Uz Šenou, Josip Eugen Tomić je bio najznačajnija književna pojava tog razdoblja. Bio je kvalitetan romanopisac, novelist, pjesnik i prevoditelj. Prvo objavljeno djelo bilo mu je zbirka ljubavnih pjesama Jeljinke napisana 1865. godine. Napisao je brojne komedije, drame, ali bez nekog većeg značaja u tadašnjoj književnosti.
Proširio je kazališni repertoar, a svoju prvu pripovijest objavio je još prije Šenoinog doba, točnije 1863. godine. Veći uspjeh kod publike postigao je tek ljubavno-avanturističkim romanom Zmaj od Bosne, s onodobnom tematikom. U toj tematici prikazujući sukob bosanskih begova sa sultanom, među prvima zastupa stavove prema muslimanima, odnosno situaciju ne prikazuje kao sukob kršćanstva i islama.
Tomića se danas smatra vrijednim književnikom predrealizma. U sklopu njegova okretanja realizmu su i teme vezane uz propadanje aristokracije, licemjerje visokog društva, rasipnost i egzotičnost.
Luka Botić
Gotovo sva svoja djela objavljivao je u časopisu Neven. Prvi je značajniji uspjeh postigao s pripovijesti u stihu pod nazivom Pobratimstvo iz 1854. godine. Njegovo glavno djelo Bijedna Mara iz 1861. u ono je vrijeme bilo vrlo popularno. Bijedna Mara bio je deseterački spjev od šest dijelova. Prema njemu je Josip Hatze skladao operu pod nazivom Adel i Mara. Tu se prikazuje romantična priča o zabranjenoj ljubavi između Mare i Adela, Turčina s Klisa.
Mari zbog vjerskim razloga ne dopuštaju da se uda za njega, a ona se zbog toga do svoje smrti zatvara u samostan, gdje nedugo zatim i umire. Ostala su mu značajnija djela Dilber-Hasan, Petar Bačić.
Po stilu pisanja, Botić pripada romanizmu koji se uvelike oslanja na epsko narodno pjesništvo. Botić stvara u duhu preporodnih ideja, a zastupao je ideju vjerske tolerancije. To je u tadašnje doba bila novost, u čemu je Tomić prethodnik. Svojedobno vrlo popularan, bio je smatran utemeljiteljem romantičarskog spjeva u Hrvatskoj.