Apokrifima se nazivaju vjerske knjige biblijskog sadržaja, koje spadaju i u kršćansku i u židovsku religiju, ali nisu dio Svetog pisma. Ove vjerske knjige su izuzete iz kanona jer je njihova autentičnost dvojbena. Sama riječ apokrif dolazi iz grčkog jezika, a znači “skriven” ili “tajan”. Katolička Crkva smatra ih nedovoljno važnima da bi ih uvrstila u svoj kanon, iako se sadržaj apokrifa često ni u čemu ne sukobljava sa sadržajem kanona. Često se za apokrife kaže da Bibliju sadržajno nadopunjuju, ali da njihovi tekstovi nemaju toliku duhovnu vrijednost i važnost za izučavanje vjere kao kanonski sadržaj.
Iz židovskog kanona neke su knjige isključene zato što nisu bile pisane hebrejskim ili aramejskim jezikom. To se dogodilo 90. godine u Jamniji. Te knjige su Tobija, Judita, dodaci i dijelovi Estera i Daniela, Prva i Druga knjiga Makabejaca, Knjiga Mudrosti, Sirah i Baruh. U kršćanstvu te knjige i dalje pripadaju Starom Zavjetu, budući da ih je sadržavala i najstarija sačuvana Biblija, ona iz 4. stoljeća. Katolička Crkva te knjige nazva deuterokanonskima. Ipak, neki teolozi smatraju da te knjige ne bi trebale biti dio kršćanskog kanona jer nisu dio ni hebrejskog. Tih knjiga nema ni u grčkom prijevodu Starog zavjeta. Ipak, židovski apokrifi nikada nisu uklonjeni iz kršćanske Biblije.
Martin Luther je za vrijeme Reforme crkve i stvaranju protestantizma izbacio apokrife iz protestantskih biblija. U nju nije uvrstio ni jednu knjigu koja nije uvrštena u židovski kanon. Ipak, u protestantsku bibliju uvrstio je neka gnostička evanđelja, koja su tada bila novootkrivena, a koje nisu uvrštene u kanon katoličke Crkve.
Odgovori