“Besa” je svjetski poznati putopis književnika Jože Horvata, pa tako i njegovo najpoznatije djelo, uz romane “Operacija Stonoga” i “Waitapu“. Taj putopisa nastao je dok je književnik putovao istoimenim brodom oko svijeta. Joža Horvat, njegova supruga Renata, mlađi sin Marko, inženjer Života Pavlović i Vladimir Hrlić na brodu Besa 31.8.1965. napustili su zaljev Boke i krenuli na plovidbu oko svijeta, prije čega je književnik potpisao ugovor s Vjesnikom da će slati priloge o njihovom putovanju.
Prije samog putovanja, ljudi su pokušavali odgovoriti pisca i njegovu obitelj od tog velikog putovanja jer su smatrali da bi moglo biti itekako opasno, ali hrabra posada i kapetan Joža Horvat bili su odlučni da svoje snove pretoče u javu. Putovanje oko svijeta nije mala stvar, ali je zasigurno maštarije većine ljudi i gotovo svakog djeteta. Posada s Horvatom i obitelji preplovila je gotovo sva svjetska mora. Nalazili su se raznim neizvjesnim situacijama, nekada na pučini, ponekad na obali. Pristajali su i na područjima gdje je bjesnio rat, a jedan član posade, Žika, čak je i odustao od putovanja. Ipak, Besa je nastavila ploviti.
Nesvakidašnji pustolovi ne samo da su vidjeli razna zanimljiva, čarobna mjesta, već su i upoznali mnogo različitih ljudi, rasa, običaja, a gdje god bi došli, bili su lijepo i srdačno primljeni. Put je bio težak i iscrpljujuć, Joža je čak i ozlijedio nogu, ali ni tad nije odustajao od putovanja.
Joža i ekipa su tokom putovanja dobivali mnoga pisma od čitatelja Vjesnika, a Joža je marljivo odgovarao na njih tokom putovanja i to kad god je stigao.
Hrabri, pustolovni zanesenjaci i zaljubljenici u more sretno su se vratili s puta oko svijeta s mnoštvom uzbudljivih zgoda koje su zapisane u ovoj zanimljivom putopisnom romanu.
Kratak sadržaj
Na početku putopisnog romana Besa Joža Horvat opisuje zgode i nezgodea svojom obiteljskom brodicom Skitnica. Zbog čestih nesreća na njemu, Joža ga je odlučio prodati. Inženjer Života Pavlović, nastavnik u brodograđevnoj školi u Puli, predlaže mu da sagradi jedrenjak od petnaest metara i da se otisne u morske daljine. Obitelj, Jožina supruga Renata i dva sina Mićo i Marko razmišljaju kako utrošiti novac koji su dobili od Skitnice. Međutim, između Zagreba i kućice na moru, jednoglasno su odabrali gradnju novog jedrenjaka.
Joža je potpisao ugovor o gradnji novog broda s oplatom od čelika, gazom dva metra i pedeset, širine četiri metra i deset i dužine petnaest metara. Čežnja za dalekim morima i avanturom ugnijezdila se u obitelji. Razmišljaju o imenu broda i vijećaju. Brod će se zvati “Besa” što znači časna riječ data gostu namjerniku ili bjeguncu da će ga domaćini štititi. Besa je i vrsta primirja između zavađenih porodica. Nagovaraju starijeg sina Miću da pođe sa njima na put oko svijeta, ali on je počeo studirati pa predlaže da povedu mlađeg Marka.
Marko će trebati položiti dva razreda srednje škole u jednom i maturirati, naučiti engleski i položiti tečaj za telegrafista ako želi poći s njima. Da bi napustili zemlju, morali su nabaviti razne dozvole. Joža potpisuje ugovor s Vjesnikom da će slati reportaže iz svih djelova svijeta. Razni ljudi im upućuju pisma da ne kreću na tako opasan put, a nisu ni pomorci. Na put ipak kreću Joža, Renata, Marko, inž. Života Pavlović i Vladimir Hrlić. Mića odlazi baki.
