“Bajka o mrtvoj kneginji i sedmorici delija” vrlo je poznata bajka Aleksandra Sergejeviča Puškina. Ipak, nešto je poznatija njena modernija verzija, koju svi znamo po imenu Snjeguljica. Upravo je po ovoj priči napisana priča o Snjeguljici, koju svi tako dobro poznajemo. Bajka o mrtvoj kneginji napisana je 1833. godine i zapravo je obrada ruske bajke, u koju je autor unio i neke motive iz njemačkog folklora. Ono što razlikuje ovu bajku od Snjeguljice je to što u njoj nema patuljaka, a umjesto njih, pojavljuju se delije, odnosno junaci. U priči se kneginja sakrila u njihovu kuću nakon što je carica naručila njeno ubojstvo i živjela s njima kao njihova sestra.
Zanimljivo je da su u ovoj priči kneginja i kraljević koji ju je probudio nakon što se otrovala jabukom, već prije bili zaručeni. Kada je saznao da je njegova zaručnica izgubljena u šumi, on ju je krenuo tražiti. A kada ju je pronašao mrtvu i u lijesu, probudio ju je tako što je razbio lijes. Motivi koji se pojavljuju u obje priče su smrt kneginjine majke zbog čega joj se otac oženio za drugu caricu, zatim motiv čarobnog ogledala i caričine opsjednutosti da bude najljepša u carevini, a tu je i motiv jabuke koja je otrovala mladu kneginju.
Ova priča ne razlikuje se puno od one o Snjeguljici, gotovo svi važni motivi, kao i pouka, jednaki su. I ovdje priča naglašava da dobro uvijek pobjeđuje, a zlo nastrada. Carica, iako u početku opisana kao pametna i lijepa, bila je vrlo tašta. Njena taština i ljubomora same po sebi nisu činile nikome nažao, sve dok nije odlučila nauditi drugome zbog njih. Tek onda je postala zao karakter. Na kraju je zbog svih zala koje je učinila osjetila toliku tugu da je od nje umrla. Tuga ovdje simbolizira kajanje.
Glavni lik, kneginja, opisana je kao njena suprotnost. Ona je također bila lijepa, ali je bila skromna, radišna i prije svega – poštena. Voljela je kraljevića za kojeg je bila udana i nije htjela pogaziti ni svoje obećanje, ni ljubav prema njemu kada su je delije zaprosili. Upravo ta ljubav na kraju ju je i spasila, a njena dobrota bila je nagrađena.
Ova priča, osim ogledala koje govori, nema puno čarobnih motiva. Gotovo svi pokretači radnje su ljudski osjećaji – ljubomora je natjerala caricu da ubije kneginju, milosrđe ju je spasilo od smrti, kao kasnije i ljubav, a krivnja i tuga ubili su caricu. Ova priča dugo se pričala djeci, a zbog njene kvalitete i lijepe poruke, sigurno će tako biti još generacijama.
Vrsta djela: bajka
Vrijeme radnje: neodređeno
Mjesto radnje: dvorac, šuma
Tema djela: caričina ljubomora na lijepu kneginju
Ideja djela: ljubav na kraju pobjeđuje, a zlo se kažnjava
Kratak sadržaj
Car se oprostio s caricom i zaputio na dalek put. Ona ga je čekala i čekala, ali vraćao se nije. Prošlo je devet mjeseci i ona je rodila kćer. Baš tada, vratio se car i stigao vidjeti svoju ženu prije nego je umrla. Car je nakon toga bio neutješan, ali sam je bio kriv što je dopustio da prođe toliko vremena prije nego se vratio kući.
Nije bilo druge nego da se ponovo oženi. Nova žena bila je prava carska nevjesta – visoka, vitka i bijele puti, vrlo pametna i bistra. Ipak, bila je ohola, ljubomorna i tvrdoglava. U miraz je dobila i jedno neobično ogledalo koje je govorilo. Obožavala je to ogledalo i bila je sretna i ljubazna samo s njim. Često bi ga ispitivala je li ona od svih najmilija, najbjelja i najrumenija, a ono bi joj odgovarao da jest.
Za to vrijeme mala je kneginja rasla i pretvarala se u lijepu djevojku. Imala je bijelu kožu, crnu kosu, bila je krotka i ponos svome ocu. Uskoro su joj pronašli i ženika, kraljevića Jeliseja. Njegovom ocu car je obećao kćer i kao miraz još sedam bogatih gradova i stotinjak dvoraca. Na dan vjenčanja, carica je ponovo pitala ogledalo je li ona najmilija, najbjelja i najrumenija, ali ovoga puta, ogledalo joj je odgovorilo da jest prekrasna, ali da je o nje ljepša mlada kneginjica.
