Dramske predstave imale su u Engleskoj dugu tradiciju i bile poznate još u srednjem vijeku, ali je tek tijekom 16. stoljeća narastao interes publike za dramske predstave. Unatoč tome, društveni položaj glumaca nije bio povoljan, oni su po tadašnjim propisima bili smatrani skitnicama i zato često proganjani.
Sigurniju egzistenciju osigurali su sami glumci koji su okupljeni u glumačke družine stupili u službu velikaša ili odličnika. Valja znati da tada nije bilo glumica i da su ženske uloge igrali isključivo muškarci, odnosno dječaci, a to je bitan razlog zašto u renesansnim dramama nema više ženskih uloga.
Sve do polovice 16. stoljeća u Londonu nema kazališnih zgrada, pa su glumci održavali svoje predstave u velikaškim dvoranama, privatnim vrtovima, trgovima, crkvenim predvorjima ili dvorištima. Nakon izgradnje prve kazališne zgrade pod nazivom Kazalište, odnosno The Theatre, u Londonu počinju nicati nova kazališta. Do Shakespearove smrti 1616. godine bilo ih je dvadesetak, što je vrlo značajan broj ako znamo da je u isto vrijeme Pariz imao samo jednu.
U većini engleskih renesansnih kazališta bilo je mjesta za otprilike dvije tisuće gledatelja koji su stajali ili sjedili na galerijama, koje su okruživale dvorište sa tri strane. Na četvrtoj strani nalazila se glumačka garderoba, a ispred nje prostrana pozornica, uzdignuta oko metar, dva od tla. Pozornica se sastojala od dva dijela, prednjeg koji je bio izbočen u gledalište te stražnjeg koji se nalazio pod krovom.
S obzirom na skromnu scenu, elizabetinski teatar je prije svega autentično dramsko glumište, gdje nije važan scenski prostor nego isključivo osobe. Činove je odjeljivala glazba ili šale, a na kraju svake predstave glumci kleknu i otpjevaju molitvu za kralja. Kostimi su bili raskošni, napravljeni od skupih materijala, ali se nije toliko pazilo na povijesnu autentičnost.
Uz ovaj tip kazališta, postajala su i privatna, a njihove su se predstave odvijale u zatvorenim zgradama. U privatnim kazalištima predstave su se odvijale navečer pri umjetnom osvjetljenju, a imale su i raskošniju opremu. Veliko zlatno razdoblje engleskom renesansnog kazališta trajalo je od 1580. do 1642. godine kada je pod pritiskom puritanaca parlament potpuno zabranio sve kazališne predstave.
U tom razdoblju napisano je oko tri tisuće dramskih tekstova od kojih se očuvalo oko šesto. Elizabetinski dramatičari pisali su drame, tragedije, komedije i historijske komade. Najznačajniji dramatičar tog razdoblja nedvojbeno je bio William Shakespeare.