31.8.1965. Besa napušta zaljev Boke. Ispraćaju ih jedrilice. Prolaze kraj kuće Ivana Visina, moreplovca koji je prvi s ovih prostora svojim jedrenjakom Splendido oplovio svijet. Prolaze i kraj vrhova planinskih masiva Velebita, Mosora, Lovćena, Orjena i Biokova. Žele prijeći Otrantska vrata, dočepati se Gibraltara i tako se riješiti Sredozemlja. Brod se propinje i spušta u dubinu valova, pa diže ponovo.
Nailaze na luku Brindisi. Uplovljavaju, ali ne žele razgledavati, nego samo dobro se odmoriti. Žika je zadužen za strojarnicu, Vlado za trup broda, palubu, konope, jedra, Marko za elektriku, radio stanicu, petrolejski rešo i hladnjak, Renata za kuhanje i sanitet. Savladali su Jadran. Ulaze u Sredozemlje.
Sljedeća luka im je Palermo. Na vidiku im je obala jugoistočne Kalabrije. Marku izbijaju čirevi po tijelu, osjetljiv je pa ga zovu Svilenko. Uplovljavaju u tjesnac Messine. Jarbol je udario Vladu. Renata mu je stavila zavoj jer je ona završila medicinski tečaj u Zagrebu. Dolaze u slikovit zaljev Palerma. Primjećuju jarbol Čeha Františeka Špilara – Frantu koji plovi s nedovoljnom opremom. U Palermu moraju potplatiti policiju koja je navikla na mito. Joža je napisao članak za novine. Krenuli su prema Alžiru, ali zbog vremena razmišljaju o Cagliariju. Umorni su od promjenjivih vremenskih prilika i iscrpljujućeg mora, pa im Žika priprema odličan ručak.
Uplovljavaju u Cagliari, a dočekuje ih gospodin Usai, trgovac drvetom koji je bio u partizanima, pa donekle pozna jezik. Sutradan po lijepom vremenu napuštaju grad. Ulovili su prvu ribu, murinu na pučini i proslavili uz bocu vina. Žure u susret Africi. Svatko drži stražu po tri sata. Što su bliže Gibraltaru sve češće susreću brodove, uglavnom tankere.
15.9. vidjeli su duž čitavog horizonta planinski masiv alžirskog gorja – Afrika! Joža se prisjeća koliko je puta kao dječak sanjario o posjetu Africi. Uplovili su u alžirsku luku. Sjede s predsjednikom jahtaškog kluba Bezza Messaudom. Pričaju o povijesti Alžira i velikim mijenama ratnika različitih naroda koji su kroz njega prodefilirali. Jahtaški klub su osnovali Francuzi. Susreli su zemljaka, liječnika Ivu Borovečkog, strastvenog zaljubljenika u Afriku. Odveli su Marka u bolnicu da vide otkud mu toliki čirevi.
Pristali su uz dok jugoslavenskog boda Bratstvo. Zapovjednik mu je kapetan Vjekoslav Bruketa. Posada broda ih je veselo dočekala. Družili su se i s ambasadorom Milom Vitorovićem, kojeg Joža poznavao dugi niz godina, njegovom suprugom, kulturnim atašeom gospodinom Komatinom, doktorom Borovečkim i još nekim jugoslavenskim građanima. Isplovili su put Gibraltara.
Pred svjetionikom su Capo di Gata koji zasvijetli, pa se gasi. Oluja je i polijevaju ih valovi. Sve je na Besi mokro i ispreturano. Bessa se sklanja u luku španjolskog mjesta La Garruche. Još malo bi se i nasukali. Karabinjeri ih dozivaju. Joža priprema dokumente, a karabinjer koji je došao na brod uporno ga ispituje imaju li margarina. Daju mu cigarete. Ujutro Joža odlazi u gradić. Sinoć se nisu vratila dva njihova ribarska brodića, kažu mu ljudi.
