U razdoblju 60-ih i 70-ih godina 19. stoljeća u Hrvatskoj se otvorio put nadolazećem realizmu. To je bilo vrijeme smirivanja političke scene u carevini, vrijeme ukidanja Bachovog apsolutizma i njegove diktature. Zaboravljeni su nemiri iz prve polovice stoljeća izazvani revolucijom 1848. godine.
Nakon ukidanja apsolutizma, u Hrvatskoj su počele djelovati ukupno tri stranke: unionistička, narodnjačka i pravaška. Svaka od njih zalagala se za različite stvari, imala drugačije ciljeve i književne vrste. Unionisti su pripadali ilirskom pokretu, a najveći pisac narodnjačkog pokreta zasigurno je bio Ivan Mažuranić.
Pravaška stranka za osnivača i idejnog vođu imala je Antu Starčevića, poznatog političara, književnika koji se još danas naziva “ocem domovine”. Pisci realizma uglavnom su bili članovi pravaške stranke, zajednice. Najistaknutiji su bili Ante Kovačić, Eugen Kumičić i Silvije Strahimir Kranjčević. Sam Starčević samo se povremeno bavio pisanjem, uglavnom publicističkih književnih vrsta.
August Šenoa prvi je istaknuo tezu književnosti. Smatrao je da bi ona trebala tražiti vjeru rekonstrukciju u stvarnim povijesnim događajima. Namjeravao je tako na što jednostavniji način prikazati vjerni život i događaje onog vremena. Mislio je kako poboljšati hrvatsku nacionalnu svijest, što dokazuje da je bio velik domoljub.
Bio je važan predstavnik građanskog sloja i smatrao da bi se u književnosti trebala spomenuti sva zbivanja koja su toliko značila u borbi protiv starih srednjovjekovnih feudalnih odnosa. Jednako se tako zalagao za isticanje borbe kmetova u hrvatskoj književnosti kao važan preokret hrvatske povijesti kao cjeline.
Osim Šenoe, u ovom razdoblju nije bilo snažnije književne pojave stoga se razumno cijelo jedno razdoblje naziva Šenoino doba. Većinom je bila riječ o romantičarima ili neuspješnim pokušajima realizma. Međutim, u tom se razdoblju razvio znanstveno-pedagoški rad. Josip Juraj Strossmayer osnovao je tadašnju najvišu instituciju, Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti. U to se vrijeme nije nazivala “hrvatskom” već “jugoslavenskom”.
Osim današnjeg HAZU-a, Strossmayer je osnovao i prvo Sveučilište u Zagrebu, točnije 1874. godine. Sveučilište je imalo tri odsjeka, filozofski, pravni i teološki ili bogoslovni. Bilo je to vrijeme prvih znanstvenika filologa, a najviše su se istaknuli Vatroslav Jagić i Bogoslav Šulek.
