Vladimir Vidrić

Vladimir Vidrić jedan je od najistaknutijih hrvatskih književnika lirike moderne. Rođen je u Zagrebu 1875. godine u imućnoj građanskoj obitelji. Studirao je pravo u rodnom gradu, Beču i Pragu. Bio je politički angažiran i jedan od vođa prosvjeda za vrijeme posjeta cara Franje Josipa Hrvatskoj. Stoga je sudjelovao i u spaljivanju mađarske zastave na Jelačićevom trgu u Zagrebu te zbog toga je bio uhićen i zatvoren.

Vidrić je nakon studija radio kao odvjetnik, ali je patio od šizofrenije, pa je često boravio u umobolnici.

Od rane mladosti počeo je pisati pjesme. Prva značajna pjesma bila je "Boni mores", objavljena 1897. godine. Objavio je samo jednu zbirku, a čitav opus broji mu svega 40 pjesama. Svejedno, njima je snažno su utjecao na mnoge kasnije pjesnike, poput Dragutina Domjanića i Vladimira Nazora. Kao pjesnik bio je fascinantan mnogim svojim suvremenicima, pjesnicima i književnim kritičarima, upravo zbog spoja simbolističkih i impresionističkih elemenata u njegovim pjesmama.

Sve njegove pjesme uvrštene su u zbirku "Pjesme" koju je izdao 1907. u vlastitoj nakladi.

Vidrić je živio burnim životom. Govorilo se da je izuzetno inteligentan, da posjeduje fotografsko pamćenje, a svojim stavovima pripadao je naprednom političkom krugu. Možda je upravo taj blagoslov bio i njegovo prokletstvo što ga je dovelo do rastrojenog psihičkog stanje, od kojeg je i umro u umobolnici u Zagrebu, 1909. godine, sa samo 34. godine.