Prijan Lovro

Radnja započinje kada sam Šenoa bude pozvan u jedno selo u berbu. Tamo je puno vremena provodio u razgovoru s ljudima, no najviše ga je opčinila jedna lijepa žena koja je htjela čuti neku priču. Tako Šenoa počinje priču o svom prijatelju Lovri.

Cijela priča ispričana je jednog kišnog i tmurnog poslijepodneva. Ova pomalo čudna priča, vrlo inteligentnog i bistrog mladića sa sela piscu je poznata još iz doba studentskih dana. Tada je Šenoa u jednom periodu svog života dijelio sobu s prijanom Lovrom.

U knjizi je ispričana sudbina nesretnog mladića po imenu Lovro. On je svoj život podigao od siromašnog seljaka pa sve do učenog čovjeka. Opisao ga je kao čovjeka koji je uvijek težio fino se odjevati, ali uvijek je u njegovom izgledu nešto nedostajalo, njegova je finoća bila nespretna.

Lovro je bio drukčiji od drugih. Gonila ga je konstantna želja za napretkom, volio je znanost i težio je stalno za nečim novim. Lovro se rodio u siromašnoj obitelji koja je imala puno djece. Ipak, uvijek je bio drukčiji od ostale djece. Odmah se istaknuo i vidjelo se odmah da će ga sudbina odvesti negdje drugdje.

No, pošto je bio iz vrlo siromašne obitelji, Lovru je odmah znao da je vrhunac njegovog života, ono što mu je bilo dostupno i ono što mu je bilo suđeno bez obzira na želje koje imao, svećenički poziv. Naime, neuki roditelji Lovre, vidjeli su u tom zanimanju bolji život za svog sina nego što su ga oni imali. Smatrali su da tako neće živjeti teškim životom poput njih samih.

Lovro je dane provodio dobro učeći, iako je bio nemirnog duha pa se teško prilagođavao strogim crkvenim zakonima. Ipak, njegova pokornost crkvi pada u vodu kad susreće Malvinu. Pošto se Lovro zaljubio u Malvinu, odlučio joj je iskazati svoje osjećaje. ali Malvina nije imala sluha za njih. Čak ga je i osudila i rekla mu da ne može iskazivati romantične osjećaje, a odabrao je svećenički poziv.

Kanonik je bio upoznat s tugom koju je Lovro proživio zbog Malvine pa mu je dao savjet. Predložio mu je da radije bude svjetovnjak nego takav svećenik. Lovro je odlučio poslušati ovog mudrog starca te je odustao od svećeničkog poziva. Vratio se nazad svojoj kući. No, time je jako razočarao roditelje jer oni su smatrali da je on zastao i pao na putu do stvarnog uspjeha.

Lovro je dane kod kuće provodio tražeći posao, tj. namještenje. Ali uvijek bi se razočarao kada bi primili nekoga drugoga. Njegovo životno razočarenje je bilo još veće kada je susreo ponovo Malvinu u koju je i dalje bio nesretno zaljubljen. Ona je sada bila sretno i bogato udana žena. I dalje je bila jako lijepa, a sada i puna neke neopisive životnosti. Malvina je prema Lovri nastupila prilično koketno što je jako zasmetalo Lovri jer je uvidio da je osim anđeoskog lica ne krasi iskrenost.

Lovro je konačno dobio pravo zaposlenje. Radio je kao privatni učitelj jednog dječaka. Kada je dječak odrastao, Lovro se dalje odlučio posvetiti školovanju. Nije imao novca, a niti sreće. Nisu ga primili na sveučilište niti nakon nekoliko puta pa je jadan, razočaran i bolestan, dane provodio životareći u roditeljskom domu.

Lovrin otac više nije mogao gledati kako mu se sin uništava u očaju i boli te je odlučio poduzeti nešto konkretno kako bi ga vratio nazad u život. Založio je imanje i Lovri platio studij. Tako se Lovro krenuo na studij jezikoslovlja.

Lovro se na studiju pokazao kao vrlo predan i marljiv. Težio je za time da što više nauči, ali odnosi s drugim ljudima su bili nikakvi. Lovro je tako bio poznat kao čudak jer nije komunicirao s drugima, a kada i je, ta komunikacija bila je teška.

