“Sanovnik nasmijane duše” zbirka je pripovjedaka misaono-refleksivne proze izdana 1976. godine, te je treća objavljena prozna zbirka Vitomira Lukića.
Samo djelo pripada vrsti refleksivne književnosti, koja se nalazi negdje je na razmeđi proze i poezije zbog toga što često koristi pjesničke stilske figure poput metafora, simbola i aliteracija kako bi ostvarila svoj izričaj te iznijela fabulu. Fokus refleksivne književnosti više se fokusira na emocionalnom i misaonom procesu autora koji piše djelo, nego li na samoj priči koja se opisuje, te je njezin cilj obratiti se čitatelju na emocionalnoj a ne čisto intelektualnoj razini.
Pri refleksivnom pisanju pisac opisuje neki stvarni ili zamišljeni događaj, objekt, osobu, stvar ili mjesto dodajući tome svoja sjećanja o tom objektu, svoje osjećaje i različite perspektive koje nastaju kao direktan rezultat samog pisanja o tom objektu.
Značenja književnih motiva koji se pojavljuju u takvim tekstovima stoga su uvelike subjektivna te njihovo razumijevanje ovisi o tome koliko znamo o autorovu životu, društvenoj poziciji te vremenu u kojem je pisao. Stoga se može reći kako se refleksivna književnost uvelike bavi sama sobom, poput odraza jednog zrcala u drugom. Refleksija je u tom smislu čovjekovo promišljanje, ponovno prisjećanje, emotivno analiziranje prošlih događaja te pripremanje kako se sa sličnim događajima u budućnosti nositi.
Ova zbirka pokazuje elemente hermetične proze i poezije, inače stilskog obilježja simbolizma koji je imao utjecaja u književnim krugovima bivše Jugoslavije. Simbolizam odlikuju motivi koji su veoma subjektivni u značenju (to jest, simboli neke kompleksnije stvari, kao što je u Lukićevu djelu voda simbol ljudske podsvijesti koja se najizraženije spoznaje dok sanjamo).
Tekstovi simbolizma zato su ponekad teže razumljivi široj publici, no to ne treba obeshrabriti čitatelja jer je njezin naglasak na ritmičnosti i liričnosti teksta.
Sama zbirka “Sanovnik nasmijane duše”sastoji se od nekoliko isprepletenih priča koje su u stvari prepričani autorovi snovi, inspirirani događajima njegova života.
U zbirci se opisuje imaginarni krajolik snova te značenja koja autor pridaje pojedinačnom snu ili pojedinačnom djeliću sna. Tekst obiluje referencama na druga književna, glazbena i umjetnička djela, što je književni mehanizam kojeg nazivamo intertekstualizmom (npr. autor u prvom djelu knjige san uspoređuje s preludijem “Potonula katedrala” francuskog skladatelja Claudea Debussyja). U intertekstualizmu neki se objekt, osoba ili pojava, koji su poznati samo autoru ili manjoj grupi ljudi, opisuju ili objašnjavaju usporedbom s nekim drugim dijelom kulture koji je od prije poznat većini ljudi.
Zbirku “Sanovnik nasmijane duše” također karakterizira posebno dezintegrirana (raspršena) fabula. U klasičnom toku fabule ili ti radnje djela, događaji se odvijaju od zapleta, preko vrhunca radnja, pa do raspleta, te slijede kronološki red događaja u vremenu. Kod dezintegrirane fabule događaji su najčešće predstavljeni nekronološki, poput nasumičnog mozaika, te ne moraju nužno slijediti svoju uzročno-posljedičnu vezu. U Lukićevu djelu ovakva se fabula koristi kako bi autor naglasio promjenjivu narav snova te osjećaj odvojenosti od stvarnosti, jer kao što se jedan san stapa u drugog u toku sanjanja, tako se događaji Lukićeve zbirke stapaju jedan u drugog, prepričani kroz glavnog lika sanjača.
Kroz cijelu se zbirku provlači motiv straha, opasnosti i nedaća koje autor stavlja u kontrast s nevinošću djetinjstva i željom za životom kroz savladavanje strahova. Ovakvi motivi naglašavaju podjelu ljudskih snova na one ugodne, neutralne te neugodne, to jest, noćne more.
Lukićeva proza obiluje vizualnim, gustatornim (okusnim) i olfaktornim (mirisnim) pjesničkim slikama, stilskih sredstvima inače najčešće upotrebljavanom u poeziji kako bi čitatelju približila autorovo iskustvo u kojem je sanjanje zapravo veoma slično hodaju stvarnim svijetom dok je čovjek budan, zato što sa stvarnim svijetom dijeli iste osjete – vid, sluh, njuh, opip.
