Prethodnik moderne proze i modernog (psihološkog) romana 20. stoljeća jest Dostojevski, a to je postao zahvaljujući svojem romanu Zločin i kazna iz 1866. godine. Dostojevski je prethodnik mnogih različitih oblika modernog romana. Njegovu prozu karakteriziraju psihologizacija, egzistencijalna osamljenost, esejističnost (rasprave o umjetničkim etičko-moralnim pitanjima).
Put prema modernoj prozi označio je Marcel Proust svojim romanesknim ciklusom djela U traganju za izgubljenim vremenom, napisanim 1913., te 1928. godine. Proust je afirmirao novi tip proze koji se temelji na impresionističkoj poetici, impresionističkom oblikovanju vremena, prostora i samih likova.
Svojim postupcima monologizacije Proust je težio što dublje doprijeti u sam mehanizam ljudske duše. Tako je postao prethodnik modernoga monološko-asocijativnog romana koji se više nije gradio na fabuli i isključivom oblikovanju likova, već na što uvjerljivijoj, jasnijoj reprodukciji čovjekove svijesti i njegovog uma.
Proust je stvorio posebnu vrstu monološko-asocijativnog romana (psihološko-filozofska raščlamba osjećaja, uspomena). Monološko-asocijativni roman ima dvije osnovne inačice: roman struje svijesti te roman esej.
Proust tako ulazi u svijest same podsvijesti, a tome je prilagođen i njegov izraz. Njegove rečenice ne prekidaju tijek asocijacija te na taj način anticipiraju tehniku unutarnjih monologa.
Uveo je tehniku vremenskog simultaniteta koju preuzimaju i drugi pisci modernog romana. Također je preuzeo tzv. psihološko vrijeme, odnosno vrijeme koje je potrebno da bi se sjetili svega što se zapravo već prije dogodilo.
To subjektivno vrijeme osniva se na apstraktnoj konstrukciji umjetno dokinutoga vremena, vremena svedenog na brojne “sada” koji se nižu u lancu bezvremenske logike samog apstraktnog mišljenja.
Moderna proza je svjesno odustajanje od svih onih konvencija koje karakteriziraju realističku prozu. Odnosno, težište premještaju s događaja na sam lik, teži se što potpunije otkriti unutrašnjost čovjeka. Reproducira se njegova svijest, izražava se unutarnji monolog, pripovjedni monolog, struja svijesti, a vrijeme je isključivo subjektno.
Fabula slabi ili se potpuno dokida, događaji se povezuju asocijacijama ili razmišljanjima glavnih likova. Radnja nema uzočni niti posljednički slijed, već ovisi isključivo o subjektivnom proživljavanju lika.
Modernog pisca zanima odnos čovjeka i svijeta koji ga okružuje, on traga za životnim smislom i razmišlja o pitanjima.
Likovi nisu glavni junaci, promatraju svijet oko sebe, nemaju nikakvih većih ciljeva, pasivni su i ironični prema svijetu. Oni slijede unutarnju logiku svijesti, prepuštaju se mislima koje se pretvaraju u sjećanja, snove, uspomene, opise i promišljanja vlastitoga identiteta.
