Jutro

Pjesma “Jutro” pripada lirskom opusu pjesnika Vladimira Vidrića. Rođen je u Zagrebu, gdje je, uz Prag, studirao pravo. Poznat je postao kao sudionik spaljivanja mađarske zastave 1895. godine, zbog čega je boravio u zatvoru. Njegovo duševno stanje rezultiralo je time da je pred kraj života boravio u umobolnici u Stenjevcu, gdje je i umro 1909. godine.

Pjesničko stvaralaštvo Vladimira Vidrićs ipak ga je učinilo mnogo poznatijim. Pjesma koja označava njegov književni rad je “Boni mores”, objavljena 1897. u “Viencu”. Do kraja života napisao je oko 40 pjesama, od kojih su mnoge uvrštene u antologijske preglede hrvatske književnosti.

Njegovi suvremenici, poput Antuna Gustava Matoša, predbacivali su mu nedovoljnu stilsku izbrušenost stihova, kao i tehničke nedostatke, ali upravo to ga je i učinilo posebnim. Vladimir Vidrić bio je impresionist, kojega je pri pisanju pjesama vukao osjećaj za likovnim segmentom poezije. Pjesme mu obiluju pejsažnom tematikom u kojoj nerijetko srećemo slike iz mitološkog i antičkog svijeta. Posebnost stila čini ritam pjesama, koji se ne zasniva na slogovima, nego na naglascima. Pjesničko nadahnuće nalazio je u prirodnim ljepotama krajolika, ljubavi prema ženi, Bogu, društvenim okolnostima, a prije svega i vlastitim duševnim stanjima.

Iako pjesma “Jutro” pripada pejsažnoj lirici, ona nije tek opisivanje i slikanje krajolika, ona je pjesnikov doživljaj i izražavanje njegovih emocija, kojima opis pejsaža daje veći i dublji smisao.

Jutro – analiza pjesme

Pjesma je po temi pejsažna. Njezina značenjska kompozicija temelji se na nizu auditivnih i vizualnih pjesničkih slika. Na taj način pjesnik je jezikom kao sredstvom komunikacije oslikao svoj doživljaj jutra. Stoga oslikavanje motiva “jutra” počiva i na igri svjetlosti. Jutro kao doba dana predstavlja poveznicu tame i svjetla, ono je trenutno i prolazno. Svaka strofa može se promatrati kao jedna faza jutra, i kao zasebna umjetnička slika.

Prva strofa predstavlja tamu, vrijeme koje više pripada noći nego danu. Tama je kontrast svjetlu nadolazećeg dana u kojemu se rađaju životne radosti. U ovoj strofi nalazimo i prvi element pripovijednog karaktera pjesme. Ona ima mjesto radnje – lug, i likove – Pana (boga šume). Druga strofa uvodi lik Nimfa, božica vode i šume. Prisutnost mitoloških bića svojstvena je Vidrićevoj lirici, ali u ovoj pjesmi ta bića imaju svrhu potkrijepiti magičnost buđenja novog dana. Nimfe su “divlje plavojke” koje su se pojavile iz tame i plešu na zelenoj travi s bijelim vijencima na glavi.

Motivi trave, cvijetnih vijenaca i rosnih kaplji predstavljaju “locus amoenus”, ljupko mjesto arkadijskog krajolika. U drugoj strofi pjesnik igru svjetlosti nastavlja motivom “sjene došle iz tame”. Treća strofa predstavlja postupni prijelaz na izmicanje tame: rosa se blista, sja jutarnja zvijezda.

Jutro je za pjesnika zaustavljeni trenutak, koji predstavlja čaroliju metamorfoze tame u svjetlo. No, sva ta čarolija u kojoj Pan svira i smije se, Nimfe plešu, rosa blista, zvijezde sjaje, uskoro će nestati. Euforija i arkadijski motivi u prve tri strofe odražavaju pjesnikovo ushićenje i njegov doživljaj jutra kao sadašnjeg trenutka u ljudskom životu. Jutro je kao i sadašnjost tek kratkotrajno, a dan predstavlja budućnost. Dan umire i pretvara se ponovno u noć i tamu, baš kao što i čovjek u budućnosti umire.

