te na kraju kukuruzište i veliki suncokreti, a onda opet ravnica te usred nje droplja. Kada bi se te slike spojile činile bi dugu vrpcu, sličnu onoj filmoskoj.
Droplja se Janoša najviše dojmila jer osim što je to rijetka ptica teško da joj se ijedan lovac može dovoljno približiti kako bi ju ulovio. Tako je jednom prilikom Janoš donio u Slavonski Brod vreću prepunu upravo tih divljih purana.
Priča o tim pticama započinje na stanici u Subotici kada je Janoš imao vremena otići u posjet starom prijatelju. Zamolio jednog strojovođu da ga poveze do stanice Čurug. Prijatelj koji je tamo živio bio je prometnik.
Kada je Janoš sišao s lokomotive susreo je prometnika Lajoša koji ga je sa zadovoljstvom dočekao. Veselo mu je obzanio kako te večeri neće zajedno igrati preferans već će otići u lov na droplje. Tako su oni zajedno s trećim prijateljem otišli u lov. Svako je imao svoj zadatak. Lajoš je koturao bačvu, Stevao mahao svjetiljkom, a Janoš se prikradao vrećom. Dok je Lajoš koturao bačvu ptice su se šćućurile jedna uz drugu, a kad je Stevo zamahnuo svjetiljkom činilo se kao da munje udaraju sa svih strana. Ptice su se skupile u jato pa ih je Janoš mogao trapati u vreću. Uspio je natrpati za svakoga po jednu vreću.
Nakon što se Janoš vratio u Slavonski Brod obradovao je sve svoje prijatelje ovakvim ulovom. Svakome je podijelio po jednu pa se cijela Olujićeva ulica mogla najesti finih pečenki.
Orao s Karpata
Proputovao je Janoš dosta svijeta, nagledao se svakakvih ljudi i upoznao je mnoge lijepe krajeve. Imao je tako prilike vlak voziti preko Karpata pa se nauživao boraviti u planinskim predjelima. Tamo je na ispomoći proveo čak mjesec dana. Dok je putovao imao je prilike vidjeti velike zelene livade na kojima ovčice pasu i pastirice mu veselo domahuju. Odjedanput je nastala strka jer se jedan orao namjerio na jadne jaganjce. Bilo je pitanje trenutka kada će jednog ugrabiti.
Janoš je brzo dohvatio pušku koju je za svaki slučaj ponio sa sobom te nanišanio i pogodio velikog orla. Ovaj se strmoglavio pravu u dimnjak. Vlak više nije mogao voziti, pritisak pare je pao i morali su stati. Janošu je pastirica posudila štap kako bi izvukao orla iz dimnjaka, a za uspomenu na Karpate sačuvao je njegov kljun za kojeg svi misle da je kuka s neke dizalice.
Ispit za ložače
Janoš voli pripovijedati o vlaku i njegovim vagonima te ga uspoređuje s brzim crnim vrancem. Naravno, obožavao je svoj posao strojovođe, a vlakovima i vagonima se nikada nije prestao diviti. No svaki vlak pa tako i njegov ne bi jurio prugom da nema svog vrijednog ložača koji na ruti od Broda prema Subotici ugljenom hrani kotao.
Svaki ložač mora i položiti ispit kako bi mogao znati raditi svoj posao. Tako ih je nadzornik lokomotiva znao pitati što moraju učiniti prije nego nalože vatru. Stipan je nakon par sekundi premišljanja odgovorio da mora očistiti peć. Nažalost to nije bio točan odgovor. Ložač mora najprije otvoriti vrata na peći kako bi mogao dalje obavljati svoj težak posao. Zatim je nadzornik postavio pitanje Markanu. Pitanje je glasilo što ložač mora napraviti kada vidi da vlak ulazi u oštar zavoj. Markan je istog trena odgovorio kako se ložač mora čvrsto primiti za nešto. Nastavio je nadzornik s pitanjima i sljedeće postavio Đuri vezano uz zeleno i crveno svjetlo na pruzi. Đuro se sav smotao i dao krivi odgovor. Tako je nadzornik neumorno postavljao pitanja, a ložači su strpljivo odgovarali.
