Suvremena poezija bila je nastavak na poeziju koja je počela u drugoj polovici 19. stoljeća, u francuskoj književnosti. Bila je to poezija moderne. Dakle, pjesnici Charles Baudelaire, Arthur Rimbaud i Stephane Mallarme uzori su koje slijedi cijelo suvremeno pjesništvo.
Poeziju u 20. stoljeću ne definira niz osobina koje svaka moderna lirska pjesma treba bezuvjetno posjedovati. Međutim, može se reći da određene osobine susrećemo mnogo češće. Svaku modernu lirsku pjesmu može se u nekoj mjeri suprostaviti starijoj lirici. Isključivo zbog razlike u tipu izražavanja.
Moderna lirika predstavlja i poznavanje cijele dotadašnje pjesničke tradicije. Zahtijeva već pri samom čitanju najveću moguću koncentraciju, traži neku vrstu suradnje pjesnika sa čitateljem. Naime, moderna lirika više sugerira nego govori, više upućuje i fascinira, a ne izaziva toliki užitak u tradicionalnom smislu te riječi.
Moderna lirika izbjegava komunikaciju preko ustaljenih, uobičajenih putova. Traži razumijevanje pojedinih riječi, sklopova zbog otkrića posebne pjesničke kvalitete riječi. One su zasnovane na izrazitom odnosu ritmova, zvukova i značenja. Zahtijeva razumijevanje isključivo na temelju senzibilnosti čitalaca.
Moderna poezija zapravo izražava “otpor” prema izražavanju općih i prirodnih osjećaja, često je hladna, misaona i prelazi u prezir prema svakoj sentimentalnosti.
Ona nastoji da se izražavanje emocionalnog života strogo individualizira, postane izazivanje isključivo takvih emocija koje su strogo vezane samo za pjesništvo. Vrhovni zahtjev moderne lirike jest savršenstvo jezičnog izraza, ali nema nikakvih općih pravila za tehničko savršenstvo pjesničkog izraza (paradoks).
Smatra se da klasična tematska podjela u modernoj lirici nema nikakvog smisla, prevladava isključivo sklonost prema nekim temama kao što su čovjekova izgubljenost, kriza kulture, svrha i smisao samog pjesništva.
Zabrinutost za vlastitu sudbinu prisutna je i nju se uvijek povezuje sa sudbinom ljudskog života. To vrijedi za čitavu književnost 20. stoljeća.