Kratak sadržaj
Zbirka “Sanovnik nasmijane duše” podijeljena je na pet dijelova naslovljenih “Prasnovi”, “Snovi Tijela”, “Tajna Večera Tijela”, “Kraljevstvo Kuće” i “Obiteljski Snovi”, od kojih se svaki bavi jednom “vrstom” ljudskih snova.
Prvi dio “Prasnovi” bavi se odnosom čovjeka s osnovnim “sirovinama” života poput vode, koja služi kao simbol za ljudsku podsvijest. Autor uspoređuje snove s vodom koja teče podzemljem, jednako kao što ljudska podsvijest teče ispod racionalnih misli koji čine ljudsku svakodnevicu. Opisuju se snovi koji su kao nešto istovremeno satkano od mašte i sjećanja, što je u usporedbi sa stvarnošću mekano, raspršeno te neprestano promjenjivih oblika, dok stvarnost drži svoj oblik neovisno o tome kako se mi u njoj osjećali.
Drugi dio “Snovi tijela” govori o snovima koji imaju tjelesnu dimenziju te njihovim odnosom s emocionalnim stanjem čovjeka. Tu su snovi o bijegu u kojima nastaje tjeskoba, snovi o penjanju gdje sanjač vidi samo stepenicu ispred sebe i nadilazi nedaće, te snovi o letenju u kojem osjećaj slobode nikada ne prestaje kao što se to može dogoditi u stvarnosti.. Snovi o bijegu su simbol za probleme s kojima se čovjek ne želi suočiti u svakodnevici pa oni iz podsvijesti izlaze dok sanjamo, snovi o penjanju označavanju ustrajnost koju čovjek može ostvariti ako se uhvati u koštac s nedaćama, a snovi o letenju opisuju stanje svijesti nakon što su nedaće završile.
Opisuju se snovi koji mogu djelovati zastrašujuće kao noćne more, iz kojih se čovjek budi pun zahvalnosti što stvarnost nije isto takvo zastrašujuće mjesto iz sna. Snovi o letenju opisuju se kao simbol nade, inovativnosti te ljudske znatiželje, dok snovi o penjanju predstavljaju teškoće i hrabrost pri prevladavanju prošlih ili izbjegnutih nesreća.
Treći dio “Tajna večer tijela” bavi se erotskim snovima i strašću, snovima o ljubavi i čežnji, te razmišljanju što napraviti s emocijama koje su takvi snovi donijeli nakon buđenja. Pojavljuju se opisi više vrsta “žena iz sna” prema kojima autor nešto osjeća – tu su one koje su romantično nedostupne u stvarnosti pa se pojavljuju u snovima jer protagonist danju o njima često razmišlja; one koje ne postoje u stvarnosti već predstavljaju ideal žene kako ga zamišlja sam protagonist i čemu se nada; te one koje je protagonist volio no izgubio, pa ih se u snovima prisjeća (bolničarka, blagajnica koju protagonist skriveno promatra svaki dan, ljubav iz mladosti Bonija za koju ne zna gdje je sada te čezne za tim prošlim vremenima). Autor zauzima stajalište kako su “snovi mnogo stariji od morala” zbog čega oni češće iskazuju istinu o ljudskome biću koje ih sanja te mogu služiti kao putokazi u traženju onoga što želimo u budnome životu.
Četvrti dio “Kraljevstvo kuće” dotiče se snova u kojima dolaze sjećanja na djetinjstvo, nevinost, bezbrižnost, zaboravljena sjećanja, potisnuta sjećanja, nostalgija, sjećanja na napuštena mjesta te izgubljene prijatelje. Opisuju se i snovi koji se pojavljuju samo kao osjećaji, za koje autor smatra da su prethodile ljudskom životu. Najistaknutiji dio čine snovi o odrastanju u kući u Dolnjem Vakufu i Bugojnu te snovi o mlađem bratu Stanku koji je poginuo u nesreći, u kojima autor čitatelju nastoji prenijeti osjećaj čežnje za nekim prošlim vremenima koji se čine mirnijima od onih u kojima živi dok piše samo djelo.
Peti dio “Obiteljski snovi” govori o sjećanjima koja se redovito pojavljuju u snovima ili se u njih upliću, a uglavnom se tiču protagonistove braće, majke, oca te priča kojima je sam sebi kao dijete objašnjavao svijet. Najistaknutiji je fragment sna o sjećanju na pokojnu majku koja se kupa dok protagonist kao dijete čeka, te onaj o sprovodu na kojeg dolazi mnogo godina kasnije, ugledavši svoje stare prijatelje koji mu se istovremeno čine kao stranci.
Vrsta djela: zbirka pripovijedaka
Mjesto i vrijeme: Priče se zapravo događaju u izmišljenom krajoliku snova te je stoga mjesto neodređeno. U tim snovima ipak su ponegdje prepoznatljiva mjesta iz autorova sjećanja poput rodne kuće u Dolnjem Vakufu, kuće i sajmišta u Bugojnu, skijalištu, ulice grada Greda te drugih.