Bakule, morske lastavice, preplavile su brod. Isplovili su iz luke uz pozdrave ribara i sitnu kišicu koja je sipila. Nakon plovidbe usidrili su se u luci Gibraltara. Moraju plaćati boravišnu taksu. Besa se sve više kvari i pokazuje svoje nedostatke. Posjetio ih je Australac, gospodin Mayer. Tu je bio i brod Zelengora. Kapetan je Slovenac Roškar. Ponudio je Joži da piše na njegovom brodu da bi imao više mira. Pisac Joža Horvat osim svog putopisa u knjizi opisuje povijesne događaje, znamenite likove i događaje iz prošlosti na moru.
11.10. trebali su uploviti u Tanger. Vezali su se uz neki stari brod. Upoznali su Arapina Muhameda Bidjilali Amranija. On se davno potajice ukrcao na neki brod želeći doći do Amerike. Bio je na brodu Hrvatska, a probudio se u Rijeci, ali se vratio u Maroko. Rekao je Joži: Barba, ti si sretan čovjek. Imaš brod, ženu i što za jesti. Besa je napustila luku, a Muhamed je mahao za njom. Doplovili su do luke glavnog grada Maroka. Dočekuju ih gospodin Bretegnier, član jedriličarskog društva i gospodin Tahar, predsjednik Jacht cluba. Marokanski vojnik čuva Besu.
Marko javlja da je jučer u grčkim vodama potopljen jugoslavenski brod Tisa. Joža se rastužio. Sljedeća stanica u koju su uplovili bila je Casablanca. Žika ih obavještava da želi napustiti brod. Sklopio je intimno prijateljstvo s nekom Francuskinjom koja živi i radi u Maroku. Joža upoznaje poznatu moreplovku Annie Van de Wiele koja je oplovila svijet jedrenjakom Omoo i napisala knjigu o tome. Sada plovi s mužem u pravcu Malih Antila. Gospodin Aboulkatib, novinar napisao je članak o Besi u novinama.
1.11. isplovljavaju zajedno s Žikom, iako je on čvrsto odlučio napustiti brod. Putuju po teškim uvjetima otvorenog mora. Zatim uplovljavaju u luku Agadir. Pruža im ruku vlasnik jedrenjaka Ostrovski. Agadir na arapskom znači tvrđava na brijegu. Besu je posjetio još jedan jedriličar gospodin Iovleff. Družili su se s njim.
8.11. napuštaju Agadir. Plovili su pokraj Las Palmasa i uplovili u La Luz. Žika je rekao Joži da će osam dana provesti u hotelu sa svojom prijateljicom koja stiže iz Maroka. František je stradao na svom brodu Pasatu, jedva je ostao živ. Svaka nesreća na moru bi uzbudila i rastužila Jožu. Jedna djevojka i mladić željni avanture željeli su se povesti na Besi, ali Joža je odlučio da ne prima goste na brod tijekom putovanja. Nakrcali su vodu u brod. Besa prima oko 2000 litara vode. Zatim su ukrcali i naftu.
Jedan čovjek im je ponudio da za nekoliko tisuća dolara prevezu paketić do njegovog rođaka, ali je zlatno pravilo bilo da se svašta može švercati ako se ukaže prilika, osim droge i oružja. Joža je odbio ponudu. Redakciji Vjesnika u srijedu je pisao da bi skratio put na dvije godine, a da se honorar za treću godinu ipak isplati jer su putovali s minimum novca. Obavijestio ih je da Žika napušta Besu.
Uskoro kreću preko Atlantika na otok Martinique u luku Fort de France. Dobili u pismo od Miće koji javlja da je u Zagrebu snijeg i šalje pisma prijatelja književnika, objavljena u Vjesniku. Joža se prisjeća kako mu je majka prije puta darovala prsten, a prijateljica Milka Kufrin zlatnik da se nađe u nevolji. Besa je ponovo zaplovila kroz Kanarske otoke. Uplovili su u lučicu Hierro, ljupko gnijezdo tišine, kako pisac kaže, gdje je profinjena usklađenost kopna, mora i neba. Nisu se dugo zadržavali. Bili su na Atlantiku. Joža primjećuje da u njemu ima previše vode i da su valovi golemi. Ulovili su prvu zlatoskušu i ubrzo je zacvrčala na ulju. Joža se ozlijedio, Renata je previla ranu jer se inficirala. Upute za liječenje na brodu sastavio im je dr. Gojko Ivaniš. Jožu je još boljela i ruka. Od Hierra do Fort de Francea je 2500 milja.
