Važnost hrvatskih časopisa bila je u povezivanju hrvatske i svjetske književnosti realizma. Oni su bili prvi koji su objavljivali prijevode najvećih svjetskih klasika, od Tolstoja do Zole. Svojim teorijskim člancima davali su smjernice realizmu i naturalizmu.
U hrvatskim časopisima toga vremena vodile su se brojne polemike među različitim književnicima, intelektualcima i teoretičarima, u njima su se objavljivale prve kritike, kriteriji za djela koja su tek trebala doći. Na taj se način u Hrvatskoj podizala opća razina književnosti kao takve.
No, najznačajnije od svega jest to što su gotovo svi poznatiji romani hrvatskog realizma najprije bili objavljivani u nastavcima časopisa. Jedan od takvih primjera jest časopis Vijenac koji je objavio prvi hrvatski roman novije književnosti, Zlatarovo zlato. Pisac August Šenoa sa svojim je djelom toliko zainteresirao same čitatelje, da je nevjerojatno podigao nakladu časopisu Vijenac.
Vijenac je bio najistaknutiji hrvatski časopis toga vremena, a ujedno jedan među prvima. Afirmirao ga je sam Šenoa koji mu je bio urednik desetak godina. Nakon njegove smrti, redakciju je preuzeo pravaš Fran Galović. Politika samog časopisa sa Galovićem se promijenila, počela su se objavljivati isključivo pravaška djela i pisci, a od prijevoda su se istaknuli Zola, Daudet i Turgenjev. Vijenac je objavljivao samo najbolja djela te tako uvelike utjecao na daljnji razvoj i širenje produkcije časopisa diljem Hrvatske.
Hrvatska vila bio je drugi časopis po redu, također strogo pravaškog usmjerenja. To usmjerenje razlog je zašto nikada nije dostigla kvalitetu Vijenca. Više se računa vodilo o političkim uvjerenjima i sadržaju, a manje o kvaliteti objavljenog djela. Prvi urednik Hrvatske vile bio je August Harambašić, a kao glavni uzori navode se Carducci, Stechetti. Na samom početku izlazila je kao tjednik, a kasnije sve rjeđe. Imala je mnogo manje izvornih radova, a sve više prijevoda.
Balkan je bio treći po redu hrvatski časopis, a izlazio je samo dvije godine. Uredništvo su činili August Harambašić i Nikola Kokotović. Prijevodi su bili najzastupljeniji, uglavnom Zolini, dok je časopis Kumičića slavio kao najvažnijeg suvremenog pisca. Od poznatijih književnika koji su surađivali u Balkanu navode se Kranjčević, Kovačić, Draženović i Turić.