U razdoblju između 1969. i 1971. godine probuđene su nade u budućnost hrvatske države, slobode i umjetničkog stvaranja. Bilo je to vrijeme koje su obilježili politički, kulturni i gospodarski pokreti. Jedan od najvažnijih zasigurno je “hrvatsko proljeće” koji je upravo tada dosegnuo svoj vrhunac. Najvažniji cilj ovog pokreta bio je uspješno ostvarivanje nacionalnog zajedništva radi lakšeg svladavanja jugoslavenstva.
Bio je vrlo jasno artikuliran problem kulturnog identiteta i jezične posebnosti. “Hrvatsko proljeće” završilo je kapitulacijom partijskog vodstva i pobjedom unitarističkih snaga. Bio je to početak progona i osuđivanja mnogih hrvatskih umjetnika, intelektualaca, znanstvenika i književnika. Nastupila su “olovna vremena” i zabranjivanje autorima.
Hrvatska poslijeratna književnost dosada se povijesno prikazala naraštajima i časopisima po razdoblju u kojem je nastala. S tom generacijom završava faza suvremene hrvatske književnosti karakterizirane estetskim inovacijama i drugačijom teorijom. Početkom sedamdesetih godina 19. stoljeća nastaju značajnije promjene u književnoj podlozi, a one se odlično uklapaju u postmodernističku kulturu.
U proznoj književnosti novo poimanje uvela je generacija fantastičara početkom sedamdesetih kao što su Pavao Pavličić, Stjepan Čuić, Dubravko Jelačić Bužimski, Veljko Barbieri i mnogi drugi. Ti se pisci odriču “iluzije stvarnosti”, društvene sredine kao takve i njezinog psihološkog portretiranja.
Okreću se fantastici literature, bave se uglavnom okultnim i paralogičnim stvarima, a specifične efekte postižu isključivo zahvaljujući upotrebi simbolike, hiperbole i groteske kao takve. Fantastičari su njegovali razvoj novele i romana.
Posebnu je pažnju izazvala “proza u trapericama” koja se još nazivala i mlada proza. Likovi mlade proze bili su mladi ljudi, najčešće iz gradskih, urbanih sredina koji su nosili traperice (odkud i samo ime “proza u trapericama”).
Oni su bili dio gradskog svijeta, govorili klapskim jezikom, odnosno govorom gradske mladeži te su bili u velikom skuobu sa tradicijom, običajima i pravilima društva. To društvo označavalo je “društvene norme”. Njihove su se norme temeljile na glazbi, filmu, uživanju, stripu.
Kod postmodernističke poezije važno je problematiziranje jezika kao predmeta pjesme. Naznake toga mogle su se vidjeli kod pjesnika kao što su Luko Paljetak, Josip Sever. Karakterističan je i povratak vezanom stihu, tradicionalnim oblicima (sonet) te oživljavanje artizma. Bila je jasna težnja prema jednostavnosti, slobodi, komunikativnosti i jasnoći izražaja.