Egzistencijalizam, odnosno sama filozofija egzistencije naziv je za filozofsko-literarni pokret koji se prvi put pojavio tridesetih godina u Njemačkoj, a zatim se nakon 1945. godine proširio na preostale europske zemlje poput Italije, Francuske, Španjolske, ali i Južnu Ameriku te Japan.
Pod egzistencijom podrazumijeva se način postojanja, odnosno osebujnog izražavanja, ljudskog postojanja, konačnosti i povijesnosti. Prema načinu shvaćanja ljudskog bitka razlikujemo filozofiju egzistencije, i to u pravom smislu te riječi. Naime, predstavnik je bio K. Jaspers koji je promišljao pojedinačni opstanak u težnji da postane samosvojan i vlastit.
Predstavnik egzistencijalizma bio je njemački filozof i profesor Martin Heidegger. On je označavao čovjekov način postojanja, čovjek je bio povlašten jer može shvatiti svoje postojanje, mogućnost postojanja moći. Čovjek je zarobljen brigama, najvažnija mu je briga za vlastitu egzistenciju.
Egzistencijalizam je zapravo bio humanizam. Albert Camus je razvio spoznaju o apsurdnosti postojanja u svijetu, a tamo je čovjeku sve strano i neshvatljivo.
Simbol apsurdnog čovjeka jest Sizif (Mit o Sizifu), napisan 1943. godine. Književni je izraz filozofije apsurda roman Stranac iz 1942. godine.
Uz egzistencijalizam se veže i kazalište apsurda. Naime, ono je nastavak avangardne drame, a uključuje i elemente nadrealizma.
Glavni su predstavnici kazališta apsurda bili Samuel Beckett sa svojim djelom U iščekivanju Godota te Eugene Ionesco sa svojim djelima Ćelava pjevačica i Stolice.
Oni u svojim djelima prikazuju apsurdne situacije, neobične likove i njihov govor. Izražavaju ironičan stav prema životu, crni humor koji je posebno naglašen te grotesku. U kazalištu apsurda najpoznatije je dokidanje mogućnosti normalne ljudske komunikacije.