28.12. Uplovljavaju u Fort de France. Pred njima je sjala Dijamantna stijena koja je uzdizala iznad mora, simbol Martiniquea. Vlado i Marko su je željeli slikati. U Fort de Franceu su ulice bile žive, ljepota i sjaj se bili svuda oko posade Bese. Renata poklanja Joži kapetansku kapu. U Fort de Franceu su dočekali Novu godinu. Redakcija Vjesnika javlja da ne mogu povisiti honorar. Svako dopodne Joža je provodio u knjižnici i u miru radio.
10.1. napuštaju Port de France. U Balboi Joža razmišlja o sudbini kojoj ide u susret, tu na pragu Tihog oceana. Nije bio siguran mogu li bez Žike savladati sve prepreke. Žika sve više zaokuplja Vladimira. Šapću, odlaze kasno u grad. Vlado se počinje također buniti, ali to iz njega progovara Žika i njegova nagovaranja. Svi su se posvađali. I Vladimir želi napustiti Besu. Na uskom, nedovoljnom prostoru ne možeš se nigdje sakriti, niti u neraspoloženju nekamo povući. Na Galapagos nisu smjeli pristati, a i viza je bila skupa. Nakon razgovora Vladimir odlučuje ostati na brodu.
Joža sa Žikom odlazi u ured za emigrante. Marko ide s njima kao prevoditelj. Doznaju da kapetan mora položiti novac za povratak člana posade u Europu, ishoditi mu panamsku vizu i legalizirati mu boravak. Tek onda može napustiti luku. Joža je poslao brzojav u Venezuelu u ambasadu s molbom da mu izdaju putovnicu. Dok su čekali, iskoristili su vrijeme i posjetili selo Cero Punta. U selu je živjelo dvadesetak naših obitelji. Osamdeset posto proizvodnje krumpira u svojim rukama držali su Jugoslaveni. U Cero Punti proveli su nekoliko dana u kuću Milana Lucića s Hvara.
Osim putne karte do prve luke u Europi, Joža je morao još položiti novac da bi Žika imao plaćen smještaj i hranu do dolaska prvog broda. Potrošio je 350 dolara. Panamci su živjeli vedri i veseli ljudi, dobroćudni i prijazni, dakako, kad bi bili trijezni. Bili su na večeri kod gospodina i gospođe Garcia.
9.3. kreću dalje na put. Ukrcali su vodu, naftu i hranu. U Panami su bili četrdeset dana protiv svoje volje. Sada ulaze u Pacifik. Uplovili su u jednu uvalu da bi detaljno očistili brod. Marko je uhvatio veliku palamidu. Opraštaju se od Sjevernjače koja je Joži bila osobito značajna. Vade zlatoskuše, ali su pune crva, pa ih bacaju u natrag more.U jednom trenutku na brodu je zavladala lagodna atmosfera, kao da plove po Jadranu. Oko sebe su primijetili tuljane kako se igraju. Jedu jela spravljena od kornjače. Joži se pokvario kompas i mjerenja su mu netočna. To ga jako brine jer ne mogu sa sigurnošću utvrditi gdje se nalaze. Ugledali su Barbados.
27.4. Naišli su na nepristupačnu obalu i more puno atola, ali su ih ljudi vidjeli, poslali pirogu i izveli ih do kopna. Nalaze se u Polineziji u selu Makemo. Sprijateljili su se s tamošnjim stanovnicima. 6.5. su opet bili na pučini.
9.5. Približili su se kopnu Tahitija i Moorea koje su bijelci otkrili u drugoj polovici 18.st. Prvu geografsku kartu Tahitija izradio je James Cook. Joža i njegova posada satima su plovili uz obalu otoka.
Kad su pristajali primijetili su Corasaira 2, starog znanca iz Balboe. Na palubi je bio vlasnik i njegova prelijepa kćer Patricija Jefrey. Držala je gitaru u ruci i odmah pitala mogu li večeras doći na Besu.
