Bijeli klaun je jedna od najpoznatijih proznih knjiga odnosno romana, autora Damira Miloša, hrvatskog pisca kojeg se smatra najpoznatijim upravo po knjigama za djecu i mlade. Osim romana pisao je i drame, teorijske i esejističke tekstove, ali i knjige i priručnike o jedrenju jer je bio profesionalni jedriličar i instruktor jedrenja.
Bijelog klauna objavio je 1988. godine, a podijeljen je u osamnaest manjih poglavlja: Tajna, Starac, Zmaj, Pitanja, Princeza, Plava + Žuta = Zelena, Crvena, Susret, Svađa, Plava, Izmišljena priča, Noć, Iznenađenje, Predstava, Bijela, Grad, Posljednja predstava i poglavlje je Bijeli klaun. Knjigu Bijeli klaun ilustrirao je Lovro Artuković, a sve ilustracije su u crno bijeloj boji, jer glavni lik i pripovjedač ovog romana jest dječak koji ne razlikuje boje.
Dječak ide u 7. razred te se cijela priča pripovijeda upravo iz njegove perspektive i njegovog unutarnjeg doživljaja povezanog s traganjem za bojama, s obzirom na to da sa svojim roditeljima živi i radi u cirkusu u kojem su boje vrlo važne. U potrazi i rješavanju problema s bojama pomaže mu starac koji je slijep, ali vrlo mudar.
Niti u jednom dijelu knjige odnosno romana nije opisan dječakov fizički izgled iz razloga kako bi se svaki čitatelj mogao lakše poistovjetiti s bijelim klaunom, ali i životnom potragom koja je tema ovog romana.
On je simbol za potragu u koju kreće svatko od nas tijekom odrastanja, a ponekad je prisutna i kada smo već odrasli.
Bijeli klaun je ujedno i odlična knjiga za odrasle, za koju često govore kako, iako je možda ovaj roman napisan iz perspektive djeteta, on u sebi upravo sadrži starčevu mudrost koji se također pojavljuje u romanu.
Bijeli klaun napisan je jednostavnim jezikom, a s obzirom na to da je pripovjedač sam dječak, rečenice u romanu su misaone i vrlo kratke, jer je upravo to sukladno dječjoj dobi. No iako kratke, u njima se krije mnogo dubine. To se može primijetiti u dijalozima koji vode starac i dječak jer su njihovi razgovori poučni, misaono duboki, ali u konačnici i vrlo zagonetni. U njima i jest dubina i ljepota ovog romana, a iz tih dijaloga mogu se izvući važne poruke.
Iako se čitatelju možda na prvu može činiti kako su neka pitanja koja si međusobno postavljaju starac i dječak potpuno besmislena, ona ipak imaju dublje značenje i kompleksnost pa čitatelj sam mora pronaći odgovore na njih i to unutar sebe samog.
Glavnu temu Bijelog klauna čini ulaženje sedmogodišnjeg dječaka u svijet odraslih te njegov prvi nastup u cirkuskoj areni, kao i odluka da svom silom ne želi prihvatiti pravila koja mu nameću njegovi roditelji, ali i običaji cirkusa. Njegova pobjeda označava pobjedu nad strahom, a pred kraj romana odlučuje kako će svijetom hodati u bijelom odijelu, namazan bijelom bojom po licu, jer je to ono što želi, sve dok oko njega na svijetu ne budu živjeli sretni ljudi.
Vrsta djela : roman s elementima bajke
Vrijeme radnje : nije moguće u potpunosti odrediti, ali ova poučna priča može biti svevremenska
Mjesto radnje : cirkus na livadi uz rub šume, šuma
Tema djela: Potraga dječaka koji ne raspoznaje boje za bojama (potraga za vlastitim identitetom)
Ideja djela: Iako među nama postoje ljudi koji su po nečemu drugačiji od ostalih, treba ih prihvatiti i razumjeti, a ne im se rugati ili ih se bojati
Kratak sadržaj
Tajna
Radnja romana Bijeli klaun započinje s prvim poglavljem Tajna u kojem sedmogodišnji dječak predstavlja sebe, ali i svoje roditelje, te dijeli svoju tajnu, a to je da ne razlikuje boje. Tu tajnu ne zna nitko osim njegovih roditelja i njega, a u dječaku budi tugu jer ne zna kako će raditi u cirkusu i kao klaun kada ne zna razlikovati boje.
“Tužno je to. Nitko, baš nitko osim mame i tate ne zna da ja ne razlikujem boje. To je moja istina. Mama i tata su obećali da nikome neće reći. Oni su bili vrlo zabrinuti. U početku mi nisu vjerovali. Tata me pitao da mu donesem plavu krpu, a ja njemu crnu. Mama pita za crvenu, a ja žutu..I tako još mnogo pogrešnih krpa. Na kraju su shvatili da se ja ne šalim.”
Starac
U drugom poglavlju pod imenom Starac, dječak shvaća da ne može razlikovati boje poput svih ostalih ljudi pa ih je odlučio pronaći. Danima je lutao šumom i mučio se, sve do jednog trenutka kada nije u šumi sreo starca koji je bio slijep, ali je brao gljive. Starac je odmah po dječakovu nesigurnom hodu primijetio kako zasigurno nešto traži ili je nešto izgubio.
Znatiželjni dječak upitao je starca kako je uopće moguće da bere gljive i kako ih uspijeva razlikovati s obzirom na to da je slijep. Dječaka je u početku bilo strah priznati svoju tajnu, te je starcu postavljao razna pitanja o bojama, po čemu je i sam starac zaključio kako dječak ne može razlikovati boje. Pojasnio mu je kako vid nije nemoguće nadomjestiti već je taj nedostatak moguće popuniti mudrošću i razumom.
“-Slušaj dječače, ja boje ne gledam očima. Ja ih mogu namirisati, mogu ih opipati, ili čuti. Zelena miriše na travu, bijela je hladna, ima je najviše kad padne snijeg, crvena je topla, razlijeva se iz vatre, toplija od žute jer žuta je boja dana, boja Sunca, prozirna je boja glatka kao led ili staklo, smeđa se čuje iz daljine kada zvona zvone, vjetar donosi sivu, a često i kišu. Plava je duboka ili visoka…”
Dječak je ostao začuđen riječima starca, a one su ga potaknule da i sam pronađe boje, te su mu vratile nadu. Upitao je starca da li možda zna koje je on boje, no starac mu je rekao kako on to mora sam otkriti i kako bi bilo najbolje da pođe kući, te će se vidjeti za dan ili dva i pojasniti mu kako se traže boje. Dječak se preplašio jer postoji mogućnost da s roditeljima i cirkusom ode u neko drugo mjesto, no starac ga je smirio rekavši mu kako u tom mjestu gdje su sada ima mnogo djece i kako će cirkus sigurno ostati još mjesec dana tamo.