Janoš se često znao smijati odgovorima koja su davali ložači, a posebno mu je bilo smiješno kada su se zbunili prilikom jednostavnih pitanja. Bilo je tako onih ložača koji su bez problema sve točno odgovorili, no bilo je i onih koji su se lako dali smesti. Nitko nije na tim ispitima padao već je to bio način druženja i odmora za sve zaposlenike. Janoš je volio reći kako je smijeh koji je podijeljen s drugima uvijek nekako slađi i opojniji.
Strojovođa na kruški
Mnogi su čuli da vlakovi kasne zbog nepovoljnih vremenskih uvjeta, ali da kasne zbog krušaka tikvičarki to sigurno nikada nitko nije čuo. To se doista dogodilo pa slijedi priča o kruškama.
Bio je srpanj kada su kruške najviše rodile. A Janošev kolega Andrija ih je obožavao, a što se posla strojovođe tiče u tome je bio gotovo jednako sposoban kao i Janoš. Nije Andrija volio bilo kakve kruške već upravo tikvičarke. Nedaleko Sombora su rasle najsočnije i najsalsnije tikvičarke tik uz prugu. Tako je jednog jutra Andrija vozio svoj vlak prema Somboru kada je osjetio miris tikvičarki. Morao se zaustaviti kako bi zajedno s ložačem ubrao koju. Naprosto im nije mogao odoliti. No kada bi oni to učinili vlak bi kasnio deset minuta što nikako nisu mogli izbjeći. Šefu stanice se to nije svidjelo, a nije ni znao koji je točno razlog zbog kojeg vlak svakog dana kasni.
Zadnjeg dana kada su tikvičarke u potpunosti dozrijele vlaka u Somboru nije bilo na vidiku. Svi su ostali vlakovi uredno pristizali, ali ovaj nikako. Jedan se prometnik tada uputio prema vlaku i ugledao ga u daljini. Imao je prometnik što vidjeti. Ložač i Andrija bili su privezani za krušku. Vlasniku je dojadilo što oni svako jutro beru njegove kruške pa ih je odlučio kazniti.
U cijeloj Bačkoj se pročula priča o Andriji i kruškama, ali šefovima ta situacija nije bila bezazlena. Morali su odlučiti hoće li Andrija ostati u službi, a znali su da je dobrog strojovođu jako teško pronaći. Odlučili su da u vrijeme kada sazrijevaju tikvičarke Andrija ima na raspolaganju cijelu košaru i sve to na teret željezničkog budžeta. Na taj način su spasili Andriju koji je svake godine u srpnju mogao uživati u ukusnim kruškama, a na ovu uz prugu nije više ni pomišljao.
Točno u podne
Kada vlak ulazi u stanicu prvo na što će strojovođa obratiti pažnju su šefova crvena kapa i crna velika kazaljka na satu. Ako se šefov osmijeh poklapa s položajem kazaljke to znači da je vlak u sekundu stigao na stanicu. No Janoš tog ljeta i jeseni 1919. godine to nije gledao već bi mu pogled uvijek otišao prema slonu.
Nije to predstavljalo nikakav problem jer Janoš nikada nije kasnio no šef je uvijek morao provjeravati stiže li vlak na vrijeme pogledavajući na sat, a Janoš je to činio tako što je pogledao slona. A taj je slon bio pravi zaposlenik željeznice koji je točno u podne spustio balvan i čekao svoj ručak. Po tome je Janoš znao kako njegov vlak u Okučane stiže na vrijeme.
Slon po imenu Radža točno je znao kada je vrijeme ručku jer kada je nekada živio u Solunu na jednoj pilani u podne bi zasvirala sirena i on je zapamtio kako svi radnici odlaze na ručak. Slon je životinja kao i svaka druga pa kada jednom nešto nauči teško da se samo tako može od naučenog odviknuti. Tako je stigavši u Okučane imao svoje navike kojih se nije mogao odreći. Vrijeme za ručak je bilo predviđeno u dvanaest sati i to je bilo vrijeme kada će se on najesti i odmoriti u hladovini.