Joža se sutradan morao javiti uredu za emigraciju. Doživio je neugodnost na ulici s debeljuškastim policajcem, ali je zato službenik u Uredu bio više nego ljubazan, te se ispričao u ime debeljka. Blizu sidrišta Bese nalazila se pošta. U njoj je čekalo tristo pisama vjernih čitatelja Vjesnika u srijedu.
Marko želi da Patricija jedno vrijeme plovi s njima, ali od te ideje odustaje kad i Patricija shvati da su oni na jedrenjaku i da neće imati komfor kao na očevoj jahti. Joža posjećuje poštu. Čeka Žikino pismo, ali više ne vjeruje da će mu se javiti i vratiti mu novac koji je dao za njega.
U Papeeteu su već desetak dana. Tahićanke su drugačije nego prije. Voze najčešće vespe. Vidi se i izmiješanost krvi s Kinezima. Nedaleko od Bese na sidrištu nalazi se malena jedrilica pod engleskom zastavom. Na njoj plovi Mike Bailes. Pozvao ih je k sebi navečer. Joža ga je pitao može li s njim napraviti intervju.
22.5. upoznali su dva brata Cirila i Zdenka Svilogoja iz Slovenije. Bili su mali kad su s roditeljima otišli u Francusku. Već su osam godina na Tahitima. Pozvali su posadu Bese u svoj dom. Vlado i Marko su upoznali Tahićanina Ferdinanda koji je pripremio raskošan rođendan što nije bilo u srazmjeru s njegovim primanjima, ali Tahićani su bili takvi, gostoljubivi i domaćinski raspoloženi, te vrlo dobroćudni ljudi.
Besa je usidrena uz pješčanu obalu, vezana konopima za obližnje palme. Svuda uokolo je prelijepa laguna sa predivnim koloritom. Ptice cvrkuću, a u krošnjama palmi šumi vjetar. Svuda naokolo je mir i tišina.
30.5. netko je dovikivao: Besa, Besa. Bio je to Phillipe Byot, zamjenik direktora jednog hotela koji se nalazi u susjednoj uvali Cook. Došao je izraziti dobrodošlicu i pozvao ih na večeru. Phillipe je Francuz koji je često ljetovao na Jadranu, pa su mu bili osobiti mili. Primili su njega i njegovu ženu na Besu u goste, također. Phillipe je znao pjesmicu: Sve ptičice izgore.. Svima je bilo drago.
Joža je odnio kompas na popravak. Našao si je sugovornicu u ženi Solange koja mu je pričala o povijesti i običajima Tahićana. Bili su to vrlo zanimljivi i poticajni razgovori. Čak ih je snimao na magnetofonsku vrpcu.
12.6. odlaze s Tahitija. Okupili su se prijatelji i ispraćali ih. Na početku puta je bilo mirno, a onda je počela kiša i oluja. Dogodio se kvar na kormilu. Vratili su se do Cookove uvale i našli Phillipea. On im je našao majstora za kormilo, a morali su platiti samo za utrošeni materijal.
16.6. su opet bili na pučini, a 20.og u uvali kraj Bore Bore. Bili su u mjestu Pago- Pago i u Apiji. 22.7. napuštaju Samoa otočje i odlaze za Nove Hebride. Na 180. Meridijanu su izgubili jedan dan, srijedu i ispili u to ime vino. U međuvremenu Joža je ozlijedio koljeno. Renata mu mijenja zavoje. Ima oteklinu i boli ga.
4.8. uplovljavaju u luku gradića Port Vila. Kraj Bese su dvije jahte, novozelandska i francuska. Počastili su bračni par Merlot koji plove sami već šest godina. Druga jahta je u vlasništvu gospodina Lindgolda, vlasnika brodogradilišta. On i njegova obitelj poznaju dosta naših ljudi, saznali su Joža i Renata. Joža je još upoznao Pierrea Bruneta, strastvenog lovca, rođenog u Vijetnamu.
