Odrednice poetike avangarde jesu poricanje postojećih oblika književnog stvaranja, antiesteticizam te ukidanje svih postojećih estetskih zabrana kao što su uvođenje barbarizma, žargonizmi i dijalektizam.
Posebno se ističe depersonalizacija umjetnosti, a ona se očituje gubitkom ljudskog oblika kao samog središta svake strukture i temeljnog predmeta oblikovanja.
U avangardi književnici ističu vlastitu težnju za ukidanjem podjele na umjetnost i neumjetnost, odnosno književnost i neknjiževnost. Stapaju i ujedno izmjenjuju pojedine funkcije književnih rodova i vrsta.
Ističu poetizaciju proze, prozaizme u poeziji i uvođenje novih vrsta. Neke od tih vrsta su feljton u stihu, reportaža, filmski scenarij i satirični zaplet.
Stvaraju se fragmentarni tekstovi otvorene strukture i namjerna fragmentacija nekada cjelovite strukture.
Variraju iste teme i motivi, književnici “prepisuju sami sebe” i spajaju različite oblike umjetnosti. Uklapaju književnost sa slikarstvom, sa glazbom, osobito sa filmom. Takav se postupak naročito ističe u europskom modernizmu, još nazvanom simbolizmu. Književnici razbijaju sintaksu dotadašnjeg izraza u poeziji, oni šire opseg i stvaraju nove riječi, odnosno novotvorenice.
Naročito je bio zanimljiv postupak izdvajanja riječi iz uobičajenog sintaktičkog sklopa, oslobađanja riječi, uvođenja značenjskih sudara i razaranje sintakse.
Uvode se osebujne metaforike, grafički se ističu zanimljive i naglašene riječi, a izrađuje se i načelo asocijativne izgradnje djela. Načelo naglašenog otvaranja u isto vrijeme nadilazi sažimanje vremena i prostora. Suprostavljaju se različite vremenske i prostorne razine, bez naglašene motivacije. To se još nazivalo simultanizmom.
Težnja avangarde usmjerena je prema negaciji razumnosti svijeta, uvođenju nemotiviranoga zbivanja, parodiji i crnom humoru. Nastoji se prijeći granice “beskrajnog i budućeg”, odnosno da se provede revolucija duha.
