Asonanca (asonancija) ili samoglasničko sazvučje je stalno ponavljanje istih samoglasnika kako bi se postigli glasovni efekti, upečatljivi ritam i zvukovni ugođaj.
Antun Gustav Matoš: “Jesenje veče” (naglašavanje samoglasnika “o”)
Olovne i teške snove snivaju
Oblaci nad tamnim gorskim stranama
Monotone sjene rijekom plivaju,
Žutom rijekom među golim granama.
Asonancu pjesnik može koristiti kroz cijelu strofu ili čak i pjesmu. Postoje dvije vrste asonance, zavisno od mjesta pojavljivanja u riječi. Ona koja se događa na početku riječi zove se glasovna asonanca, a ona koja dolazi na kraju riječi zove se glasovna epifora.
Primjer glasovne epifore u pjesmu Antuna Gustava Matoša: “Srodnost”
Đurđic, skroman cvjetić, sitan, tih i fin,
Dršće, strepi i zebe kao da je zima,
Zvoni bijele psalme svojim zvončićima,
Potajno kraj vrbe, gdje je stari mlin.
Odgovori