U hrvatskoj se književnosti romantizam javlja kasnije nego u Europi, tridesetih godina 19. stoljeća. Glavno obilježje hrvatskog romantizma je stvaranje jezičnog identiteta. Hrvatski književni i narodni preporod označava razdoblje od 1813. godine kada je biskup Maksimilijan Vrhovac pozvao svećenike na prikupljanje narodnog blaga.
U to se vrijeme pojavljuje nova književna generacija s najznačajnijim predstavnikom Augustom Šenoom. Unutar narodnog preporoda javlja se ilirski pokret koji traje od 1830. do 1843. godine. Ilirizam je poznat kao pokret s političkim karakterom. Glavni ideolog pokreta bio je Ljudevit Gaj.
Hrvatski romantizam se u mnogo toga razlikuje od europskog romantizma. U europskom je romantizmu bio dominantan romantičarski individualizam, a kod nas je naglasak bio stavljen na kolektivizam, slogu i jedinstvo naroda.
U hrvatskoj je književnosti bila prisutna integracija romantičarskog i klasicističkog stila te uspostavljanje odnosa prema tradiciji oslanjanjem na renesansnu i baroknu hrvatsku književnost. U prvoj su fazi bile najzastupljenije budnice i davorije ili domoljubne pjesme pisane zbog buđenja nacionalnog ponosa.
Pjesnici su se u ovoj fazi služili poznatim pjesničkim formama romantičarske poezije. Pored lirike, bila je zastupljena epska književnost, putopisi, novelistika i dramski oblici.
Krajem 18. i početkom 19. stoljeća u Hrvatskoj je vladalo stanje administrativne, duhovne i političke rascjepkanosti. Nakon smrti Josipa II. završava proces germanizacije, a iste te godine Hrvatski sabor donosi odluku o uvođenju mađarskog kao neobaveznog jezika u svim hrvatskim školama.
Bio je to početak mađarizacije jer će 1805. godine odlukom Sabora u Požunu mađarski postati službenim jezikom, a 1827. godine obveznim nastavnim predmetom u Hrvatskoj. Usljedile su aktivnosti raznih aktivista, a među njima se spominju Ivan Derkos, Matija Smodek, Ljudevit Gaj i mnogi drugi.
Najveće dosege u epskom pjesništvu tijekom hrvatskog romantizma imali su I. Mažuranić spjevom “Smrt Smail-Age Čengića” te epski sastavi D. Demetra “Grobničko polje” i Markovićevi spjevovi “Dom i svijet” te “Kohan i Vlasta”.
Dramskom književnošću tada je dominirala povijesna tragedija kao ona od I. Kukuljevića Sakcinskog “Juran i Sofija”. Radi se o prvoj izvornoj drami u novijoj hrvatskoj književnosti posvećena borbi protiv Turaka.
A. Nemčić je napisao komediju “Kvas bez kruha” ili “Tko će biti veliki sudac”. Njegove putositnice smatraju se jednim od najboljih putopisa. Osim Nemčićevog putopisa važan je i onaj od M. Mažuranića “Pogled u Bosnu”.
Autor: S.Š.
