Kako je renesansa zapravo oživljavanje antike i njenih ideala tako se i renesansna komedija oslanja na onu antičku. Jedan od najpozantijih hrvatskih pisaca koji se bavio ovom dramskom vrstom upravo je Marin Držić čije djelo Dundo Maroje je školski primjer ovakve komedije. Ova komedija naziva se još plautovska ili eruditna.
Renesansna komedija posebice je zanimljiva jer sad u svoju radnju uključuje i one iz najnižih slojeva društva. Teži prikazati neke zanimljive i smiješne crtice iz svakodnevnog građanskog i obiteljskog života, komične događaje sa kojima se svi mogu poistovjetiti i koji će nasmijati i stare i mlade.
Imala je i poučnu ulogu. Stavljanjem likova u komične i neobične situacije nastojala je prikazati sve ono što u društvu ne valja i sve mane ljudskoga bića. Rimski komediograf Plaut služio je kao kamen temeljac za ovu vrstu drame.
Njegove komedije bile su stoljećima zaboravljene sve dok ih renesansa nije ponovo otkrila i postavila kao ono što savršeno odgovara tadašnjem društvu i što je nužno imitirati u dramskim tekstovima.
Iako su likovi odvojeni, oni ne predstavljaju jednog pojedinca sa svojim mislima, snovima i željama koji ima jednu individualnu motivaciju. Taj lik je više određeni tip osobe, a ne individua. Vrlo često možemo susresti likove staroga muškarca sa mnoštvom bogatstva koji ga ljubomorno čuva, ima i sina koji se ponaša kao njegova potpuna suprotnost. Nepromišljeno troši novac na žene i zabavu. Također nije rijetkost ni lik žene lakog morala, ali ujedno i učenjaka koji preukočenim glasom nastoji objasniti ljubavna pitanja čime izaziva komični efekt.
Zanimljivo je da lik renesansnog čovjeka, mudrog, snalažljivog i svestranog, nije dan nikome od ovih likova već upravo slugi. To je čovjek iz puka koji nosi na sebi težinu čitave komedije zapličući i otpličući radnju. Upravo svečanosti poput karnevala ili velikih gozbi, na kojima bi se skupilo mnoštvom puka, bile su prava domena za izvođenje ovih renesansnih komedija.