Svi su se divili slonu i posjećivali ga pa tako je i Janoš kada bi vlakom stizao u Okučane jedva dočekao vidjeti Radžu kako ispušta balvan iz surle kako bi otišao na zasluženi ručak. Sve je to trajalo do zime, a onda se Radža morao vratiti u Solun, a Janoš je svoju točnost ponovo provjeravao uz pomoć crvene kape i sata.
Pecao sam s lokomotive!
Strojovođa Janoš bio je poznat po tome što je hitar i vješt. No nije on bio samo odličan strojovođa već je bio i strastveni ribič. Volio je odlaziti u ribolov kad god je uhvatio vremena. Pecao je s čamca i sa splavi te s mnogih drugih prikladnih mjesta kako bi ulov bio što bolji. Tako je svaki puta uspio nadmudriti ribu jer nisu one njega očekivale na svakakvim mjestima pa bi se taj čas zahvatile za udicu.
Najponosniji je Janoš na svoj ulov s lokomotive. Upravo s nje je uhvatio šarana. Kretao je na put iz Slavonskog Broda prema voznom redu te je oko 5.30 da punu paru. Zajurila se lokomotiva prema Vinkovcima pa je Janoš stigao do Dunava čak pola sata prije predviđenog vremena. Taman da zabaci udicu i uhvati ribetinu. Ložač mu je pomogao s mamcem. Usput je nabrao kukuruza te ga ispekao pod kotlom dok je Janoš priredio udice. Nekada nije postojao most preko Dunava pa su vlakove prevozili kompom. Za to vrijeme je Janoš mogao u miru pecati. Tako je on pecao iz svoje lokomotive i upecao već dosta šarana. Ostao mu je još jedan klip kukuruza pa je cijeli zabacio ne bi li se ribe dobro najele. Veliki šaran je zagrizao mamac, a Janoš nije mogao a da ga ne upeca. Borio se s njime, ali je na kraju uspio. Upecao je šarana od trideset i jedne kile. Prst mu je poplavio od silne borbe s ribom.
Kada je stigao kući s tako dobrim ulovom najviše od svega volio ga je podijeliti sa susjedima. Napravio je ukusan riblji paprikaš od kojeg je mirisala cijela Olujićeva ulica.
Sendvič po voznom redu
Tog se dana Janoš vozio kao putnik smješten u prvom razredu vlaka. Dok se jedan dječak pozdravljao s majkom ona mu je doviknula nešto sasvim neočekivano. Druge majke su znale vikati djeci neka im pišu čim stignu, ali ova je majka rekla svome dječaku neka se drži voznog reda. Dječak je rekao da hoće, a jedan je putnik komentirao kako se on razumije u vlakove. Dječak je odgovorio potvrdno, a razlog tome je bio zato što mu je djed bio strojovođa.
Opet mu se obratio jedan od suputnika komentirajući kako dječak sam odlazi na put. No dječak je i za to imao objašnjenje. Rekao je kako je sad već dovoljno odrastao da putuje sam, a i ove će godine krenuti u školu. No da nije bilo djeda ne bi on samo tako putovao vlakom. On je uspio nagovoriti majku neka ga pusti samoga.
Začuo se uskoro glas konduktera koji je pregledavao karte. Kada je stigao do dječaka on ga je upitao kada dolazi Novska. Kondukter je rekao neka ne brine jer će ga o tome na vrijeme obavijestiti. I tako je vlak stigao skoro do Novske, a kondukter je upozorio dječaka da uskoro silazi. Ali dječak nije morao sići u Novskoj već je to bilo vrijeme kada može pojesti svoj sendvič. Netko se od suputnika našalio kako je to sendvič po voznom redu. Za svaku je stanicu imao određenu namirnicu koju je morao pojesti te je na taj način znao i gdje se nalazi. Silazio je u Slavonskom Brodu gdje ga je čekao djed.
Djed se toga dana po prvi puta nije držao voznog reda već je na stanicu stigao pola sata prije kako bi bio siguran da će dočekati svog malog unuka. Nije on to njemu odmah priznao, ali kada su odigrali šah u klubu željezničara povjerio je unuku kako je došao ranije kako ne bi kojem slučajem zakasnio.
