19. stoljeće bilo je presudno razdoblje za značajni razvoj hrvatskog jezika i književnosti. U tom se razdoblju prvi puta razvija jedinstveni hrvatski standardni jezik, a on je bio vidljiv i učinkovit temelj štokavskog narječja. 1880. godine izlazi prvi svezak Akademijina rječnika.
Književno razdoblje ovog stoljeća dijeli se na dva dijela, vrijeme iliraca i njihovog djelovanja kao takvog, te borbu raznolikih filoloških škola.
Ilirci
Oni su među prvima počeli tražiti zajednički hrvatski jezik, ali samo na štokavskoj osnovici. Ljudevit Gaj je 1830. godine u Kratkoj osnovi horvatsko-slavenskog pravopisanja predložio reformu pravopisa. Zalagao se za palatale, a kasnije i za dijakritičke znakove.
Vjekoslav Babukić nekoliko godina kasnije, točnije 1836. sastavlja prvu hrvatsku gramatiku u doba ilirskog pokreta pod nazivom Osnove slovnice ilirske. U tom razdoblju objavljuje i Antun Mažuranić. Njegova gramatika Temelji ilirskog i latinskog jezika odličan je pokazatelj tadašnje hrvatske književnosti i gramatike.
Ilirci su se zasigurno najviše istaknuli latinicom, zajedničkim pismom svih Hrvata, kao i jezikom. Ta je zasluga okrunjena prvim političkim govorom na hrvatskom jeziku. Taj je govor 1843. u Hrvatskom saboru održao Ivan Kukuljević Sakcinski. 1847. godine Hrvatski sabor je prihvatio prijedlog da se hrvatski jezik proglasi diplomatičkim.
Filološke škole
Njihov je razvoj počeo u drugoj polovici 19. stoljeća, a nudile su različite mogućnosti za rješavanje bitnijih dilema koje ilirci nisu mogli riješiti. Postojale su tri veće filološke škole.
Zadarska filološka škola zalagala se za dalmatinsku novoštokavsku latinicu, a na samom početku protivila se Gajevoj reformi.
Riječka filološka škola je smatrala da osnovicu standardnog jezika trebaju činiti elementi zajednički većini slavenskih jezika. Zalaže se za zastarjele i standardne oblike jezika, odnosno arhaizaciju.
Zagrebačka filološka škola imala je program koji se zasnivao na rezultatima postignutim od strane iliraca. Pripomogla je konačnom učvršćivanju i ujednačavanju hrvatskog jezika, naročito na osnovi štokavskog dijalekta. Standardni se jezik uspoređivao s novoštokavskim dijalektom, što je ujedno bila i najveća slabost ove škole.
