Kao umjetnički pokret najpoznatiji je u slikarstvu, glazbi, kazalištu, filmu, književnosti, umjetnosti općenito. Ekspresionizam zauzima važno mjesto među mnogim književnim pravcima početkom 20. stoljeća u Europi. Zahvaća zapravo gotovo najšire područje i najutjecajniji je pravac toga doba.
Ekspresionizam je dobio naziv od latinske riječi expressio (izraz). Postoje mnoga različita mišljenja o podrijetlu i značenju samog ovog naziva. Francuski slikar Matisse tvrdi da je tvorac naziva likovni kritičar Louis Vauxcelles. Berlinski časopis Der Sturm (Juriš, 1910.) označava tim nazivom skupinu slikara. Ekspresionizam se kao književni pravac pojavio od 1910. do 1924. u Njemačkoj i Austriji.
Prethodnici ekspresionizma u Njemačkoj bili su pjesnici moderne, od kojih je najpoznatiji Rainer Maria Rilke (1875.). Ekspresionistički časopisi Der Sturm i Die Aktion bili su najpoznatiji časopisi tog vremena. Teoretičari ekspresionizma bili su Hermann Bahr (austrijski pisac, dramaturg, novinar) i Gottfried Benn (njemački esejist, lirik).
Ekspresionizam napušta uobičajeni doživljaj stvarnosti, nastoji izraziti unutarnji svijet umjetnika kao pojedinca. Predstavlja otpor, pobuni mlađeg dijela umjetnika koji su se izričito borili protiv psihološke krize, moralne nepravde i loših utjecaja tadašnjeg vremena.
Ekspresionizam je zapravo ništa drugo no stanje duha, atmosfere koja je u tom vremenu vladala u svijetu, iščekivanje u velikom strahu, odnosno tjeskobi. Umjetnost je predstavljala glasan krik, jasan poziv upomoć. Osnovni cilj ekspresionzma je bio što je moguće više, negirati objektivnu stvarnost utvrđivanjem europskog stila. Futurizam se kao stil nazivao i kubizam, a u Njemačkoj je označavan prvenstveno kao ekspresionizam.
Ekspresionizam je, dakle nastao iz otpora prema književnoj, realističkoj tradiciji. On je antirealistička, odnosno antimimetička umjetnost. Ekspresionizam je isticao važnost izraza u svjetskoj umjetnosti pa je njihova kritika prvenstveno bila upućena ideji sustavnog oponašanja zbilje (naturalizam), ideji slobodnog prihvaćanja posebnih dojmova. Takvu ideju zastupao je impresionizam, i to najviše na području slikarstva i književnosti.
Pjesnik ovog doba nikoga ne želi imitirati, upravo suprotno. Želi prikazati sebe. Ekspresionisti su odbacivali ideju ljepote kao sklada i harmonije. Oni su se zalagali za snagu izraza koji lomi sve konvencije, potrebe oslobođene svakog sadržaja i vanjskog utjecaja. Kod ekspresionizma se ne želi da umjetnost bude uobličena stvarnost svijeta koja je izgrađena na temelju postojeće stvarnosti koja nas okružuje.