Zmaj
U trećem poglavlju pod imenom Zmaj dječak trči kući odnosno u šator sav sretan zbog razgovora i susreta s mudrim i slijepim starcem. Taj susret čuva kao tajnu koju ne želi otkriti niti djevojčici s kojom se često igra, koja također radi u cirkusu i igra se s tigrovima jer njeni roditelji rade kao krotitelji tigrova.
Djevojčica se ljutila na njega jer ga nije vidjela čitav dan, te mu je napisala pismo. U pismu opisuje kako je imala odličan nastup i kako su joj svi pljeskali, te će joj mama za nagradu kupiti novu haljinu s crvenim ružama, dok će staru zelenu haljinu baciti tigrovima. Na kraju pisma djevojčica poziva dječaka na igru nakon što pročita pismo.
Nakon što je dječak pročitao pismo, učinilo mu se dosta neobičnim kako ona spominje boje i pomislio da vjerojatno zna njegovu tajnu. To ga je naljutilo te joj je odlučio napisati povratno pismo, u kojem će spomenuti sve ono što mu je o bojama ispričao starac, kako djevojčica ne bi pomislila da on ne razlikuje boje.
“Naljutio sam se i odlučio napisati pismo. Prije nego što sam to učinio, dobro sam razmislio o svemu što mi je rekao starac. Da je plava duboka ili visoka, da je žuta topla, ali ne tako jako topla kao crvena, da je siva kao kiša..Dosta! To će mi biti dovoljno za ovo pismo. Iznenadit će se ona. Neće ni pomisliti da ja ne razlikujem boje!”
Kada je napisao pismo, stavio ga je u omotnicu i odnio u šator gdje se spavala obitelj krotitelja lavova, te ga gurnuo ispod vrata. Sve što je doživio ga je prilično izmorilo pa se odlučio malo odmoriti i odspavati. Njegovi roditelji su imali predstavu, te je čuo kako se ljudi smiju. Počeo je spavati, ali je odmah otvorio oči. Kako je bio strašno umoran želio je samo mirno spavati, bez snova.
No u trenutku kada su se oči zatvorile od silnog umora, ugledao je strašnog zmaja, koje je već i prije znao sanjati. Taj zmaj i nije bio tako strašan, ali je on htio da ga dječak tako zove. Izgledom je bio kao i svaki drugi zmaj, ali je dječaka uvijek zanimalo koliko on ima ušiju. Jednom prilikom mu je zatvorio sva četiri uha, no zmaj ga je i dalje čuo, što bi značilo da ih zmaj ima još negdje. Pomislio je kako ih ima na repu, no repu se nikada nije usudio približiti jer je pun bodlji.
Zmaj je dječaku rekao da se prestane pretvarati kako spava jer on dobro zna da sanja, no dječak se okrenuo na drugu stranu jer je znao da mu ne može ništa, kao i svaki san. Nazvao ga je kukavicom i rekao mu kako bi se tukao s njim da ga nije strah i ne bi ovako mirno ležao.
Dječak nije znao što da učini, a zmaj mu je sve više dosađivao, te mu je odlučio reći da ako je tako strašan zašto ne bi otišao tamo gdje spava njegov tata i ukrao njegovu ženu. To je prestrašilo ali i rastužilo zmaja jer on nema tatu koji bi se tukao s dječakovim tatom. Dječak ga je počešao po rogu i rekao mu da se smiri, šuti i legne pored kreveta dok se on ne probudi. Zmaj je nevoljko legao i mrmljao sebi u bradu, a nedugo nakon oboje su napokon zaspali.
Pitanja
U četvrtom poglavlju pod nazivom Pitanja dječak je spavao koliko god je mogao, jer je bila nedjelja, mama ga nije budila jer nije trebao ići u školu. No ova nedjelja bila je drugačija od drugih, a dječak je i pomalo zažalio što ga mama nije probudila, kako bi ranije krenuo tražiti starca.
Otrčao je u šumu i tražio starca, no njega nije bilo nigdje, ni u šumi, ni na livadi niti na putu gdje su sreli. Kada se umorio i počeo vraćati prema šatoru ugledao ga je na rubu šume. Požurio se do njega i upitao ga kako to da ga nije vidio pošto je već dva puta prošao po tom mjestu. Starac mu je rekao kako on to zna i kako mu se sakrio, jer nije dobro voditi razgovor dok je čovjek vrlo znatiželjan i vrlo uzbuđen.
Zato je sada pravi trenutak za razgovor kada se dječak malo ispuhao i došao k sebi. No, starac se nije htio razgovarati, a na svako dječakovo pitanje samo je šutio.
Dječak se odlučio ustati i vratiti se u šator, no već nakon što je napravio pet koraka, starac mu je rekao kako je lijepo imati prijatelja s kojim se može šutjeti. Dječak se odlučio vratiti na kamen na kojem je sjedio i dugo je šutio i promišljao o svemu u društvu starca. Već je i odustao od pomisli da bi starac mogao nešto reći, no u tom trenutku starac mu govori kako se mora naučiti dobro postavljati pitanja, inače mu starac neće moći dati pravi odgovor. Dječaku baš nije bilo jasno o čemu on govori, pa mu je starac pojasnio.
“- Koje je boje plava boja?
– Plava je boja plave boje- odgovori mi starac i smješka se. Okrene glavu prema meni pa lupkajući štapom upita još jednom:
– Eto, jesi li sada naučio kakva je plava boja?
Šutim. Nisam naučio. Da je plava boja plava, to sam i prije znao. Zato sam rekao :
– Nisam.
– Eto. Ja sam ti odgovorio na tvoje pitanje. Ti si pitao koje je boje plava boja. Razumiješ li sada da je to pitanje bilo krivo pitanje?
– Razumijem. Kimam glavom kao da.
– Eto tako. Znači da si krivo pitao!- i šuti.
Dobro, pomislim ja u sebi, krivo sam pitao, istina je..”
Dječak je i dalje bio prilično zbunjen, pa je upitao na koji način bi ga on onda trebao pitati. Starac je šutio, no ubrzo je štapom pokazao u daljinu i rekao kako se tamo sigurno nalazi neka ogromna planina. Rekao je kako je tamo negdje ona zasigurno velika, no kada se gleda s mjesta na kojem sada stoje, ona izgleda manja od starčevog štapa. Dao mu je primjer pitanja i rekao kako bi on upitao da li je maleno bliže od daleko.
Dječak se i dalje čudio i pomislio kako je starac zasigurno nešto popio, no starac nikada ne pije. Rekao mu je kako ne razumije, a starac ga je uhvatio za rame i rekao mu da to nije ništa neobično jer se u početku ne mora sve razumjeti, ali ako dobro razmisli o svemu što su danas razgovarali, možda će naučiti razlikovati boje.