Malo nakon toga, Lovrin otac zapao je u velike dugove pa je tako bilo upitno i Lovrino školovanje. Kako bi pomogao ocu koji ga je dva puta vadio u životu, Lovro odluči pronaći bogatu djevojku s kojom će se oženiti ne bi li preko nje došao do potrebnog novca.

Ubrzo, Lovro je upoznao Minku. Stariju djevojku, pomalo čudne ljepote i još tajanstvenije materijalne situacije. Lovro se odluči s njome oženiti, no u zadnji čas, a na nagovor svog dobrog prijatelja, odluči ispitati Minikin miraz. Saznaje tada da je sve bila laže pa zaključuje kako nije predodređen za uspjeh, niti kada postupa pravedno, niti kada gradi život u laži.

No, malo nakon toga, za trenutak se činilo kako se sreća smiješi Lovri. Iz Dalmacije je stigao mlad svećenik koji je bio vrlo iskren i pun šarolikog znanja. On i Lovro su se ubrzo sprijateljili, a kada je saznao kroz što je sve do sada Lovro prošao, odlučio mu je pomoći.

Njih dvojica otputovali su na more, a Lovro je tamo na obali odmah upoznao bogatu i lijepu djevojku. Ona je bila sve što je on želio. Uskoro, ona je pristala na ženidbu s Lovrom i konačno mu se činilo da njegov život ima smisla.

Ipak, na putu do sreće, Lovri se ispriječio stric bogate djevojke. On je saznao što Lovro smjera te je u zadnji čas zabranio vjenčanje. I iako je Lovro imao iskrene osjećaje prema ovoj djevojci, on to više nikako nije mogao dokazati.

Lovro se nakon ovog pretvorio u ogorčenog, tmurnog i jadnog čovjeka. Ništa u životu nije mu išlo onako kako je planirao, a ovo je bilo zadnje razočarenje koje je mogao podnijeti. Odlučio je u životu konačno napraviti nešto što će mu poći za rukom – odlučio se ubiti.

Vrsta djela: priča

Vrijeme radnje: neodređeno, retrospektivno sjećanje pisca

Mjesto radnje: selo, Zagreb, Dalmacija

Likovi: Lovro, Šenoa, Malvina, Minka, Lovrin otac, grof i njegov sin, Anđelija i njen otac

Bilješka o autoru

August Šenoa rođen je 14. studenoga 1838. godine u Zagrebu. U roditeljskom domu stekao je ljubav prema umjetnosti. Poslje smrti majke 1848. godine, završivši u Zagrebu osmi razred, odlazi u Pečuh k rođacima, gdje 1850. godine završava prvi razred gimnazije.

Vraća se u Zagreb gdje maturira 1857. godine u gornjogradskoj gimnaziji, i upisuje se na Pravoslovnu akademiju. Od početka listopada 1859. godine nastavlja pravni studij u Pragu. Tu ostaje do 1865. godine. Ne položivš na vrijeme odrđene ispite bio je prisiljen baviti se novinarstvom te se vraća u Zagreb i radi u redakciji “Pozor”. 1868. godine postaje gradski bilježnik.

Iste godine vjenča se sa Slavom pl. Ištvanić. Postaje ravnatelj hrvatskoga zemaljskog kazališta 1870. godine postaje i dramaturg.

Njegov prvi roman “Zlatarevo zlato” izlazi 1871. godine. Dvije godine kasnije, 1873. godine, postao je gradski senator i napušta kazalište. Od 1874. godine do smrti uređuje hrvatski književni časopis “Vijenac”.

Umro je 13. prosinca 1881. godine. Ležeći bolestan diktirao je Kletvu i rekao je:

“Nedajte mi umrjeti, imam još toliko toga za napisati”.

Najpoznatija djela su mu: “Seljačka buna”, “Zlatarevo zlato”, “Prosjak Luka”, “Mladi gospodin”, “Prijan Lovro”, “Diogeneš”, “Kanarinčeva ljubovca”,”Vječni Žid” i “Zagrebulje”.

Autor: M.L.