Što se bijeli ispred Dragalića?
Luka i Janoš putovali su tog dana prema stanici u Dragaliću i jedan drugog ispitivali što se to bijeli u daljini. Luka se odmah dosjeti narodne pjesme o Hasan-agi i krene poput pjesnika nizati stihove. Janoš se odmah nadovezao i obojica su shvatili kako se guske bijele na ledini. Začudio ih je taj prizor, ali poput svake priče ispričane do sada i ova ima svoj početak i kraj.
Naime, kada su stigli u Gradišku Janoš je odlučio provjeriti što se dogodilo s guskama koje su ujutro ležale na ledini, a kada su se vlakon vraćali prema kući nisu se više bijelile već su bile očerupane. Tako je šef stanice ispričao njima priču o guskama iz Dragalića. Radoznale životinje su se napile dropa iz kotla kojeg su mještani bacali u grabu iza magazinu prilikom pećenja rakije. Guskama je dovoljna i kap alkohola kako bi skoro pa onesviješteno legle na livadu. To se i dogodilo. Kada su sve legle, ljudi su mislili da su pokrepale te ih krenuli čerupati. Nakon što su se guske otrijeznile postale su ljubičaste jer im je takva bila boja kože.
Janoš je tu priču ispričao ložaču Luki koji se dobro nasmijao i zaključio ako guske piju onda neka i ostanu bez perja.
Most se vratio – došlo je proljeće!
Priča o čudnovatom mostu od koje je ložač Filip gotovo zanijemio događa se svake godine u proljeće. Naime, riječ je o mostu koji se zimi rastavlja jer je smješten u planinskom kraju. Tamo se uvijek obustavlja željeznički promet jer i kada bi most ostao na svome mjestu vjerojatno bi ga snježna lavina srušila. Filipu i dalje priča o mostu nije bila potpuno jasna pa mu je Janoš nastavio dalje objašnjavati.
Zbog velikih snježnih lavina ljudi rastavljaju most kako bi prezimio u skladištu, a u proljeće ga ponovo sastavljaju kako bi vlakovi mogli njime prolaziti. Nisu samo lastavice vjesnici proljeća već je to i most koji se u to vrijeme opet sastavlja. Kada je Filip shvatio što mu Janoš priča nastavio je dalje puniti kotao ugljenom kako bi sretno stigli u stanicu Oriovac.
Maleni poklon iz velikog grada
Putujući valkom Janoš je često znao posjećivati glavni grad Zagreb. Svojoj bi djeci tada nosio doma poklone kojima su se oni silno veselili. Jednom je donio poklon koji ih je posebno razveselio. Nije to bio neki naročiti poklon, ali djecu je zaista veselio. Bila je to mala knjižica koja je nosila naslov “Kratka povijest gvozdenice”.
Čitajući tu malu knjižicu djeca su ponešto i naučila. U njoj su se nalazila svakakva zla proročanstva vezana uz parnu lokomotivu, koja je u to doba (19. st.) bila neobično i čudesno prijevozno sredstvo.
Tako je još 1843. godine u Veneciji ilirski književnik Antun Nemčić opisao željeznicu vidjevši ju po prvi puta u životu. Izgledala mu je poput goleme dugačke nakaze s kratkim debelim nogama.
Nadalje, u knjižici je pisalo kako je u jesen 1849. godine prvom prugom Celje-Ljubljana prošao prvi vlak. Tada je u ljubljanskim novinama pisalo kako su se dvije lokomotive “Triglav” i “Ljubljana” kada je izbio peti sat pojavile na okićenom kolodvoru. Ljudi su ih dočekali uz povike “živio!”.
Malena je knjižica bila prepuna ovakvih informacija, a djeca su je s toliko zadovoljstva čitala jer su mogla uvijek saznati nešto novo. Koliko god ona bila mala, za njih dvojicu je ona bila velika.
Tko ne vjeruje, neka loži
Janoš je bio dobar strojovođa, ali su mnogi smatrali kako je i dobar pripovjedač. Volio je on svoju lokomotivu, ali je isto tako volio pričati o svemu što je doživio dok je putovao lokomotivom.