Još jednom mu je ponovio kako treba dobro razmisliti i naučiti se postavljati dobra pitanja, a kada smisli pitanja, neka dođe ponovno na rub šume gdje će ga starac čekati. Starac i dječak se pozdravljaju, a dječak i dalje u čudu sam sebe zapitkuje kakve veze imaju pitanja s bojama, iako dobro zna da je starac mudar.
Princeza
U petom poglavlju pod imenom Princeza, dječak shvaća kako treba dobro razmisliti o svemu jer zna da starac ne laže, te trči natrag u cirkus i šator iz kojeg izlaze veseli ljudi koji pričaju o predstavi. Kako je bio umoran i od trčanja i od nemogućih pitanja, htio se odmah leći u krevet kako bi zaspao. No, mama mu nije dozvolila sve dok nije nešto pojeo, a tata mu je htio ispričati jednu priču, koja mu je u početku bila zanimljiva no jednostavno nije imao vremena za nju pa ga je molio da priču ispriča mamu.
Ni dječak ni majka nisu htjeli slušati priču jer su svaki imali nešto za razmišljanje. Kada je otišao u sobu, zaspao je, a nakon pet minuta ponovno se pojavio zmaj koji je rigao vatru i ovoga puta bio je zbilja ljut. Prijetio je kako će njegovu princezu rastrgati na komadiće jer je nema tko braniti.
U tom trenutku dječak je ustao i viknuo glasno na njega da legne i ništa ne radi dok mu ne dođe mama. Zmaja je to još više naljutilo, a kada se malo primirio, dječak ga je upitao isto pitanje koje ga je pitao i starac, da li je maleno bliže od daleko. Ovo pitanje vrlo je rastužilo i zbunilo zmaja koji se sjeo na pod i počeo moliti dječaka da se probudi. No dječak nije htio, a zmaj je bio sve tužniji te je počeo plakati.
“Plakao je tako strašno da je suzama svu vatru u grlu ugasio. Kašljao je dim. A ja ne popuštam :
– Je li teško bliže od daleko?
– Khhhkh..khggggk..haaaggrkhhh..upohkmookć…hkkkhuuu..prhkobudhki seeee…uuuu..
Nisam ga htio više gnjaviti. Bojao sam se da se ne uguši..”
Nakon toga dječak ga je upitao hoće li se sada smiriti na što mu je zmaj rekao da hoće samo ako ga dječak više ništa neće pitati. Zmaj je brisao suze maramicom, a dječaka je zanimalo odakle mu ta maramica. Rekao je kako ju je dobio za uspomenu od jedne princeze koja je otišla i rekla da ga više ne voli.
Kada se malo smirio poželio se razgovarati o tučnjavi, no dječak je primijetio kako bi mogao ponovno podivljati te ga je pitao da li on zna koje je on boje. Zmaj mu je odgovorio da je zelen, a dječak ga je upitao može li mu pokazati u vrtu još stvari koje su zelene. Zavezao mu je konop oko vrata, kao da je pas i odveo ga u vrt gdje mu je naredio da osvijetli vatrom sve stvari koje su zelene kako bi ih bolje vidio.
Osvijetlio je tako zmaj žabu, uspavanu zmiju i još mnoge predmete zelene boje, a dječak ga je upitao da li je siguran da su sve te stvari zaista zelene. Odlučio ga je pustiti s konopa i dozvoliti mu da se malo divlja, a zmaj je odmah počeo prijetiti kako će oteti dječakovu princezu. Zmaj zna za djevojčicu koja je iz obitelji krotitelja lavova, a s kojom se dječak često igra, što znači da zna dječakovu drugu tajnu.
Dječak napada zmaja mačem te se dugo bore, ali na kraju pobjeđuje dječak jer je to ipak njegov san. Iz spilje je izvukao princezu i nastavio spavati.
Kada se probudio primijetio je da se oko kaveza s tigrovima skupilo puno ljudi. Tigar je ranio djevojčicu s kojom se dječak često druži, a pokraj kaveza sjedi njen otac koji razmišlja zašto se to dogodilo. Svi gledaju u njega, a on dolazi do zaključka da je to sigurno zbog njene nove plave haljine s crvenim ružama.
U tom trenutku dječak zaključuje da i boje mogu biti zle i učiniti nekome nažao. Upita njezinu mamu hoće li djevojčica biti dobro i može li joj otići u posjetu, a ona mu odgovara kako može, ali samo poslijepodne.
Plava + žuta = zelena
Šesto poglavlje, nosi naziv Plava + žuta = zelena jer se radi o satu likovne radionice koja je dosta mrska dječaku budući da ne razlikuje boje, a učiteljica je uvijek bila iznenađena njegovim crtežima i često ih je pokazivala drugoj djeci. Učiteljica je htjela od djece saznati što bi napravili kada bi im ponestala određena boja, a moraju dovršiti crtež.
Naravno, djeca su odgovarala kako bi otišla do dućana, no ona je od njih tražila da malo bolje razmisle. Nitko nije mogao pogoditi da se određene boje mogu miješati pa im je sve sama objasnila.
Od plave i žute boje može se dobiti zelena, a njihov zadatak na satu likovnog bilo je upravo miješanje boja. Dječak je znao da će imati problema jer su za njega boje pretežno tamno ili svijetlosive. Namjerno je rukom prolio vodu iz čaše po bojama, kako bi zamolio djevojčicu koja je sjedila ispred njega da mu kapne malo plave i žute boje u vodu.
Djevojčica se u jednom trenutku naljutila i odgovorila mu kako mora i sam nešto napraviti, no on nije znao koja je žuta boja sve dok mu ona nije prstom pokazala. Učiteljica je stigla do dječaka i zaključila da su sva djeca shvatila kako se miješaju boje, te im pojasnila da ako žele svjetlo zelenu dodat će više žute, a ako žele tamno zelenu dodat će više plave boje.
Dječak je neprestano razmišljao o tome kako mora otići kod starca iako nije smislio nikakva pitanja, ali je htio s njime podijeliti sve što se dogodilo sa zmajem, ali i što se dogodilo na satu likovnog.
Kada ga je starac upitao je li smislio pitanja, dječak je u trenutku smislio pitanje, a to je bilo ima li po noći boja. Iznenađeni starac pohvalio je dječaka jer ga je to pitanje razveselilo, a dječak mu je u razgovoru otkrio kako mu zmaj iz njegova sna nije htio pomoći već se samo želio s njim tući.
Ispričao je starcu kako je zmaja vezao i rekao mu da pokaže sve zelene predmete i životinje, ali i kako je umirio zmaja s pitanjem da li je teško bliže od veliko. Kada mu je nabrojao sve zelene predmete koje mu je zmaj posvijetlio, starac mu je rekao kako je pogriješio jer noću nema boja, odnosno predmeti i životinje poprimit će onu boju koje je zmajeva vatra.
Kada je starac htio reći da je zmajeva vatra plava i da posvijetli neki žuti predmet njome, taj predmet bi bio zelene boje, ali prije nego što je to uspio reći, dječak ga je preduhitrio. Objasnio mu je kako su imali sat likovnog i učili o miješanju boja.
