Bitanga

Novela “Bitanga” nastala je u zadnjim autorovim mjesecima života, točnije u svibnju 1910. godine za vrijeme boravka u Punatu. Po svojim značajkama pripada lakrdijama, a jedina je Kamovljeva pripovijetka iz zagrebačkog života, u kojoj on pokazuje dobro poznavanje grada Zagreba, gdje je uostalom i živio nekoliko godina.

Pri opisivanju Zagreba autor koristi niz pjesničkih figura iz kojih je vidljivo njegovo oduševljenje i koliko je volio taj grad. I sam navodi da se sjeća kada je prvi dan došao u Zagreb, slikovito opisuje njegove zelene trgove, tornjeve katedrale, boje i mirise cvijeća koje je raslo niz ulice.

U ovoj noveli Kamov sažima sva svoja iskustva u pisanju duševne groteske, žanra po kojem je prvak u našoj književnosti. Groteskna obilježja junaka priče prepleću se sa situacijama otprije poznatim iz lakrdija: psihotična stanja, potres, umreženost osobe u apokaliptički pejzaž modernoga grada.

Ova priča ima jaku poruku, koju možemo shvatiti na način da ne treba bježati od svojih rana i grijeha iz prošlosti, jer istina, kakva god bila i koliko god se teško s njom nosili, bolja je od bilo kakvog skrivanja. Čovjekov osjećaj slobode je nešto najvrjednije što posjedujemo.

Kratak sadržaj

Upoznajemo Bitangu, pravim imenom Alekseja Bosnića, rodom iz Gorskog Kotara kojega je otac, načelnik jedne gorskokotarske općine, poslao u Zagreb na školovanje.

U Zagrebu, obzirom dolazi iz provincije, pronalazi način kako bi se uklopio u tamošnje društvo i to tako da si daje nadimak Bitanga te postaje šaljivdžija pa mu se mladi ljudi stadoše smijati, “…a kako je od ničesa najlakše postati megaloman, Bitanga počne vjerovati, da je duhovit.”

Zagreb je pogodovao njegovom razvijanju u velegrađanina i izgradnji njegova individualizma, pa čak i do te mjere da je bio sposoban omalovažavati i ironično prikazivati čitavu javnost, te se na taj način oslobodio, kako kaže, provincijalne zaostalosti. Da je na selu, govorio je, samo bi buljio i bio pastir, kreten ili telić, a u gradu je nadobudna omladina, kritik i filozof.

Počeo se baviti promatranjem nebitnih stvari i pojava, čim bi nešto imalo smisla prestao je o tome razmišljati a što je veća besmislica, više bi o tome razmišljao. Pa tako, jedno je vrijeme izvodio zaključke o vrsti ljudi po načinu na koji stupaju u blatu, nakon toga je jedno vrijeme proveo pogađajući dob žena ovisno o boji njihova nosa, a po nosu je, kako kaže, mogao razlikovati i Primorca od Zagorca.

Čudnovata ali istinita je bila činjenica da što je Bitanga veće gluposti govorio, prijatelji su mu više zavidjeli. Na ovaj način je autor groteskno opisao zagrebačko društvo.

Bitangin otac pak, bez obzira na to što se Bitanga već dulje vrijeme ni njemu niti zaručnici njegovoj nije javio, naivno ga opravdava na način da o Zagrebu govori kao o sinu, odnosno da Zagreb nema vremena.

No jednoga dana, kada je Zagreb pogodio potres, kao da je pogodio Bitanginu percepciju svega. Kroz dva sata kao da je zaboravio zadnjih nekoliko godina svoga života. Odjednom je uhvatio sebe prepadnutog, klonulog i ispijenog. Dojmovi kao da su bili izvan njegove duševnosti, nestalni, kao da se on sam rastao s dušom. Odjednom je shvatio da osjeća, on koji je navikao dirati u osjećaje samo radi cinizma, sad sumnja u svoj cinizam. Da li su ovi osjećaji njegovi? On plače, on trpi, on boluje, on osjeća!

A kroz te osjećaje vidio je i odnos s ocem drugim očima. Vidio je oca kao bijednog starca koji, iako mu se sin već tri godine ne javlja, ovaj već pet godina šalje novac a četiri godine mu piše. Bitanga tada poželi ponovno otići kući vidjeti oca i djevojku Ružicu.

Ali nije otputovao. Čak niti nakon što se te noći ponovno dogodio još jedan potres, Bitanga nije otputovao. Osjećao je strah u svakoj dlačici svoje kože, pa zašto onda ne otputuje, što ga drži tu? Drži ga radoznalost.

“Ne razaznaje on zanosa od želje ni želje od bojazni. Niti osjeća apsurd svoje psihologije: On žudi za katastrofom, koje se neizrecivo straši! Zabavlja se potresom, s česa ga podilaze srsi. Pije od potištenosti i ta ga zanosi. Počeo osjećati i čuvstvovati, pošto se prepao. Posta mekan od strave kao žena od kandžije.”

