Živa česma

Živa česma je pjesma iz istoimene zbirke pjesama Nikole Milićevića, izuzetnog pripovjedača, pjesnika, esejista i prevoditelja. Kao inspiracija za njegova najznačajnija djela poslužio mu je rodni kraj, točnije grad Zvečanje te Zagreb, u kojemu je kasnije boravio. Milićević je tijekom svog književnog stvaranja razvio vlastiti način pisanja, a on se najviše izražavao u stilu.

U zbirci kojoj pripada pjesma Živa česma objedinjene su izabrane pjesme iz njegovih pjesničkih zbirki. Zbirke su mu tematski odijeljene. U prvima se jasno vidi utjecaj nostalgije koju je pjesnik imao prema kraju u kojem je odrastao, Mediteranu. Osjeća se sjeta prema djetinjstvu, teškom radu i životu te kasnijoj sudbini, na koju kao da nije imao puno utjecaja. Pjesme su s vremenom, baš poput života, obilježila neka nova iskustva.

Sazrijevanjem je Nikola Milićević postigao određeni mir i sklad u životu, a slično se dogodilo i s njegovom poezijom. Iako je kombinirana s nestalnošću slobodnog stiha, postala je ritmički skladna. Osim sklada, u njegovoj kasnijoj poeziji osjeća se mirnoća, pribranost i tišina. Uz to, može se primijetiti jasan utjecaj tradicije, i to one koju je on sam cijelo vrijeme stvarao i nadograđivao.

Iz tog razloga za Milićevića možemo reći da je moderni tradicionalist. On svojim djelima jako pazi na vrijednost i ljepotu riječi, što njegove pjesme i priče čini ne samo promišljenima, već i estetskima, s utjecajem njegova vlastitog filozofskog traženja.

Donosimo vam analizu poeme Živa česma.

Živa česma – analiza pjesme

Živa česma poema je od šesnaest sadržajno povezanih strofa, pisana slobodnim stihom. Upravo je po njoj nazvana zbirka književnih djela Nikole Milićevića. Poema obiluje stilskim figurama od kojih se već u prvoj strofi uočava kontrast. U njemu lirski subjekt suprotstavlja samog sebe motivu česme: “ti sva glasna i čista, ja šutljiv i poguren; Ti tečeš, uvijek svježa, i bježiš – ja ostajem“. Poema obiluje epitetima, prvenstveno vezanim uz česmin opis. Na samome početku pjesme jasno je da se radi o izravnom obraćanju neživom biću, odnosno, lirski subjekt zaziva česmu postavljajući joj pitanja: “Govorim ti i šapćem ko što ti šapćeš meni/ osluškujem te, šutim, gledam te i strepim“, čime zapravo personificira motiv česme.

Jedan od najvažnijih indikatora koji upućuju na lirski rod je prožetost i duhovna isprepletenost lirskog subjekta s motivom česme. U nekih stihovima jasno se vidi ovo obilježje “I tako eto ne znam, u toj nestvarnoj varci, jesi li ti u meni ili sam ja u tebi/ Otkuda dolazimo i tko u koga teče i tko to koga pije, moja treptava vodo?” Odnos između lirskog subjekta i česme je složen – na nekim mjestima jasno se vidi da joj se divi i da je veliča, bez nje ne može, ali doživljava je i kao nešto nadnaravno i pomalo misteriozno. Lirski subjekt povremeno sumnja u njezine namjere: “I nikako da pojmim, moja kristalna česmo/ što mi zapravo nosiš, utjehu ili kaznu/ ili blagi čas smirenja/ I tako ne znam što si na putnikovu putu, jesi li vrelo okrepe il voda zaborava?”

Pitanje koje nam se nameće od samoga početka poeme svakako je koga ili što česma predstavlja? Postoje dvije moguće interpretacije. Prva je da je česma zapravo nešto za čime žudi svaki čovjek. Ona je vrelo i izvor života iz kojeg se svako živo biće želi napiti. Jednostavnije govoreći, živa česma mogla bi biti izvor na kojemu čovjek crpi snagu za savladavanje svih poteškoće i problema koje život donosi. Naravno, taj je izvor promjenjiv i varljiv, često nam izmiče iz ruku, u trenutku kad pomislimo da smo ga napokon pronašli i osvojili (iako mi zapravo žudimo za njegovim trajnim osloncem). Tome u prilog govore i neki od stihova: “U dlanove te hvatam, a ti tečeš i tečeš/ i kroz prste mi bježiš i ne ostaje ništa./ I dlanovi mi prazni, no čisti od tvoje vode/ i po tom samo znadem da si mi kroz njih tekla.”. Kada bismo pošli od ove pretpostavke, mogli bismo zaključiti da se ovdje radi o refleksivnoj pjesmi.

Druga moguća interpretacija polazi od pretpostavke da je česma žena. Mnogi stihovi govore u korist ovome tumačenju, posebice oni s potencijalnim erotskim nabojem. “To vječno posrtanje i želja da te nađem/ i da te pijem tamo, u tvome tamnome dnu/ gdje te nikada nitko još dodirnuo nije.” Složenost odnosa između lirskog subjekta i česme lako se dade protumačite u ovome aspektu. Poznato je da su muško-ženski ljubavni odnosi upravo takve, varljive i promjenjive naravi. Ovakav je pristup pjesmi zagovarao je Stijepo Mijović Kočan koji je o poemi rekao sljedeće: “Živa česma, nedvojbeno jedna od najljepših i najsmislenijih ljubavnih poema u nas napisanih, značila je doista velik i neosporan pjesnički domet.” U ovome ćemo slučaju poemu svrstati u ljubavnu liriku.

Bilješka o piscu

Nikola Milićević bio je hrvatski pjesnik, pripovjedač, esejist, prevoditelj, kroatist i hispanist. Rodio se 27. studenog 1922. godine u Zvečanju, pored Omiša. Pred kraj 2. svjetskog rata, sa 22 godine, mobiliziran u partizane. Nakon rata odlazi u Zagreb na Filozofski fakultet, gdje je studirao hrvatski jezik i književnost.

Postao je cijenjeni hrvatski pjesnik, javni djelatnik i prevoditelj. Nakon što je završio studij književnosti zaposlio se kao novinar, a radio je i kao jezični urednik te nakon toga kao profesor na sveučilištu. Bio je redovni član HAZU, član DHK I PEN-a. Bio je i jedan od pokretača i urednika Krugova.

U prvoj fazi svog književnog rada pisao je djela u kojima se puno spominje zavičaj, dok se kasnije okrenuo intimnoj strani pisanja.

Okušao se i u pisanju putopisa i autobigrafske proze. U svom radu bio je kvalitetan prevoditelj i antologičar – Antologija svjetske ljubavne poezije, Zlatna knjiga španjolske poezije.Preveo je i glasoviti Marquezov roman Sto godina samoće i biblijsku “Pjesmu nad pjesmama”. Objavio je sedam pjesničkih zbirki, a dobio je i nagradu grada Zagreba za Hispanoameričku poeziju te Nazorovu nagradu za Zlatnu knjigu španjolske poezije, kao i nagradu Tin Ujević za zbirku Nepovrat. 1994. godine nagrađen je nagradom za životno djelo Vladimir Nazor.

Njegova najpoznatija djela su: Zlatna grana, Obećanja žute zore, Prah zemaljski, Nepovrat, Pjesme iz tišine.

Umro je u Zagrebu 1. ožujka 1999. godine, a pokopan je na mjesnom groblju u Zvečanju.

Autor: I.B