“Zelen! Zelen! Zeeleen! – tri sam puta viknuo da bi taj predmet izgledao kao da je zelene boje.
– Da, zelen..-isto reče starac. -Ali, kako ti to znaš?!
– Znam jer smo danas u školi učili kako se od plave i žute boje može izmiješati zelena boja..-i ispričam mu sve što je bilo u školi..”
Nakon toga starac je rekao dječaku da ima puno posla i da mora otići, te ga je pozvao da ponovno dođe sutra na isto mjesto kako bi mu mogao postaviti još neka bolja pitanja, iako ga je pohvalio za ovo koje mu je danas postavio. Dječak je bio sretan jer je uvjeren da starac nikada ne laže.
Crvena
Sedmo poglavlje nosi naziv Crvena, upravo zato što je to boja koja se pojavila na dječakovu licu kada je došao u posjet djevojčici koju je ranio tigar. Prije nego što je pojurio k njoj u bolnicu zapisao je na papir dva pitanja i pokušao sam dati odgovore na njih. To su bila pitanja – Je li maleno bliže od daleko? Je li teško bliže od veliko?
Kako je bolnica bila nekoliko kilometara udaljena izvan mjesta, po putu je ubrao cvijeće ne bi li ga odnio djevojčici u bolnicu. Na ulazu u bolnicu dočekao ga je neki čovjek s kapom na glavi i pitao ga što želi. Dječak mu je pojasnio kako je došao u posjet kćeri krotitelja lavova, te mu rekao sve potrebne informacije kako bi ga ovaj mogao uputiti u pravu sobu i na pravi kat.
Kada je stigao do djevojčice pružio joj je buket, a ona ga je primila za ruku, te pitala zašto nije došao jučer. Objasnio joj je kako nije mogao. Dječak se sramio jer je djevojčica bila s još dva dječaka u sobi koji su prisluškivali njihov razgovor. Djevojčica ga je poljubila u obraz, a dječaku je postajalo sve neugodnije.
“- Baš ti hvala..Mogu li te poljubiti?- Jaoo, što me to ona pita?!
Jesam li to čuo da me želi poljubiti?! Ne znam kako, ali ja sam se već naginjao prema njoj, gorio sam kao vatra i dobio poljubac. U obraz..
– Sav si crven rekla je tiho.
– I ti si crvena- rekao sam još tiše…”
Nakon toga dječak ju je upitao ima li možda temperaturu, a ona mu je rekla da ima, iako je lagala i ubrzo zatim priznala kako ga voli, a dječak je bio crven kao vatra, te se okrenuo i na odlasku se nasmiješio djevojčici. Kada je stigao kući roditelji su ga upitali je li sve u redu.
Malo se podružio s njima i otišao spavati, a kada je zaspao u snu mu se ponovno pojavio zmaj koji mu je rekao da će mu nogu oglodati do kosti. Zmaj i dječak su se svađali, sve dok mu dječak nije zaprijetio da se prestane šaliti, te da bude dobar i mirno leži. Zmaj nije odustajao pa se dječak predao i ostavio mu nogu kako bi se što prije probudio. U tom trenutku majka ga budi, zmaj nestaje, a dječakova noga je cijela. Dječak razmišlja koliko je zapravo zmaj čudan, kako uvijek galami i dere se, ali nikada ne ostavlja tragove već uvijek nestane.
Susret
Osmo poglavlje zove se Susret, zato što starac prepričava dječaku kako je prije nekog vremena upoznao dječaka koji mu vrlo nalikuje. Ali ne po tome što ne razlikuje boje, već po tome kako su oboje pametni. Objašnjava mu kako je taj dječak bio gluh, nije dobro čuo, te ga pita može li zamisliti kako je njihov susret izgledao – starac koji je slijep i dječak koji je gluh.Starac je pojasnio dječaku kako je znao da je drugi dječak slijep.
“Dječak je znao govoriti samo takve riječi : što, kaže, to, ovo, ovdje, evo ti, hvala, daj mi…sve samo kratke riječi. Na njegovo pitanje starac je rukom prekrio svoje oči i pokazao na sebe. Dječak je razumio što starac hoće reći – da on ne vidi. Tada je dječak svojim rukama uhvatio starca za uši. Tako je starac shvatio da dječak ne čuje, da je gluh.”
Starac je tješio dječaka i rekao mu da ne smije plakati, no dječak je dugo plakao i nisu znali kako da se počnu razgovarati. Na sreću neki je djetlić počeo kuckati po drvu, a starac je uzeo njegovu ruku i prislonio je na drvo kako bi dječak osjetio kucanje. I tako su počeli razgovarati i to najčešće o zvukovima, kakvih sve zvukova ima i odakle dolaze.
One zvukove koje dječak nije mogao čuti njih je naučio opipavati, vidjeti ili mirisati. Recimo pahuljice snijega koje su nježno padale na njegov dlan, bile su nečujne. Dječaku je najteže bilo slušati tišinu, a kada je to naučio bio je spreman otići u svijet. Zbog svega toga starac je zaključio i rekao da će on puno brže naučiti razlikovati boje nego što je onaj dječak naučio slušati i govoriti. Kada je pozdravio starca, uputio se prema šatoru, te je dugo razmišljao o gluhom dječaku, zaključivši kako je njemu bilo mnogo teže.
Svađa
U devetom poglavlju pod nazivom Svađa, radi se o svađi koja se dogodila između dječakova oca i ostalih klaunova koji rade u cirkusu. Svi klaunovi su bili tužni i pomalo žalosni, iako su na licima imali nacrtane osmijehe. Njegov otac je zabrinut jer im se ljudi više ne mogu smijati, a smatra da su klaunovi previše smiješni.
Vodila se prepirka oko njihovog sljedećeg nastupa i kako bi točno trebao izgledati. Dječakov otac predložio je kako bi drugi klaun trebao stajati, šutjeti i čuditi se, dok ga on udara. Mislio je kako bi se gledaoci tada umirili, a kada bi se smijeh stišao, on bi ga ponovno udario, te bi se publika ponovno počela smijati. No ostatak klaunova nije se htio tako igrati, te su se pobunili.
“- Mi nismo ovdje da nas ti tučeš nego da zabavljamo gledaoce. Nećemo mi tako! Svi su se posvađali. Odlazeći iz naše kuhinje, vikali su da oni ne žele biti glupavi klaunovi, da su oni smiješni i ništa drugo! Kada su otišli, tata je zagrlio mamu i rekao:
– Pa dobro, neka idu. Ionako više nismo mi smiješni. Već smo pomalo dosadni..da, dosadni..”
Dječak nije mogao spavati već je razmišljao o onome što mu je tata govorio, ali nije bio siguran da li ga je razumio. Kada je napokon zaspao u san mu je, kao i uvijek, došao zmaj koji je bio spreman za borbu. Stalno ga je tukao, napadao, provocirao i izazivao, te mu rekao kako bi se dječak trebao braniti kada ga on napada.