12.8. Besa je opet na pučini. Tijekom putovanja puklo im je kormilo. Borili su se kako su znali i umjeli i konačno privezali uz mol. Došli su u Novu Gvineju, u Port Moresby. Upoznali su gospodina Wighta koji im je rekao da nikako ne idu u Indoneziju jer tamo bjesni rat. Također su upoznali Ružicu i Henrya Gugenbergera iz Vele Luke i Opatije.
U devetom mjesecu bili su na obalama Timora i u Kupangu. U desetom mjesecu došli su do Djakarte. Tamo je bilo opasno, bilo je vojnika i pucnjave. Držali su se broda. Joža je razgovarao s ambasadorom Budimirom Lončarom. 28.10. su isplovili na more uz otočni niz koji dijeli otok Javu od Sumatre.
12.11. su uspjeli dogovoriti s Mirkom Radonjićem, predstavnikom Jugolinije popravak broda i za to će platiti 300 dolara. Joža je održao predavanje i ljudi su skupili ravno tristo dolara. Troškovi su bili još 180 dolara, ali to nisu platili zbog svog ugleda. Sovjetski liječnik Tkač je pregledao Jožu i naredio mirovanje i ležanje u krevetu. Imao je kuhara Mina.
Joža se nakon nekog vremena pridigao iz kreveta i bio na primanju povodom Dana Republike gdje je upoznao predsjednika Republike Indonezije, gospodina Sukarna. Zamalo su prekinuli put zbog Jožine bolesti, ali se on ipak predomislio i odlučio dalje ploviti.
8.12. Besa je još uvijek u vodama Indonezije. Joža je dobio na dar od ambasadora pticu Đoku. Dao je doktoru Tkaču čvrsto obećanje da će mirovati, ali već je ustao i preuzeo stražu. Trebali su se sastati 9. Ili 10. s brodom Srbija u blizini svjetionika Dapoer. Stigli su do prolaza Bangka kuda i taj brod treba proći na putu za Singapur. Joža je zalijevao ranu na nozi morskom vodom. Krenuli su dalje, pala je oluja na Besu, zatim su nesmetano plovili jedno vrijeme. Usidrili su se u Singapuru gdje su preuzeli poštu.
Njihov znanac iz Djakarte Milan Đukanović pozvao ih je na večeru u kineski restoran. Pili su zmijovaču, rakija od zmije. Novinar jednih novina je napisao članak o Besi i Joži. Stigli su brodovi Srbija i Kostrena. Na Kostreni je bio i Jožin prijatelj dječji pisac Ratko Zvrko, a sa Srbijom je stigao prijatelj iz Djakarte Miro Radonjić.
22.12. Besa napušta Singapur. Tek što je uplovila u Malajski prolaz, susreli su naš brod Trsat koji je išao u Singapur. Malajski tjesnac spaja Bengalski zaljev s Javanskim i Južnokineskim morem. Joži je zapovjednik broda Kosovo, barba Rudi Matešić govorio U Malajskom prolazu danju su tišine, a noću puše blagi vjetrić s kopna.
1.1. su na moru, još malo i napuštaju gusarsko područje čega ih je bilo strah. Sreli su ruski tanker koji se zove Giuseppe Verdi. Vjetar je bio povoljan. Čestitali su si Novu 1967. godinu. Naišli su na brodić i mislili da su to gusari, izvadili su i oružje, a ljudi su im s brodića dovikivali Sretna Nova godina. Jako su se uplašili. Joža se sjetio kako se njegov brat Branko utopio u rijeci.
8.1. plove uz jugozapadnu obalu Cejlona. Uz obalu je zelenilo, brojna naselja i željeznica. Oko njih su ribarski čamci. Cilj im je Colombo koji su osnovali Portugalci 1517. Renata je prvo u njemu otišla na tržnicu. Domoroci su dobroćudni i susretljivi. Kupila je Đoki krletku. Primili su pismo od Solange, prijateljice Tahićanke. Upoznaju novinara Gerarda Borga i njegovu ženu Mayu.
