Epsko kazalište vrsta je kazališta čiji je utemeljitelj bio njemački dramatičar Bertolt Brecht. Njegova dramaturgija radikalno je osporavala europsku kazališnu tradiciju koja je počivala na Aristotelovoj poetici. Epsko kazalište imalo je dvostruki cilj, pedagoški u kojem je željelo poučiti gledatelja i politički sa kojim se htio aktivirati u njegovu želju da izmijeni već postojeće stanje.
To se tehnički postizalo uvođenjem pripovjedačkih elemenata u samu predstavu. Projicirali su se različiti filmovi ili dijapozitivi, a pozornica se pomoću složenih strojeva brzo preobražavala i mijenjala. Tok radnje mnogo se puta prekidao sa komentatorskim zborovima, songovima, spuštanjem ploča s natpisima ili statističkim podacima.
U epskom se kazalištu naročito isticala važnost osobne prosudbe, osobnog djelovanja i nastojanja promjene.
Brecht je epsko kazalište uspoređivao s uličnim prizorom, odnosno situacijom u kojoj je očevidac okupljenim ljudima prikazan kao da se odigrala određena nezgoda. Smatrao je da je važnije djelovati na razum gledatelja, a manje na njegove osjećaje i unutarnja preispitivanja. Nastoji podučavati, utjecati na društvenu svijest u cjelini i uvodi mnoge zanimljive, nove scene. One prije nisu nikada viđene.
Epsko kazalište u potpunosti je odbacivalo iluzije o stvarnom događaju u prošlosti, a u sadašnjosti se samo ponavljao u svrhu naučavanja. Nije bilo važno što se dogodilo u prošlosti, ali je važno čemu nas je to poučilo. Brecht je očekivao da se čovjek mijenja i radi na sebi, kako bi potpuno promijenio društveni status u društvu.
Takvo prikazivanje nije uspješno probudilo čiste emocije, iako se upravo emocijama kazalište i bavilo, već se poticalo na razmišljanje i kritičko djelovanje.
Pokušavalo se promijeniti postojeće društvene odnose, a Brechtova teorija i njegova djela imala su velik utjecaj na suvremenu europsku dramu.
Termin drame upotrebljava se u dva temeljna značenja, prvi kao naziv za jedan od tri temeljna književna roda te drugi koji označava jednaku dramsku vrstu unutar dramske književnosti. Dramski tekstovi pisani su u obliku dijaloga i namijenjeni isključivo prikazivanju na pozornici.