Sredinom 19. stoljeća u europskim književnostima realizam je kao književno razdoblje vrlo brzo ušao u sve pore umjetničkog stvaranja. No, u povijesti književnosti su se, kao i obično, odmah pojavile klice novoga, odnosno modernijega. 1857. godine Gustave Flaubert objavio je svoj roman Gospođa Bovary. Osim njega, Charles Baudelaire sa svojom pjesničkom zbirkom Cvjetovi zla.
U književnopovijesnim prikazima Flauberta ubrajamo u vrhunce realizma, ali treba imati na umu jednu vrlo važnu činjenicu. Charles Baudelaire naglasio je poseban, nov pristup poeziji kao takvoj. Pjesničko stvaralaštvo u duhu realizma potpuno je zanemario. U razdoblju modernizma dominira pjesnička produkcija.
Naime, u to vrijeme slabi dominacija pozitivističke filozofije, a sve više jača idealizam. Ono nesvjesno u čovjeku postaje zanimljivo, neobično za umjetnost i kulturu. Pojavljuju se misticizam i spiritizam.
U modernističkim strujanjima dominantnu poziciju zauzela je francuska književnost. Poezija tog vremena bila je zapravo reakcija na romantičarsku poeziju. Ona se kao književna moda ugasila nedugo zatim, točnije već sredinom 19. stoljeća. Moderno je pjesništvo deromantizirana romantika, a upravo se protiv nje bune sljedbenici romantizma.
Pjesništvo tek kasnije dobiva ime “moderno”. Osnovna su obilježja modernizma objektivnost, hladnoća izraza, bezosjećajnost, impersonalnost. Važna je forma, izraz je gotovo virtuozan.
Od književnika ovog razdoblja, obavezno treba istaknuti Charlesa Baudelairea jer je njegova poezija bila inteligentna, zanimljiva i toliko originalna da se ne može svrstati u ostale pjesničke grupe. Osim toga, u to vrijeme originalnost i posebnost izraza bili su otvaranje novih pjesničkih staza u poeziji. Pojavljuje se simbolizam.
Baudelaire je njegovao estetiku ružnog, isticao je mistiku, slike gradova “koje spaja plinsko svjetlo i večernje nebo, miris cvijeća i smrad”. Baudelaire je počeo njegovati kult forme, često poseže za upotrebom sonete prilikom pisanja.