No, dječaka to nije zanimalo, već mu je to sve skupa dosadilo. Na jedno od četiri uha šapnuo mu je kako ne razumije svog tatu, a zmaj ga je i dalje nastavio napadati. Rekao mu je da zna da on sanja, jer da ne sanja, njega ne bi bilo ovdje. Naglasio mu je kako ovakvo dječakovo ponašanje više ne može trpjeti, jer se on muči, dere i riga vatru, a dječak samo mirno leži.
Da netko gleda tu cijelu situaciju, umro bi od smijeha. Dječak je zaključio kako njegov tata ima pravo, ljudi bi se više smijali kad bi jedan klaun bio smiješan, a drugi tužan. U tom trenutku u sobu mu ulazi majka koja mu govori da je vrijeme za doručak i školu.
Plava
Deseto poglavlje naziva se Plava, zato što je dječak smislio da upita starca zašto je more plavo, ili ako je more plavo, zašto je i nebo plavo, odnosno zašto nije neke druge boje. Starac ga je pohvalio za pitanje te mu objasnio kako kap kiše mokra i glatka, ali je prozirne boje.
Kada se skupi puno kapljica kiše one postaju jezero ili more i tada postaju plave boje. Za nebo je pojasnio kako je ono ništa drugo nego voda raspršena u mnogo kapljica koje se ne dodiruju niti se ne drže zajedno. Tada ga je dječak upitao za krpu, dali je mokra.
“- A krpa? Da li je mokra?
– Može biti i ona mokra, ako je namočiš – smiješeći se odgovori starac.
– A je li plava kad je mokra? – to sam odlično pitao.
– Nije..nije..znaš i sam zašto nije plava. Zato jer nije ni duboka ni visoka..”
Kada je dječak stigao kući rekao je majci kako se mora odmoriti. Zaspao je a u san mu je ponovno došao strašni zmaj. Vezao mu je rep oko zelene bodljikave njuške u nerazmrsiv čvor, te ga je odnio u kut. Zmaj je ležao tamo sve do jutra i dimio se. Prije nego što ga je majka probudila, razvezao je taj čvor, a zmaj mu se čudio i mrmljao u bradu kako će ga opet sutra posjetiti.
Umjesto odlaska k princezi, dječak je odlučio kako će ipak otići do starca da ga pita da li je crvena boja bliža od plave. On mu je odgovorio kako je plava boja uvijek najdalja boja jer kada čovjek gleda u nešto što je daleko, to što gleda plavkaste je boje. Nakon toga dječak ga je upitao zašto je nebo u sumrak crveno.
Starac je dosta vremena šutio i premjestio se s jednog kamena na drugi. Pojasnio mu je kako je zemlja okrugla i kako se ona oko sebe okreće, a tamo gdje počinje dan završava noć i obrnuto. Noć počinje tako da dan izgori, a kada nešto gori, crvene je boje. Dječak je primijetio da se starac čudno ponaša i da je ljutiti. Nije mu bilo jasno kako on to misli da dan izgori.
On mu je pojasnio kako drvo kada izgori postaje crno, isto kao i papir. Kad dan izgori sve postane crno, odnosno izgorjeli dan zove se noć. Kada ga je dječak htio pozdraviti, starac se umjesto pozdrava ustao i rekao mu tiho da ostane još koji trenutak. Rekao mu je kako zna da je dječak uvidio njegovu ljutnju, te mu je htio objasniti kako nije ljut na njega već sam na sebe, zato što je odgovor izmislio jer nije znao zašto je nebo na kraju dana crveno, te mu nije odmah priznao da ne zna.
Dječak mu je rekao kako mu to nije previše bitno jer mu se zaista svidjela priča koju mu je starac ispričao. Starac se razveselio, te mu rekao kako je pametniji nego što je jučer mislio. Za neke priče i stvari ipak nije toliko važno da li su istinite već je mnogo važnije da su lijepe. Dječak je i dalje ostao sa starcem i slušao njegove lijepe priče.
Izmišljena priča
Jedanaesto poglavlje pod nazivom Izmišljena priča, govori o tome kako su noć i dan imali jedno zajedničko ime a to je Noćidan.Ne tako davno dan nije bio važniji od noći, niti je noć bila važnija od dana, a sve je to bilo isto. U to vrijeme čovjek se nije bojao vatre, jer mu je ona pružala malo topline za vrijeme olujnih vjetrova.
Kada bi grom udario u neko drvo, zapalio bi šumu, a sve bi životinje iz šume bježale dok bi samo čovjek išao prema vatri ne bi li se ugrijao. Nakon nekog vremena ljudi više nisu čekali da grom upali vatru već su se naučili samo paliti vatru.
Kada su životinje pobjegle od ljudi, oni više nisu znali kada trebaju spavati, a kada raditi nešto drugo, te su se dogovorili da će cijeli Noćidan podijeliti na dan i noć, te da će jedan dio dana spavati, a drugi dio raditi.
“Kao sjećanje na taj veliki događaj, na ta ne tako davna vremena, u sumrak se nebo pali, kao da će i danas noć doći poput velikog požara..”
Starac i dječak sjedili su i šutjeli sve do mraka, jer je dječak htio vidjeti kako dolazi noć i kako dan gori. Kada je u sumrak ugledao Sunce kako zalazi i kako nebo postaje crveno, viknuo je: “Vatra! Noć dolazi!”
Oboje su pričekali da dan izgori, a tada su krenuli svojim kućama. Dječaka je oduvijek zanimalo gdje točno starac živi jer možda ni on nema kuću, već se uvijek samo pojavi na rubu šume. Dok je hodao prema šatoru sjetio se kako ni danas nije posjetio djevojčicu. Odlučio je kako će sutra doći do nje i izmisliti neku lijepu priču u kojoj će i ona biti jedan od likova i nada se ona više neće ljutiti na njega.
Noć
Dvanaesto poglavlje naziva se Noć jer dječak uglavnom razmišlja o noći, te sam sebe zapitkuje zašto ga nitko nikada nije ništa naučio o noći. Razmislio je i shvatio da noću ne ide u šumu jer ga je strah životinja iako zna da u ovoj šumi nema opasnih životinja već samo malih životinja kojih se ne treba bojati. Shvatio je kako se možda boji noći i mraka jer o tome ništa ne zna i to ga plaši.
“Znači ja ništa ne znam o noći, o mraku. Možda se baš zato i bojim mraka? Možda se bojim noći zato jer o njoj ništa ne znam? Da, sigurno je tako! Sve ono što mi je nepoznato to me i plaši..da, da! Dosta sam mislio. Na spavanje. U mrak!”