24.1. Mićo im javlja da je Renatina majka umrla. 28.1. Joža je u rezidenciji ambasadora Dragutina Kunca. Kod njega je pripremio članke za Vjesnik u srijedu. 29.1. isplovljavaju iz Columba. Cilj im je Cochin. Vide predivnu, živopisnu obalu. Joži su otekli gležnjevi.
5.2. opet su na pučini, napuštaju Cochin. Đoko je pao u more, ali ga je Vlado spasio, skočio je u more i izvukao ga. 22.2. stigli su na onu točku gdje se spajaju veliki pomorski putevi koji vežu Suez s Južnom Afrikom, Australijom, Japanom, Indijom i Kinom. Opazili su obalu i puste planine Saudijske Arabije. Atlantik, Pacifik i Indijski ocean su iza njih, idu prema Adenu.
7.3. opet na pučini. Idu u Port Sudan. Port Sudan je smirena i tiha luka istočne obale Afrike na Crvenom moru. Stigli su 12.3. Otišli su iz njega, ali se i opet vratili zbog neprilika na moru. Slomio im se dio jarbola. Drugi boravak u Port Sudanu je trajao od 24.3. do 3.4. Đoko je uginuo. Svi su tužni. 17.4. napuštaju Sueski kanal. Prešli su Panamsku prevlaku.
30.4. pridružuje im se Mićo u Ismailiji. Bili su u Egiptu, zatim u Grčkoj. 27.6. su na Krfu. 3.7. plove prema Boki. Sretno su dovršili svoju plovidbu oko svijeta. Posada broda Besa, pustolovi i zanesenjaci koji su vjerovali u svoj morski san i njihov kapetan, veliki književnik Joža Horvat.
Vrsta djela: Putopisni roman
Mjesto radnje: Jadran, Zagreb, gotovo sva svjetska mora i luke u njima
Vrijeme radnje: 1965., 1966., 1967. godina
Likovi: Joža Horvat, Renata Horvat, Marko Horvat, Mićo Horvat, Josip Bonifačić, Mihail Grbić, Života Pavlović, Vladimir Hrlić, Niko Luković, Milan Mustač, Ante Botica, Božo Kalinić, Niko Luković, Ladislav Karabaić, František Špilar- Franta, gospodin Usai, Bezza Messaud, Vjekoslav Bruketa, Milo Vitorović, Ivo Borovečki, gosp. Komatina, gosp. Mayer, kapetan Roškar, Muhamed Bidlijali Amrani, gosp. Bretegnier, gosp.Tahar, Annie Van de Wiele, gosp. Aboulkatib, gosp. Ostrovski, gosp. Iovleff, Rade Bulat, Milka Kufrin, dr. Gojko Ivaniš, Milan Lucić, gosp.Garcia, Gladis Garcia, Gospođa i gospodin Schiff, Patricija Schiff, Ciril i Zdenko Sviligoj, Milan Lucić, Mike Bailes, Philippe Byot, gospodin i gospođa Merlot, Mirko Radonjić, Budimir Lončar, gospodin Sukarno, doktor Tkač, Rudi Matešić, Pierre Brunet, Dragutin Kunc, Tahićanka Solange i mnogi drugi.
Analiza likova
Joža Horvat rođen je 10. ožujka 1915. u Kotoribi u Međimurju. Školovao se u Kotoribi i Zagrebu gdje je studirao na Filozofskom fakultetu. Bio je romanopisac, autor drama, publicist i svjetski moreplovac. Napisao je antiratni roman Mačak pod šljemom prije plovidbe s Besom. Bio je druželjubiv, otvoren, komunikativan čovjek koji se uporno i s puno entuzijazma i unutrašnje snage borio s morem i ostvario na kraju svoj cilj, oploviti svijet. Zbog ozljede noge gotovo da je odustao od putovanja, ali je ipak, nošen entuzijazmom, nastavio put. Na brodu Besa je bio kapetan, a zvali su ga barba. Na put kreće i sa suprugom Renatom i mlađim sinom Markom. Pred kraj puta pridružuje im se i stariji sin Mićo.