Dinamični i poletni ugođaj pjesme stoga opada u prizvuk realnosti u posljednoj strofi, u kojoj “ide vjetar o prvom osvitu dana”. Motiv vjetra predstavlja nemir i treptaje pjesnikove duše, njegove strahove o budućnosti i slutnje. Čarobnim opisom jutra poručuje čovjeku da treba znati uživati u sadašnjem trenutku i promatrati sve njegove čari, jer ne znamo što budućnost nosi.

Već spomenuti pripovijedni karakter pjesme pjesnik je postigao unošenjem likova, mjesta i vremena radnje. Pripovijedna tehnika koja je izražena je i upotreba prošlih glagolskih vremena, perfekta, imperfekta, aorista i historijskog prezenta (svitaše, ukaza se, stupi…). Osim toga, odabirom glagola, kao što su plesati, igrati, drhtati, šumiti, postiže se i željena dinamika vizualnog doživljaja pjesme. Osim vizualnih pjesničkih slika, Vidrić veliku pažnju polaže i na akustične slike (“i tu se oglasi smijehom”, “ljupko žamor dude”, “a šumi lug”). Možemo reći da je u ovoj pjesmi postignut sinkretizam, jedinstvo pokreta, zvukova, vizualnog i duhovnog aspekta. Zvučni doživljaj izražen je aliteracijama, koje imaju i onomatopejske funkcije (“pod jasikom ljupko žamor dude”, “šumi lug”, “Pan se ukaza s omašnim mijehom”). Ritmičnost pjesme izražena je i rimom, iako nepravilnom.

Pjesma je komponirana u četiri katrena, koji se sastoje od stihova nejednakih stopa. Unatoč tome, pjesma je izuzetno ritmična i melodiozna, što je Vidrić postigao upotrebom akcenatskih tehnika. Interpunkcija odijeljuje pojedine slike, ali i pridonosi pripovijednom tonu pjesme. Trotočje koje nalazimo u posljednjem stihu pjesme izražava neizvjesnost nadolazećeg dana, a možda i više nego riječi govori o silnom nemiru koji za pjesnika donosi budućnost.

Bilješka o autoru

Vladimir Vidrić jedan je od najistaknutijih hrvatskih književnika lirike moderne. Rođen je u Zagrebu 1875. godine u imućnoj građanskoj obitelji. Studirao je pravo u rodnom gradu, Beču i Pragu. Bio je politički angažiran i jedan od vođa prosvjeda za vrijeme posjeta cara Franje Josipa Hrvatskoj. Stoga je sudjelovao i u spaljivanju mađarske zastave na Jelačićevom trgu u Zagrebu te zbog toga je bio uhićen i zatvoren.

Vidrić je nakon studija radio kao odvjetnik, ali je patio od šizofrenije, pa je često boravio u umobolnici.

Od rane mladosti počeo je pisati pjesme. Prva značajna pjesma bila je “Boni mores”, objavljena 1897. godine. Objavio je samo jednu zbirku, a čitav opus broji mu svega 40 pjesama. Svejedno, njima je snažno su utjecao na mnoge kasnije pjesnike, poput Dragutina Domjanića i Vladimira Nazora. Kao pjesnik bio je fascinantan mnogim svojim suvremenicima, pjesnicima i književnim kritičarima, upravo zbog spoja simbolističkih i impresionističkih elemenata u njegovim pjesmama.

Sve njegove pjesme uvrštene su u zbirku “Pjesme” koju je izdao 1907. u vlastitoj nakladi.

Vidrić je živio burnim životom. Govorilo se da je izuzetno inteligentan, da posjeduje fotografsko pamćenje, a svojim stavovima pripadao je naprednom političkom krugu. Možda je upravo taj blagoslov bio i njegovo prokletstvo što ga je dovelo do rastrojenog psihičkog stanje, od kojeg je i umro u umobolnici u Zagrebu, 1909. godine, sa samo 34. godine.

Autor: I.D.