Kada je zatvorio oči u san mu je došlo gnjevno zeleno čudovište, to je bio zmaj spreman za borbu. Dječak ga je smirivao i rekao mu kako ga mora nešto pitati, a zmaj mu je odgovorio kako se on samo želi tući. Rekao mu je i kako ima čak 24 ušiju i da se po tome razlikuje od drugih stvorenja i životinja, poput krava.
Dječak mu je rekao kako je to brojka kao jedan dan, a zmaj ga je samo čudno gledao, jer on ne zna što je dan i prvi puta čuje za tako nešto. Dječak mu pojašnjava, no zmaj misli kako ga samo želi zbuniti da bi ga lakše pobijedio. Znatiželjno ga upita kuda on odlazi kada se dječak probudi i otiđe u školu. On mu odgovara kako za njega nema odmora i kako u svojoj spilji sada ima 73 princeze.
U tom trenutku dječak je pomislio kako će mu sada moći lakše pojasniti što je to noć, no zmaj ne želi niti čuti za Sunce već samo razmišlja kako bi i Suncu mogao oteti princezu. Zahtijeva od dječaka da mu pokaže Sunce, no Sunca nema po noći, pa zmaj odlazi od dječaka jer se ne želi boriti, a i mora se ustati i spremati za školu.
Dječak shvaća kako zmaj zna mnogo toga, iako se najviše voli tući. Smatra kako bi se mogli lijepo razgovarati da se zmaj prestane ljutiti i tući.
Iznenađenje
Trinaesto poglavlje naziva se Iznenađenje. Prije nego što je dječak krenuo u školu, otac mu je rekao kako njegova majka i on nemaju novaca da plate nekog novog klauna koji bi im pomagao u predstavama, već da će dječaka svaki dan poslije škole učiti trikove ne bi li on mogao nastupati s njima. Dječaka to baš i nije oduševilo jer je on razmišljao kako mora otići u posjetu djevojčici u bolnicu.
Kada je stigao u svoj razred primijetio je kako za njegovom klupom sjedi upravo ona, pozdravio ju je no ona ga nije doživljavala. Kada je počeo sat djevojčica je podigla ruku u isto vrijeme kao i dječak, te zamolila učiteljicu da ona i on zamijene mjesta kako bi mogla nasloniti svoju ruku koja je bila u gipsu. Djevojčica i dječak šutjeli su sve do kraja petog sata.
“Šutjeli smo do kraja petog sata. Kad je zvono posljednji put zazvonilo potrčao sam pred školu i čekao svoju princezu. Mislio sam kako ćemo o svemu lijepo razgovarati hodajući prema kući, iako mi nemamo kuće. Iako je znala da je čekam, prošla je pored mene kao da je ne čekam. Dobro, ako je takva, pomislio sam u sebi, reći ću joj da je ne volim. Nisam ništa rekao jer ja nju volim..”
Djevojčica ga je upitala zašto je prati i hoda iza nje, a on je preplašeno stajao i nije uspijevao ništa izgovoriti, već se prilično sramio i zacrvenio. Djevojčica ga je zamolila da joj pomogne nositi njenu ruku jer joj je gips težak, a u jednom trenutku kada joj je pomogao izgledalo je i kao da su zagrljeni.
Tada ga je tužno upitala zašto ju nije došao posjetiti. Dječak je lagao kako se morao pripremati za nastupe u cirkusu i vježbati s ocem, no ona ga je prokužila. Zatim joj je odlučio priznati kako ne razlikuje boje i kako zapravo u šumi iz pomoć starca gotovo svaki dan uči o bojama,što je njegov razlog ne dolaženja u bolnicu kod djevojčice.
Tri puta joj je morao objasniti i ponoviti kako ne razlikuje boje, a ona to u početku nije shvaćala, već ga je ispitivala koje je boje njena haljina, Na svako njeno pitanje, njegov odgovor je bila siva boja. Potom joj je priznao kako je prvi puta vidio crvenu boju kada joj je došao u bolnicu i kad mu je ona rekla da ga voli. Ona se začudila kako je to moguće s obzirom na to da je u bolnici sve bijelo. Djevojčica se više nije ljutila, te su hodali prema kući, a dječak je nosio njezin gips.
Predstava
U četrnaestom poglavlju, pod nazivom Predstava, radi se o uvježbavanju dječaka od strane njegovog oca za njihovu prvu predstavu u kojoj će svi skupa nastupiti, kako bi sakupili novac pošto ni sada nemaju novaca da dječaka odvedu kod doktora. Vježbali su pet osnovnih vježbi za koje je njegov tata smatrao da su osnove ponašanja klauna u cirkusu. No kada su došli do četvrte vježbe, dječak se zabolio i tri dana je proveo u krevetu, ležeći i pijući čaj, a do pete vježbe nisu ni stigli.
“Peta vježba:
Petu vježbu nismo ni počeli jer sam nakon četvrte počeo kihati.Prehladio sam se i tri dana ležao u krevetu.”
U posjete bolesno dječaku došla je djevojčica koja zbog gipsa nije mogla ući u njegovu sobu, no ispričala mu je što su sve radili u školi. On je njoj rekao kako mu se nešto čudno događa u zadnja dva dana, odnosno kako mu u san više ne dolazi strašan zmaj. Djevojčica mu je rekla kako ga je zmaj sigurno ostavio na miru, da što prije ozdravi.
Kada dječak više nije imao temperaturu, došao je čas za njegovu prvu predstavu. Na pozornicu je prvo istrčao njegov otac, a publika se smijala i pljeskala, nakon toga izašla je njegova majka, a nedugo zatim otac mu je dao znak da i on izleti na pozornicu. Kada je izletio, primijetio je kako su svi reflektori upereni u njega i kako u mraku sjedi publika koja budno čeka svaki njegov pokret.
Dozivao je mamu jer se prestrašio, pošto su ga samog ostavili na pozornici. Dječak se bojao, a u cirkusu je vladala tišina. Nedugo zatim netko je ugasio svijetlo i odnio dječaka iz cirkuske arene. Dječaka je zanimalo što su njegovi roditelji radili u mraku, a majka mu je odgovorila kako su plakali jer su tata i ona cijelog života htjeli nasmijavati ljude i uvijek su pazili da ne budu tužni, baš kako je dječak danas bio na pozornici. Dječak više nije htio ništa pitati majku, te je bio vrlo umoran, a mirno je spavao sve do jutra dok ga majka nije probudila za školu.
Bijela
Petnaesto poglavlje naziva se Bijela, a u njemu dječak napokon saznaje koje je on boje. Nakon što je ozdravio, vratio se u školu, a njega nisu ništa pitali pošto je 3 dana bio bolestan. Djevojčica je cijelo vrijeme šutjela, a dječak je pomislio kako se srami jer ga je jučer vidjela na predstavi kako plače.