Likovi: Glavni lik djela (protagonist)
Analiza likova
Glavni lik djela (protagonist) – neimenovani sanjač, za kojega se može pretpostaviti da se radi o samom autoru ili pak verziji lika koji je po osobnim karakteristika veoma sličan autoru. Brojni sporedni likovi ostaju neimenovani te veoma slabo opisani, poput momka na sajmištu ili bolničarke, kako bi se naglasilo da su oni prolazni dijelovi sna, rezultat autorovih emocija te mašte. Sporedni likovi koji imaju imena, poput autorova brata Stanka, prijatelja Mirona, djevojke Bonije, autorove majke, prijateljice Mire Čadi, Lade i drugih, nešto su čvršće opisani što ih, uz dana im imena, čini “stvarnijima” te sugerira kako se radi o likovima unutar snova koji su nastali kao reakcija na neko sjećanje iz stvarnosti ili pak kao sjećanje na samu zaboravljenu stvarnost koja se pokazuje u snu.
Bilješka o autoru
Vitomir Lukić bosanskohercegovački je književnik, putopisac i kritičar rođen 1929. u Zelenici u Crnoj Gori, gdje je njegov otac bio zaposlen u službi željeznice. Osnovnu školu je pohađao u Dolnjem Vakufu, nakon čega se preselio na srednjoškolsko obrazovanje u Slavonski Brod, odakle se kasnije seli na studij jugoslavistike i književnosti pri Filozofskom fakultetu u Sarajevu.
Kroz svoju karijeru, pisao je prozne pripovijetke, priče, romane, eseje, književne i likovne kritike, novinske članke, poeziju te drugo. Radio je kao profesor hrvatskog jezika i književnosti u mjestu Konjcu, te Sarajevu i New Delhiju u Indiji. Iz Indije je od 1964. do 1966. slao tjedne putopisne reportaže radeći kao dopisnik za novinski list Oslobođenje.
Svoje prvo djelo objavio je 1965. godine, a radilo se o zbirci pripovjedaka “Soba za prolaznike” u kojem se pokazuje kao pisac već definiranog i zrelog stila. Među njegovim najznačajnijim djelima nalazimo zbirke pripovjedaka “Sanovnik nasmijane duše” (1976.) i “Zaustavljeni kalendar” (1970.) te romane “Album” (1968.) i “Hodnici svijetloga praha” (1989.), za koje je bio višestruko nagrađivan.
Dobitnik je nagrada izdavačke kuće “Svjetlost” i “Veselin Masleša” te nagrade Udruženja književnika BiH. Izbor iz njegovog opusa 1985. godine je godine uvršten u ediciju “Književnost naroda i narodnosti BiH u 50 knjiga”, u kojoj se nastojalo sakupiti sva značajna djela nastala na području Bosne i Hercegovine.
Lukićeva su djela prevedena na pet jezika, uključujući hindu, a mnogo je neobjavljenih tekstova ostalo u pronađenim rukopisima – poput Lukićeve nedovršene zbirke putopisa iz Indije naslovljenih “Samsara – točka vremena” ili romana radnog naziva “Djetinjstvo u Dolnjem Vakufu”.
Osim književnošću, Lukić se bavio i politikom. Služio je kao potpredsjednik Hrvatske demokratske zajednice u Bosni i Hercegovini, te kao ministar vjera nakon prvih demokratskih izbora u prvoj vladi BiH, 1991. godine.
Godinu dana kasnije, pri granatiranju Mostara uništena je štamparija u kojoj su se nalazila Lukićeva sabrana djela u deset svezaka, te se neki dijelovi njegova opusa smatraju izgubljenima. Bio je ujedno I supotpisnik te glavni redaktor Sarajevske deklaracije o hrvatskom jeziku koja je potpisana u siječnju 1971. godine.
Od 1996. godine radio je u obrazovnom programu Televizije Sarajevo, kao urednik programa i emisija, prateći kao nastavak svoje prijašnje profesorsko zanimanje.
Lukićev je opus najpoznatiji po svojoj karakteristično lirskoj prozi koja je često lingvistički veoma kompleksna, ritmična te sklona posuđivanju tuđih riječi i izraza, arhaizama te novokovanica. Stilski je Lukićev izražaj inspiriran pravcima modernizma, osobito snovitošću nadrealizma, koji su od 1920-ih djelovali na području Europe. Sa svojim centrima u Francuskoj, Italiji te Rusiji, modernističke su se težnje lako širile i u naše kulturne prostore.
Lukić je umro 1991. u Sarajevu, s pune šezdeset i dvije godine, a iza njega ostaje bogata književna ostavština čija je tematika često relevantna i danas.
Autor: T.G.
Odgovori