Nakon nekoliko tjedana Bitanga htjedoše cijelu ovu epizodu zaboraviti, no bezuspješno. Ovaj se svakidašnji bezosjećajni Bitanga počne onoga drugoga stidjeti. Tako svi najveći osjećaji poput straha, ganuća, suza i ljubavi ostadoše posramljeni pred onim najsićušnijim osjećajima kao što su dosađivanje, hvatanje muha i cinizam.

I počeo se stidjeti svoga srama, i počne sumnjati u svoj um – “Zašto se on ima stidjeti svoga straha, svojih suza, svoje ljubavi? A ako ih se već stidi, zašto se toga stida srami?”

Konačno shvaća da je bježao od sebe, bježao od svoje savjesti, zato što mu na savjesti leži velika rana, prerano preminuli sin kojega je uspio već do te mjere zaboraviti da mu se niti imena nije mogao sjetiti. I to ime, kada je nakon mnogo razmišljanja konačno došao do spoznaje da se sin zvao Aleksa kao i on, ta spoznaja ga je konačno oslobodila. Oslobodila ga je bježanja od svojih grijeha, slabosti, krivice i savjesti i zbog toga je bio sretan. Ma kakva god bila istina, ona oslobađa i čini sretnim, čak i ako zbog te sreće poludi. A upravo mu se to dogodilo, teret istine je godinama skrivao i kada je konačno došao do nje, nije ju mogao zdravog razuma podnijeti.

No ipak treba biti sretan jer bolje je i poludjeti nego godinama biti kukavica i bježati od istine.

Vrsta djela: novela

Mjesto radnje: grad Zagreb

Vrijeme radnje: kraj 19. i početak 20. stoljeća

Likovi: Glavni lik: Bitanga – Aleksej Bosnić, a spominju se: otac bitangin, zaručnica Ružica, zagrebačko društvo i kolege, bitangin preminuli sin, žene s kojima se družio, grad Zagreb

Analiza likova

Bitanga – pravim imenom Aleksej Bosnić, nadimak si je nadjenuo po dolasku u Zagreb iz gorsko kotarske provincije, kada se i uživio u lik šaljivdžije i cinika, kako bi se što bolje uklopio u život zagrebački. Isprva ga upoznajemo kao filozofa koji se bavi razmišljanjem o nebitnim stvarima i pojavama, ali s karizmatskom notom obzirom je imao krug ljudi koji su njegova razmišljanja vjerno slijedili. Tek kasnije, kada saznajemo Bitanginu ranu iz prošlosti, u biti spoznajemo da je taj njegov cinizam i sarkazam samo maska, maska za bijeg od stvarnosti, od istine. Na kraju si Bitanga ipak, po cijenu ludila, priznaje istinu.

Bilješka o autoru

Janko Polić Kamov rođen je 17. studenoga 1886. godine na Pećinama, danas predio grada Rijeke, u uglednoj i mnogobrojnoj obitelji. Tamo završava pučku školu i upisuje gimnaziju, iz koje u 4. razredu zbog nediscipline biva izbačen te nastavlja školovanje u Senju, nakon čega se s obitelji seli u Zagreb.

Živio je kratko, tek nepune 24 godine, i kao da je znao da će njegov život na zemlji biti vrlo kratak, pisao je izrazito nagonski i instinktivno, neka od njegovih značajnih djela nastajala su doslovno preko noći. Poseban je po tome što literaturu krajnje poistovjećuje s egzistencijom, i sam govori da je njemu prirodno da su mu njegova literarna djela “sve”.

Za Kamova možemo reći da je bio pisac ispred svoga vremena, neshvaćen za svoga života a posthumno uvršten među 10 najznačajnijih književnika hrvatske književnosti. Tek manji dio njegovih djela objavljen je za njegova života, dok je većina pronađenih mu rukopisa objavljena godinama nakon njegove smrti. Tako za života je objavljivao feljtone, članke i putopise, kako bi zadovoljio svoje egzistencijalne potrebe, a najvrjedniji dio opusa ostao je tek u rukopisu.

Nadimak Kamov si je sam nadjenuo nakon što je pročitao priču o starcu imenom Noe kojem je, pijanom i golom, došao sin Kam i samo gledao u njega, a tek kad su došli sinovi Sem i Jafet, pokrili su očevu golotinju, nakon čega je otac prokleo Kama.

Kratak izlet u političke vode imao je 1903. godine, kada sudjeluje u protukuenovskim demonstracijama, te iako je za svoga života od strane sugrađana prezren kao boem i razvratnik, s druge pak strane nacionalistička proturežimska mladež u njemu je vidjela jednog od svojih idejnih vođa.

Kamov djeluje u razdoblju hrvatske književne moderne , a među najpoznatijim njegovim djelima su roman “Isušena kaljuža”, zbirka pjesma “Psovke”, drame “Tragedija mozgova” i “Mamino srce”, novele “Ecce homo” i “Sloboda” te knjiga lakrdija, a kroz cijeli njegov književni opus velikim dijelom se provlači autobiografska nota.

Za života je boravio u mnogim europskim velegradovima kao što su Rim, Firenza, Trst i Marseille, a umro je 8. kolovoza 1910. godine u Barceloni, gdje je pokopan na groblju za nepoznate strance te mu grob do dana današnjeg nije poznat.

Autor: M.M.