Renata Horvat bila je član posade Bese. Jožina je žena i majka Marka i Miće. Bila je izrazito odlučna žena, puna pustolovnog duha i znatiželje. Na brodu je bila zadužena za kuhanje, sanitet, higijenu, pranje, nabavke hrane, a bila je i za kormilom kad god je trebalo. Tijekom putovanja umrla joj je majka. Bila je velika podrška Joži kako u životu, tako i na putu oko svijeta. Kad bi on posustajao, ona bi ga hrabrila. Renata Horvat bila je jedna od rijetkih žena koja je imala dovoljno snage i volje u sebi ostvariti svoj i suprugov zajednički san i otisnuti se u nepoznata mora, te savladati mnoge neizvjesne situacije.
Marko Horvat je, da bi mogao krenuti na put s roditeljima, morao završiti dvije godine srednje škole u jednoj i položiti maturu, završiti tečaj za telegrafista i naučiti engleski jezik. Od malena je bio na moru i navikao se na pučinu. Iako je put bio težak, ostao je odan ocu i majci, bio je s njima u svim nevoljama koje su ih stizale. Bio je vrijedan i bistar. Htio je put iskoristiti za razmišljanje o tome što želi postati u životu. Često ga je tijekom puta hvatala malodušnost, ali je pisao starijem bratu i tako smanjio svoje sumnje i dvojbe. Doživio je na putu razne uzbudljive događaje, upoznao puno nepoznatih i zanimljivih ljudi, što nikad ne bi doživio da se nije odlučio i otisnuo na plovidbu oko svijeta.
Žika Pavlović bio je inženjer koji je radio na Besi i krenuo na put kao član posade. Bio je vrijedan kadar na moru, ali se u jednom trenutku zaljubio u Francuskinju iz Maroka, put mu se učinio preteškim i mislio je da za njega postoji veća šansa za zapošljavanje u inozemstvu. Pokušao je u to uvjeriti i Vladu, ali nije uspio. Žika je bio čvrst čovjek, ali teškoće i iscrpljujući put, monotonija na pučini su ga ponukali da odustane. Joža je za njega platio smještaj dok ne dođe neki brod za povratak kući, ili si ne nađe posao i isposlovao mu vizu, ali mu nikad nije vratio novac. Joža se razočarao u njemu.
Vladimir Hrlić, Vlado završio je vojno-pomorsku školu, na brodu je poznavao sve poslove, pa je bio zadužen za palubu i sve u vezi nje. Položio je kormilarski tečaj. Podvodni je ronioc. Visok 195 cm i težak 85 kg. Imao je 20 godina kada je krenuo na put s Besom. Rođen je u Zagrebu, sin je jedinac, a roditelji mu žive u Puli. Radio je u brodogradilištu Uljanik prije polaska. Hrabar je, spretan i okretan. Dosta se brzo prilagođavao situaciji na moru, mada je pod utjecajem Žike i on u jednom trenutku htio napustiti brod i odustati od putovanja.
Bilješka o autoru
Joža Horvat rođen je 10. ožujka 1915. u Kotoribi u Međimurju. Školovao se u Kotoribi i Zagrebu gdje je studirao na Filozofskom fakultetu.
Bio je romanopisac, autor drama, publicist i svjetski moreplovac. U književnosti se javlja autobiografskim romanom Sedmi be. Bio je član uredništva književnog časopisa Republika, te tajnik Matice Hrvatske.
1952. prema njegovu scenariju snimljen je film Ciguli Miguli, čime je stekao naziv državnog neprijatelja jer je kritizirao dogmatizam i birokraciju tadašnjeg režima. Oba sina su mu tragično poginula.
Napisao je antiratni roman Mačak pod šljemom, brodski dnevnik Besa koji je dio trilogije zajedno sa romanima Operacija Stonoga i Waitapu. Napisao je još i knjige Dupin Dirk, Lijena kobila i Svjetionik.
Za roman Waitapu, klasično djelo hrvatske književnosti dobio je ugledne nagrade Grigor Vitez i Ivana Brlić-Mažuranić. Knjige su mu prevođene na mnogo stranih jezika.
Umire u Zagrebu, 26. listopada 2012., u 97. godini života.
Autor: N.NJ.B.
Odgovori