Na odlasku iz škole pomogao joj je nositi ruku u gipsu do kuće. Prije nego što su se rastali, tiho mu je šapnula kako je on najljepši klaun kojeg je ona ikada vidjela. Dječak se opet odlučio otići na rub šume ne bi li susreo starca i ispričao mu sve što se dogodilo. Nije ni sam znao što bi mislio, a dodatno su ga zbunile riječi djevojčice, jer kako tužan klaun može biti lijep. Starac mu je rekao kako je pravi klaun, tužan klaun.
“- Pravi klaun je tužan klaun.
Pitao sam ga zašto je pravi klaun tužan klaun, ali starac mi prstom pokaže da šutim:
– To ćeš ti sam morati saznati. Sam..reče starac i ponovno sjedne na kamen.
– Sada ću ti odgovoriti na tvoje prvo pitanje. Samo na to pitanje ću ti odgovoriti jer su tvoja pitanja za mene postala preteška..”
Nakon toga starac mu je rekao kako je njegova boja bijela, te mu je mahnuo i otišao. Dok je starac odlazio, dječak ga je upitao hoće li sutra ponovno razgovarati. Starac je počeo tresti glavom i rekao mu kako će proći dosta vremena do njihovog ponovnog susreta. Dječak je htio plakati, ali je ponovno upitao starca isto pitanje. Starac mu je rekao kako će se vidjeti kada sazna zašto je pravi klaun tužan klaun i kada to sazna neka ponovno dođe u šumu.
Grad
Šesnaesto poglavlje zove se Grad, jer se radi o tome kako se njihov šator i cirkus seli u drugi grad do kojeg su putovali četiri dana. Dva dana im je trebalo da podignu šator, a već treći dan grad su oblijepili plakatima svog cirkusa. Sat vremena prije njihovog prvog nastupa, dječakovi roditelji su se počeli oblačiti, spremati i šminkati. Tada je dječak prvi puta svojim roditeljima rekao kako želi biti bijeli klaun i imati bijelo odijelo.
“- Bijelu..ja hoću samo bijelu.
– Bijelu? – začudi se tata- zašto bijelu? Neće ti lijepo pristajati uz šareni kostim!
Sada sam morao imati hrabrosti da kažem sve: – Tata ja ne želim šareni kostim. Ja hoću bijeli kostim, potpuno bijeli.”
Otac se naljutio na njega jer smatra kako bijeli kostim neće uopće izgledati smiješno. Dječak je shvatio kako nema vremena objašnjavati cijelu priču o starcu, a u tom trenutku ga je majka spasila jer je rekla kako je ona možda kriva za to, jer mu je pred prvi nastup ispričala o starom običaju da klaunovi nastupaju u bijelom kostimu sve dok ne nasmiju gledaoce. Majka mu je namazala lice bijelom bojom, ali sam sebi nije bio smiješan.
Nakon što su nastupili psi, konji, mađioničari i gutači vatre, red je došao na njih. Prvo je dječakov tata potrčao na sredinu cirkuske arene, potom njegova majka, a ljudi su se smijali. Dječak je polako koračao prema njima i pružio im ruku ne bi li ustali. Začuđeno su gledali dječaka, a publika se smijala.
Dječak je otišao s pozornice, a njegovi roditelji počeli su izvoditi svoje uvježbane vragolije. Kada su završili sa svojim nastupom, roditelji dječaka zaključili su kako su prestari za ovakve nastupe i upitali dječaka ne bi li on htio nasmijavati ljude. Dječak je rekao kako ne bi i kako ne želi biti smiješan, te isto tako želi da im se ljudi prestanu smijati. Otac mu je rekao kako je to lijepa želja ali nije izvediva u cirkusu.
Dječak je otišao spavati, a u snu ga je po prvi put vrlo tiho pozdravio strašan zmaj. Primijetio je da zmaj vrlo tužan te ga upitao da mu objasni što se dogodilo. Zmaj mu se napokon otvorio, te mu priznao kako je došao za njima u grad kako bi mu došao u san, ali je stigao nekoliko sati prerano. Stoga je odlučio pronaći nekog drugog spavača kojem bi mogao ući u san. Ugledao je nekog čovjeka koji se spavao na vrlo mekanom krevetu i odlučio mu se pojaviti u snu.
No čim je ušao u njegov san uhvatila su ga dva čovjeka i taj spavač te su ga vezali lancima, a u grlo su mu lijevali vodu sve dok se njegova vatra nije ugasila. Tako zavezanog lancima odveli su ga u zoološki vrt gdje su ga prodali. Jedva je nekako uspio pobjeći iz groznog kaveza. Iskopao je tunel ispod ograde, te je nakon dva dana odletio.
Dječaka je začudilo zašto se zmaj nije borio s tim ljudima i zašto im nije ukrao princeze. On mu je pojasnio kako taj čovjek i ti ljudi nikoga ne vole i nemaju svoje princeze. Zmaj ga je molio da spava čim duže kako bi mu mogao doći u san jer se samo tamo osjeća sigurno. Dječak je pristao na to, a zmaj mu je na odlasku da se ne ljuti što se danas s njim ne može tući jer je vrlo umoran.
Posljednja predstava
Sedamnaesto poglavlje pod nazivom Posljednja predstava govori o tome kako je dječak krenuo u grad ne bi li malo bolje upoznao i vidio strašne ljude o kojima mu je zmaj pričao. U jednom trenutku ugledao je čovjeka koji se spotaknuo i pao, a prošlo je neko vrijeme dok mu netko nije pomogao. Dječak mu je ponudio pomoć no on je rekao kako će se snaći sam.
“Gledao sam ga, činilo mi se da i on nekamo žuri.
Ipak još se zadržao za trenutak. Brzo sam upitao .
Zašto vam nisu pomogli kad ste pali?
– Nemaju vremena..
– A zašto se nisu smijali? Vi ste pali vrlo smiješno
Nemaju vremena…”
Čovjek nije imao vremena da sve objašnjava, te je otišao, a dječak je cijelo vrijeme ponavljao ono što je čuo, da ljudi nemaju vremena za smijeh, nemaju vremena da pomognu jedni drugima. Nastavio je hodati ulicama, sve mu je postajalo sivo i tužno, a učinilo mu se i da je zaboravio razlikovati boje. Ponovno mu je sve bilo sivo i vrlo tužno, a od svega je postao vrlo žedan.
Ušao je u kavanu i tražio konobara čašu vode, a on mu je odgovorio kako može naručiti sok. Dječak je izašao iz kavane, te je morao skočiti u stranu jer ga je umalo srušio čovjek koji je trčao kao lud. Drugi čovjek vikao je da drže lopova koji je ukrao novac. Nakon što je doživio to, ali i ugledao kako je neki auto pogazio crnu mačku, počeo je trčati prema svom šatoru koji je bio puno ljepši od svih kuća koje je u gradu vidio.
Predstava je počela točno u osam, kao i svakog puta, a nakon što su nastupili njegovi roditelji, došao je i red na njega. Stao se na sredinu pozornice, a u početku mu se publika smijala. Zatim je iz džepova izvadio jednu plavu i jednu crvenu maramicu kojima je načinio cijeli krug po areni. Nitko iz publike se nije nasmijao. Dječak je napokon postigao što je želio, nitko od gledaoca nije mu se smijao.
