Dadaizam je pokret u umjetnosti i kjiževnosti koji se pojavio već 1916. godine u Švicarskoj, odnosno za vrijeme Prvog svjetskog rata. Njegov je začetnik bio francuski pjesnik Tristan Tzara koji je 1918. godine objavio svoj prvi dadaistički manifest. Bio je značajan esejist i pjesnik.
Dadaizam je nazvan tako zbog dječjeg tepanja (da-da), a to je zapravo sam simbol krajnjeg otpora prema bilo kakvim racionalnim konvencijama u dotadašnjoj umjetnosti. Dada se zapravo zvao časopis koji su osnovali brojni umjetnici. Drugi vjeruju da je ime dadaizam zapravo nastalo isključivo iz nasumičnog odabira riječi iz rječnika. Točan podatak nije poznat.
Dadaizam je pokret koji se zalagao za potpuno rušenje svih tradicionalnih vrijednosti društva – od onih socijalnih pa sve do moralnih vrijednosti. Najpodesniji oblik otpora za dadaiste je predstavljao crni humor, ironija, odnosno podrugivanje. Sami su sebe ironizirali, čime su porekli ozbiljnost književnog pokreta dadaizma kao cjeline, književnog pravca, odnosno smislenog stava prema životu.
Osnovni smisao njihovog djelovanja bila je potpuno destrukcija, nihilistički revolt i bunt protiv svega što je u to vrijeme bilo logično, uobičajeno i normalno.
Obilježja dadaizma bila su zabrana svake logike, jezične ili smisaone u umjetničkim stvaralaštvima, veličanje besmislica, naglašena neozbiljnost u umjetnosti, životnim postupcima, ponašanju te potreba da se iznova izaziva mržnja, prijezir ostalih građana.
Dadisti su pokušali izazvati što veći šok, sablaznost razarajući tradicionalne i umjetničke oblike glasovnim pjesništvom s one strane razuma, i to glazbom šumova, montažom fragmenata, otpadaka iz svakodnevnog života.
Osim toga, bila je i izražena dimenzija razočaranja u sve tradicije tadašnjeg građanskog društva. To je razočarenje ubrzo postalo dio jakog, izraženog buntovnog očaja.
Najpoznatiji predstavnici u dadaizmu bili su Tristan Tzara, Hugo Ball i Hans Arp. Oni su bili samo dio dadaizma koji je kasnije prerastao u drugi pokret, koji je i danas mnogo poznatiji kao nadrealizam.