Riječ renesansa dolazi od franc. riječi renaissance, a označava razdoblje u književnostima zapadnog dijela od sredine 15. stoljeća do kraja 16. stoljeća. Umjetnički preporod kao pojam su stvorili talijanski humanisti. Značajni predstavnici su: Miguel de Cervantes Saavedra, Wiliam Shakespeare, Lodovico Ariosto i François Rabelais.
Tijekom renesanse je uspostavljen sustav od nekoliko književnih vrsta i kao takav se zadržao sve do novijeg doba. Roman u renesansi dobiva oblik kakav postoji i danas. François Rabelais je napisao nekoliko pustolovnih i satiričnih romana “Gargantua i Pantagruel” gdje se ismijava srednjovjekovnom načinu razmišljanja.
Središnji lik romana predstavlja slavnog viteza, koji je poznat po svojim vrlinama i odanošću prema određenoj dami. Radnja prati njegov život ispunjen romantičnim epizodama i pustolovinama.
U vrijeme renesansne lirike vlada petrarkizam. To je pjesnički pokret koji se temelji na oponašanju stila Francesca Petrarce. Tema soneta je ljubavna, a sadrži detaljne opise ljepote jedne dame te žudnju za njom. Pored ljubavne javlja se i religiozna, satirička i moralistička poezija.
Esej označava novu književnu vrstu čijim se začetnikom smatra Michel de Montaigne. Ovaj veliki autor bio je poznat po tome što je obrađivao teme iz znanosti i života tako što je isprepleo filozofske rasprave, znanstveno dokazivanje i zaključivanje.
Među renesansnim dramskim oblicima ističu se žanrovi poput pastoralno-idilične komedije, učene komedije i komedije dell’arte. Učena komedija je stvorena prema antičkim uzorima, a kojoj je cilj zabaviti publiku važnim i vrijednim životnim mudrostima.
Njezine teme su događaji iz svakodnevnog života gdje se poštuje ne samo jedinstvo mjesta nego vremena i radnje. U djelima su česta prerušavanja, nesporazumi i prepoznavanja.
Pastoralno-idilična drama nalazi se u idealnom pastirskom svijetu gdje su svi lijepi i mladi te gdje je uvijek proljeće. Tematika se orijentira na zaljubljivanje te žudnje koje zaljubljena osoba može osjetiti.
Komedija dell’arte se temelji na glumačkoj improvizaciji bez tekstualnog predložka. Likovi su prepoznatljivi zbog svog posebnog ponašanja te zbog kostima i maski. U to je vrijeme publika od autora tražila samo ironiju, lakrdiju i vulgarni humor.
Elizabetinska drama obuhvaća povijesne drame, komedije, moralitete te povijesne drame. Tekstovi su se pisali samo za izvedbu, po nalogu kazališnih družina koje su potom postajali njihovi trajni vlasnici. Likovi su bili junaci, a nije se poštivalo antičko jedinstvo vremena i radnje.
Autor: S.Š.