Nakon toga došla je djevojčica, te su zajedno sjedili na klupi i dugo šutjeli. Zatim ga je upitala što će sutra učiniti na predstavi no on nije znao što bi joj odgovorio. Kada je stigao kući, ležao je u krevetu i razmišljao kako bi mogao reći ljudima da prestanu žuriti, da se mogu i gradu smijati i da ne moraju doći u cirkus. U tom trenutku u sobu je ušao njegov otac koji mu je rekao kako ga je zvao direktor cirkusa koji u svom cirkusu ne želi tužnog klauna koji će mu kvariti predstavu.
Bijeli klaun
U posljednjem poglavlju, pod nazivom Bijeli klaun, spominje se kako dječak od toga dana ne nastupa više u cirkusu. Roditelji se nisu ljutili na njega, a on im je pomogao da se spreme za svaku predstavu. Ponekad je znao obući svoj kostim i namazati lice bijelom bojom te se gledati u ogledalo. Neprestano je mislio kako mu nešto nedostaje.
Jednog dana odlučio je roditeljima reći kako odlazi u posjet prijatelju, pritom misleći na starca. Njegova princeza, kći krotitelja lavova imala je razumijevanja za njega, te joj nije trebao ništa posebno objašnjavati. Roditeljima i njoj je obećao kako će ih svake godine barem jednom posjetiti.
Odjenuo je svoje bijelo odijelo, namazao lice bijelom bojom i otišao, nije se žurio, niti je putovao vlakom ili autobusom. Ljudi su se čudili i ispitivali tko je on, a ubrzo se po svijetu počelo pričati kako bijeli klaun hoda posvuda. Stigao je do šume gdje su starac i on često vodili razgovore. Čekao je starca no on nije dolazio. Prošla su tri noćidana, a kada je treći put dan izgorio, dječak je znao da starac više nije živ.
“Iz svog malog kovčega izvadio sam ogledalo, plavu boju i na svom obrazu nacrtao duboku plavu suzu. Pogledao sam se. Da, eto to mi je još nedostajalo..
Od toga dana hodam svijetom gledam ljude i čudim se. A priča se da će bijeli klaun hodati svijetom sve dok oko njega ne budu živjeli sretni ljudi.”
Likovi: Sedmogodišnji dječak odnosno “Bijeli klaun”, slijepi starac, dječakovi roditelji, djevojčica
Analiza likova
Dječak (Bijeli klaun) – glavni lik ovog romana, koji ujedno predstavlja i pripovjedača koji nas vodi kroz sve radnje u dijelu. Bijeli klaun je samo simbol, jer je sedmogodišnji dječak daltonist, kako i sam priznaje u prvom poglavlju, te je vrlo tužan zbog toga.
“Možete li sada zamisliti kolika je moja tuga kada vam kažem da ja ne razlikujem boje?! Da ja.. ne vidim boje! Ja znam da one postoje, da na svakom predmetu, ptici, čovjeku ili ribi ima neka boja, ali ja ih ne vidim.”
Jedina boja koju on razlikuje jest siva, i to od svijetlo sive pa sve do crne.
“Meni je sve sivo..sivo..to su moje boje. Dan je svijetlosiv, noć tamnosiva, ponekad i crna jer nema svake noći sivih zvijezda..”
Simboličnost bijele boje leži u dječakovoj nevinosti i dobroti koje su dio njegova karaktera.
Zaljubljen je u djevojčicu s kojom se često druži i igra, a koja je kćer krotitelja lavova.
– Ti imaš temperaturu? Pitao sam. – A ja sam mislio da si ti crvena zato..-ali nisam rekao što mislim..nisam mogao. – Ti misliš da ja tebe volim? – netko je rekao, ali sigurno ona..”
S vremenom ga počinje mučiti to što ne razlikuje boje, isto kao što ga muči i činjenica da neće moći raditi s roditeljima u cirkusu, ako ne nauči razlikovati boje. Na rubu šume susreće starca koji će mu kroz radnju pomoći da otkrije boje, ali će ga i naučiti kako da postavlja dobra i kvalitetna pitanja, jer će mu on samo tako moći odgovoriti na njih. Poštuje starca i rado se razgovara s njime.
“Gledam..on odlazi..pozdravlja me..Ja sjedim i čudim se. Kakve veze imaju pitanja s bojama?! Ipak znao sam da je on mudar..”
Starac – dječakov najbolji prijatelj i suputnik koji mu pomaže naučiti i razlikovati boje. Iako je slijep, odličan je učitelj od kojeg dječak puno uči, te mu govori kako sam mora otkriti svoju boju.
“Sada se on uozbiljio. Ispružio je ruku, uhvatio me za rame i dlanom mi prešao preko obraza. Mislio sam da traži moju boju, da će napipati moju boju i reći..Ali rekao je : -Dječače, to moraš ti sam otkriti..”
Objašnjava dječaku kako prvo mora naučiti dobro postavljati pitanja kako bi upoznao boje, jer ako ga dječak krivo pita, on mu neće moći odgovoriti na pravi način.
“- Prvo što moraš naučiti da bi upoznao boje jesu pitanja. Prvo moraš naučiti dobro pitati. Jer ako ti mene krivo pitaš, ako me na primjer upitaš koja je ovo boja, ja ti odgovorim plava, ti i dalje nećeš znati kakva je to boja. Razumiješ?..”
Često hvali dječaka kako se naučio postavljati dobra pitanja.
“- Čudno dječače, čudno..reče iznenada starac.
– Što je čudno? – požurih s pitanjem.
– Pa..čudno je to da si tako brzo naučio kako se pita. Pitao si vrlo dobro! Je li ti netko pomogao?..”
Upravo zbog toga što je starac slijep, postao je vrlo suosjećajan i mudar, a tome uči i dječaka.Često je dječaka poticao na razmišljanje, kako bi sam došao do nekih zaključaka.
“- To ćeš ti sam morati saznati. Sam..-reče starac i ponovno sjedne na kamen…”
Bilješka o piscu
Damir Miloš rođen je u Opatiji 1954. godine. Završio je studij na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Nakon studiranja radio je kratko na fakultetu, bio je asistent za predmet fonetiku, da bi kasnije radio u SUVAG-u s djecom koja imaju oštećen sluh.
Napisao je čak tri romana za djecu. Njegovo najpoznatije djelo je “Bijeli klaun” kojeg je napisao 1988. godine. Druga dva romana za djecu nose nazive “Zoe” i “Nepoznata priča”.
Cijeli život je veliki zaljubljenik u more pa se posvetio i jedrenju. Danas je profesionalni jedriličar. Uz to, on je urednik časopisa “Morsko prase”. Njegova tematika su jedrenje i more.
Autor: M.P.
Odgovori