Ljutita carica bila je toliko bijesna i ljubomorna da je odlučila nešto učiniti. Pozvala je k sebi svoju služavku, Arapku, i naredila joj da kneginjicu odvede u šumu, duboko u divljinu, pa je veže za bor kako bi bila plijen vukovima. Arapka ju je poslušala i odvela kneginjicu u šumu, ali se sažalila nad djevojkom i nije je vezala, nego samo ostavila u divljini. Bilo ju je strah carice, pa je nju slagala da je djevojku i vezala, ostavivši je kao plijen divljim životinjama.
Ta se vijest proširila carevinom i došla do kraljevića Jeliseja. Odmah je odlučio otisnuti se u svijet i pronaći svoje jedino blagu – svoju buduću nevjestu! Kneginjica je za to vrijeme lutala šumom, sve dok nije naišla na jedan dvor. Tamo ju je dočekao pas i pratio je kada je ušla u kuću. Imala je što vidjeti – klupe prekrivene sagom, hrastov stol, peć s ležajem… sve je bilo lijepo, ali malo neuredno, pa je odlučila pospremiti, nadajući se da se onaj koji tamo živi neće uvrijediti. Od rada se toliko umorila da je na kraju zaspala na krevetu.
Oko ručka, u kuću je ušlo sedam delija. Iznenadili su se čistoćom, pa pozvali onoga tko im je u kući da se pokaže. Kneginjica izađe pred njih, pokloni se, a oni je prime kao gosta i počaste kolačima.
Kneginjica je tako ostala kod ljubaznih delija. Oni bi svakoga dana odlazili za svojim poslom, a ona ostajala kod kuće. Kao prava domaćica, sve bi pripremala za njihov povratak. Braća su bila vrlo sretna s djevojkom, jako su je zavoljela kao da im je sestra, a onda su se u nju i zaljubili. Na kraju su je molili da jednog od njih uzme za muža, a ostali će joj i dalje biti kao braća. Ona im je odgovorila da ih sve voli jednako i svi su joj mili kao braća, ali ni jednog ne može uzeti za muža jer je već obećana drugome – Jeliseju kraljeviću, kojeg voli svim srcem. Braća su to prihvatila i nastavila da žive sretno s kneginjom.
Za to vrijeme carica je i dalje ispitivala ogledalo o svojoj ljepoti, a ono joj je ponovo reklo da jest lijepa, ali da i dalje nije najljepša. Carica se na to još više razbjesnila i odlučila sama ubiti kneginju. Jednog dana, kada je kneginja bila sama kod kuće, čekajući braću delije, pred prozorom joj se stvorila prosjakinja. Kneginja joj je odmah odlučila pomoći i dala joj je kruha. Za uzvrat, prosjakinja je kneginjici dala zrelu jabuku, zlatnu kao da je pozlaćena. Kada je prosjakinja otišla, kneginja nije mogla odoljeti, pa je zagrizla u sočnu jabuku. Čim je progutala zalogaj, zaljuljala se i pala, pa ostala nepokretna. Jabuka je bila otrovana.
Delije su se vratili s posla i pronašli kneginju mrtvu. Plakali su i tužno pognuli glave, pa je odlučili sahraniti. Kneginja je izgledala kao živa, kao da spava, bila je i dalje lijepa i rumena, samo što nije disala. Delije su je odnijeli na goru i tamo položili u kovčeg, pa plakali nad njenim tijelom. Carica je sada napokon dobila odgovor da je najljepša na svijetu.
Za to vrijeme, kraljević Jelisej i dalje je išao svijetom. Pitao je za svoju zaručnicu mnoge ljude, ali nitko nije ništa znao. Na kraju je pitao i samo Sunce znali što o njegovoj dragoj, a ono mu je reklo neka ipak pita Mjesec, on će više znati. Mjesec je kraljeviću odgovorio da radije pita vjetar, a vjetar da bi potok to mogao znati. Na kraju je kraljević ipak saznao da je njegova kneginja u kovčegu na gori, mrtva.
Sav tužan, Jelisej se uputio prema gori da posljednji put vidi svoju dragu. A kada je došao pred kovčeg, od tuge je pao na njega, razbio ga i od potresa je lijepa kneginja oživila. Kraljević je uzme u ruke i oni se sretni vrate njihovom rodnom kraju. Ubrzo se pronijela vijest da u carevinu stiže živa careva kći!
Baš tada carica je ponovo pitala ogledalo je li ona najljepša na svijetu. Ogledalo joj odgovori da jest lijepa, ali da je kneginja od nje ljepša. Carica od bijesa razbije ogledalo. Odjurila je iz sobe i baš tada naletjela na kneginjicu. Čim ju je vidjela, satrala ju je tuga i carica je umrla. Nakon sahrane, kneginja je napravila veliku svadbu. Vjenčanje s kraljevićem Jelisejem bilo je najveće i najbogatije što su ljudi ikada vidjeli.