Kao strojovođa je dobio od Uprave priznanje, ali njemu je najveće priznanje bilo zadovojstvo i zahvalnost njegovih putnika. To je zadovoljstvo često osjećao dok je pričao svoje uzbudljive priče. Posebno ga je veselilo kada su ljudi uživali u tim pričama iako su neke bile na granici s istinom, ljudi su vjerovali svakoj njegovoj riječi. Janoš je smatrao kako je istina i ono što je moglo biti, a ne samo ono što je bilo.
Tako je ispričao priču o ložaču Milkanu koji je bio nadasve marljiv i dobar čovjek. On je bio jedan od onih koji nije znao slušati priče, ali je jako dobro znao što mora raditi i koga mora slušati dok je u službi. Bez obzira što je Milkan bio dobričina imao je jednu veliku manu.
Jednom je prilikom Milkan bio u službi s Janošem i ispitivao ga o njegovim događajima. Pitao ga je rastu li u Bačkoj lubenicu od pedeset kilograma i je li njegov prst zaista grbav zbog onolikog šarana kojeg je ulovio. Janoš mu je na oba pitanja potvrdno odgovorio. Dalje je Milkan nastavio s pitanjima pa se sad dosjetio orla koji je pao u dimnjak. Ta mu je rpiča ipak bila malo čudna. No Janoš mu je rekao kako nije tu ništa čudno jer ga je svojim rukama izvadio iz dimnjaka. Shvatio je Janoš da je Milkan sumnjičav.
Janoš je krenuo otvarati ručicu, odnosno “hebl” i poklopac u parorazvodniku. Kada je to učinio para se silno počela trošiti, vatra nestajati,a pritisak na manometru je sve više padao. Milkan je ugledao pritisak i dohvatio lopatu kako bi zagrabio ugljen i napunio kotao. Sav umoran i zajapuren nastavio je dalje ispitivati Janoša o njegovim pričama. Tako ga je ispitivao o lkomotivi i bundi pa zatim o nagnutoj lokomotivi, a Janoš mu na to nije ništa odgovarao. Umjesto toga je još jače otvori ručicu, a Milkan je krenuo još više ložiti. Ipak je Janoš bio mudriji pa je tako umoran Milkan ipak počeo vjerovati u njegove priče o lubenici, šaranu i bundi. Shvatio je vrijednost ispričanih priča, a Janoš je tada polako zatvarao “hebl”.
Milkan je samo htio pričati s Janošem. Rekao je kako je sjajno izveo ono s orlom, a tek ono s tračnicama… Nakon toga je Janoš sasvim pritegao ručicu, a Milkan je polako dolazio k sebi. Sada je čak imao vremena sjediti i slušati Janoševe uzbudljive priče. Zapravo ga je molio neka mu priča dok se voze prema Subotici.
Tako je Milkan postao osoba koja voli slušati priče, vjeruje im i na kraju razumije, a onaj tko ne vjeruje, neka dalje loži.
Ta radost mosta
Janoš posebno voli čarobno brujanje dok vlakom prelazi most. Smatra kako je svaki most posebno glazbalo, a svaki od njih u potpunosti svira drugačiju glazbu. Mogao bi svakog od njih prepoznati po svojoj jedinstvenoj glazbi.
Brodski most mu je posebno drag iako je dug samo 484 i pol metara. Ima osjećaj kada njime prolazi kako čuje pravu simfoniju.
No tu nije riječ samo o glazbi već ga za most vežu i neke uspomene kojih se rado prisjeća. Godine 1879. točno na njegov rođendan prvi je puta prvi vlak prešao most na Savi, a te je godine kretao u prvi razred osnosvne škole. Kakvo li je to veselje bilo za tada još sedmogodišnjeg Janoša. Tri velika događaja u samo jednom danu.
Janoš je volio reći za most kako to nije samo korak preko vode, već je i vidikovac. S mostova sežu veličanstveni pogledi, u prošlost, sadašnjost, ali i za mnoge i u budućnost. Pogled sa mosta u Slavonskom Brodu seže sve do Bosanskog broda gdje se vidi toranj i minaret. Dalje se može zapaziti granata topola, a tik do nje stražara koja je danas samo sjećanje na prošla vremena.