Likovi: kneginjina majka, car, carica, kneginja, Arapka, kraljević Jelisej, delije
Analiza likova
Kneginja – glavni je lik ove priče. Ona je mlada i lijepa djevojka, careva kći čija je majka umrla na porodu. Još kao mlada bila je vrlo dobra, lijepa i skromna. Zaručili su je za kraljevića Jeliseja kojeg je jako voljela. Upravo zbog te ljubavi bila je još i ljepša, zbog čega je skoro ubijena. Ipak, sudbina ju je održala na životu, a ona se u šumi sakrila u dom sedmorice delija. Njima je čistila, kuhala i bila domaćica, a delije je voljela kao svoju braću. Voljeli su oni i nju, sve dok se nisu u nju i zaljubili. Ali ona nije mogla pogaziti svoju riječ koju je dala kraljeviću. Njemu je obećala i ruku i svoje srce. Kneginja je bila jako dobra, pa je pomagala siromašnima. To ju je i dovelo u opasnost jer je pomogla carici prerušenoj u prosjakinju. Pojela je jabuku koju je dobila u znak zahvalnosti i od nje se otrovala. Spasio ju je njen zaručnik, koji je razbio lijes i tako je probudio.
Carica – druga supruga cara i pomajka kneginje. Bila je jako lijepa, vitka, bijele puti, a uz to i pametna i bistra. Ipak, bila je i vrlo tašta i ljubomorna. Htjela je zauvijek biti najljepša u cijeloj carevini. Imala je magično ogledalo koje je stalno ispitivala je li najljepša i sve je bilo u redu dok joj je odgovarao potvrdno. Kada je kneginja postala ljepša od nje i ogledalo joj je to reklo, strašno se naljutila na njega. Od ljubomore je dva puta pokušala ubiti kneginju i razbiti ogledalo. Taj bijes se pretvorio u krivnju jednom kada se susrela sa živom kneginjom i tada je carica umrla od tugo izazvane krivnjom. Time je dobila upravo ono što je zaslužila.
Delije – sedmorica delija bili su snažni i radišni momci. Svaki dan odlazili su iz svoje kuće u šumi i išli za svojim poslom. Kada su pronašli kneginjicu u svojoj kući, dopustili su joj da ostane. Bilo im je još lakše kada se ona brinula o njihovom domu. Zavoljeli su je kao sestru, a onda su se i zaljubili u nju. Delije su onda predložili kneginjici da se uda za jednog od njih, a ostalima će i dalje biti sestra. Međutim, kneginjica ih je odbila i rekla da voli drugoga. Oni su to poštivali i nisu joj zamjerili. Nastavili su da je vole kao sestru. Jako su plakali i bili neutješni kada su je pronašli mrtvu. Toliko su je voljeli da su je stavili u lijes i podigli na stupove. Nisu je imali srca pokopati jer je izgledala kao živa, samo što nije disala. Jako su se radovali jednom kada je kneginja oživjela.
Kraljević Jelisej – bio je kneginjin zaručnik. Jako ju je volio i jedva je čekao njihovo vjenčanje. Kada je čuo da je njegova zaručnica izgubljena u šumi i moguće mrtva, odmah je otišao tražiti je. Lutao je zemljom, nikada ne odustajući i gubeći nadu. Kada nitko od ljudi nije znao gdje je kneginja, ispitivao je o tome Sunce, Mjesec, vjetar i potok. Na kraju su ga njegova ljubav i upornost doveli do usnule zaručnice. Kada ju je vidio, Jelisej je od muke pao na lijes, razbio ga, a treska je probudila kneginju. Jelisej je bio presretan kada se probudila. Zajedno su se vratili u carevinu i nakon toga vjenčali na najvećoj svadbi koju su ljudi ikada vidjeli.
Bilješka o autoru
Aleksandar Sergejevič Puškin bio je ruski pjesnik, novelist, dramatičar i romanopisac. Rođen je 26.svibnja 1799. godine u Moskvi. Također se smatra da je bio ponajbolji pjesnik i otac moderne ruske književnosti.
Potječe iz plemićke obitelji. U ranom djetinjstvu prepušten je odgoju kmeta Nikite Kozlova i kmetice Arine R. Jakovljeve. 1811. godine obitelj ga je poslala na školovanje u licej u Carsko selo pored Carigrada. Već je tada počeo pisati.
Kretao se u društvu mnogih intelektualaca, zbog kojih je njegovo stvaralaštvo još jače.
Car mu je cenzurirao djela i ograničavao njegovu književnu slobodu. Razdoblje od 1828. do 1836. godine bilo je najplodnije razdoblje, kako za Puškina, tako i za rusku književnost.
Pisao je i obavljao poslove na dvoru, a 1831. godine oženio se s Natalijom Nikolajevnom Gončarovom.
Najpoznatija djela su mu: “Mozart i Salieri”, “Pir za vrijeme kuge” , “Kapetanova kći”, “Dubrovski”, “Pikova dama”, “Kavkaski zarobljenik”, “Cigani”, a životno djelo nosi mu naziv romana “Jevgenij Onjegin”.
Umro je 29. siječnja 1837. godine, od posljedica ranjavanja.
Autor: V.B.
Odgovori