Do mosta u Slavonskom Brodu izgrađena je velika tvrđava koju još iz doba Karla VI. vojnici i građani zovu “festung”. Izgradilo ju je dnevno oko šesto seljaka uz pomoć 50-tak konjskih zaprega zajedno s posadom od 4.000 vojnika te baterijama od 150 topova. Dalje od velebne tvrđave prostire se Molinarijevo šetalište gdje su puhali vjetrovi “dolnjak” i “gornjak”. Šetalište je ograđeno ogradom, tzv. gelnederima koji čine balkon ponad Save. Od tuda pogled dalje seže prema franjevačkom samostanu. Savom su tada plovili parobrodi “Galatea” i Czigo” krcati putnicima.
Janoš je dalje nastavio pričati o parobrodu “Zrinski” koji je bio okićen zastavama i girlandama. 1910. godine je prevozio oko 400 putnika zajedno sa carem Franjom Josipom te plovio prema Bosanskom Brodu na otvorenje željezničke stanice.
Prisjeća se Janoš i 1896. godine kada je on imao navršene 24 godine te se slavio dan Sv. Ivana. Tada je Sava ispala veoma dostojna, palio se vatromet i krijes, a ljudi si bili oduševljeni.
1932. godina mu je također ostala u lijepom sjećanju kada je navršavao šezdesetu godinu, a Ivanje je bilo najsvečanije proslavljeno do tada.
Dalje je nastavio priču o mostovima, kako se oni ruše i grade te spominje ovaj njegov brodski most sa ukupno šest stupova kojeg za čas prijeđeš. Taj most uvijek kroči prema Posavini, prema svome domu.
Bilješka o autoru
Dragutin Horkić cijenjeni je i nagrađivani hrvatski autor. Rodio se u Slavonskom Brodu 23. travnja 1925. godine.
Osnovnu školu pohađao je u Brodu na Savi i završio ju je 1936. godine, a 1944. godine je maturirao gimnaziji. Prvi posao dobio je 1950. godine u Zagrebu gdje je radio kao novinar u Literarnoj redakciji. Kasnije je u spomenutoj redakciji radio i kao urednik na obrazovnom i dječjem programu. Između ostaloga, u vremenskom razdoblju od 1951. godine do 1984. godine radio je i kao urednik dječje emisije “Iz svakog džepa”.
1950. godine postao je član u Hrvatskom novinarskom društvu, a 1953. godine priveo je studij kraju i diplomirao je u Zagrebu na Filozofskom fakultetu. Već 1954. godine dobio je za svoje publicističke radove nagradu od Hrvatskog novinarskog društva.
Surađivao je za Vjesnik, Radost, Priroda, Glas Slavonije, Mlada kultura, Galeb, Telegram, Smib, Večernji list, Kerempuh i Roditelji i škola.
Njegova prva izdana knjiga je “Iz svakog džepa ponešto” koju je objavio 1959. godine. Naslov knjige identičan je imenu radio emisije koja je kasnije stekla veliku popularnost. Naime, emisija se emitirala na Radio Zagrebu čak trideset godina, a prenosili su je i mnogi drugi europski gradovi.
Dobio je još jednu nagradu, a 1969. godine je postao članom društva hrvatskih književnika.
Još jedna od poznatijih knjiga bila je zbirka pripovjedaka “Čađave zgode” koja je objavljena 1971. godine, a nagrađena je Grigor Vitez nagradom. Spomenuta knjiga doživjela je čak šezdeset izdanja i do 1993. godine bila je obvezna lektira u školama. Nekoliko desetaka pripovjedaka bilo je objavljeno u ediciji “Pet stoljeća hrvatske književnosti”.
2000. godine njegov roman u kojemu je pisao o Brodu – “Nizvodno Ivani” nagrađen je nagradom “Fran Galović”.
Iako je veći dio svog života proveo živeći i radeći u Bregani, srce mu je uvijek bilo vezano za njegov rodni grad. 2005. godine Slavonski Brod mu je dodijelio gradsko priznanje zbog njegovog rada i ljubavi prema gradu.
Autor: L.V.
Odgovori