U prvom razdoblju (1913.-1917) Šimić je počeo pisati kao matoševac regionalističku poeziju i feljtone. Njegovi su rani stihovi bili romantični, nostalgički i izuzetno sjetni. To su sjećanja na zavičaj, djetinjstvo i prošla vremena. Iz njih izviru ljupkost, mirnoća, sunčana ljepota. To su pjesme pune mirisa grožđa i smilja (Himnos, Odmor uz pjevanje mladog vina); himne neba, broda, stabla i voda (Put u dolinu).
Drugo razdoblje (1917.-1920.)
Šimić se upoznaje sa ekspresionizmom, pokretom i stvaralaštvom koje u njemu izaziva negiranje svega što je do tog trenutka mislio o umjetnosti bečki časopis Der Strum. U svojim najpoznatijim časopisima Juriš (1919.) i Vijavica (1917.) iskazuje jasno i drugačije mišljenje o književnosti nego ono koje je bilo kod nas do 1917. godine. Odnosno, Šimić odbacuje matoševsku i regionalističku poeziju u potpunosti.
Usvojio je novo shvaćanje književnosti, kulture uopće, pa postavlja novi kriterij o imaginarnoj književnosti. A. B. Šimić počeo je stvarati slobodan stih, stih koji nije slobodan po tome što je bez rime, već po svojoj moći imaginacije da u jeziku jasno sagledava život “neograničeno”. U njegovim pjesmama jasno dolazi do izražaja potpuno drugačiji doživljaj svijeta, noć, žalost, samoća, mrak.
Treće razdoblje – Preobraženja (1920.)
Šimićeva zbirka Preobraženja prva je i ujedno njegova najpoznatija, knjiga slobodnih stihova u hrvatskoj književnosti. U nju je iznio ekspresionističku estetiku preobrazbe stvarnosti. U samom nazivu zbirke možemo jasno prepoznati Šimićevu promjenu i drugačije shvaćanje umjetnosti. Njegov stvaralački postupak nije bio isključivo preslikavanje stvarnosti, simbolične slike, već njegove vlastite preobražene stvarnosti. Ta se stvarnost izražavala u novim slikama, apstraktnim bojama.
Šimić iznosi motive karakteristične za ekspresionizam. Izražava strah, nemir, krik, pobunu protiv vlasti, sputanosti, zabrana kao takvih i negira stvarnost. Neprestano pjeva sebe, govori o vlastitim problemima, dilemama i tjeskobama koje ga muče. Traži smisao ljudskog postojanja na relaciji života i smrti.
Četvrto razdoblje (1920.-1925.)
Pjesme nastale u ovom razdoblju Šimićeva stvaralaštva htio je tiskati pod naslovom Pjesme o tijelu. Naime, u tom se razdoblju najviše bavio proučavanjem socijalnih tema, problematikom samog društva u cjelini i buntom protiv tadašnjeg vremena. Sva djela posvećuje raspravljanju o ljudskoj nepravdi i nepravdi samog života kao takvog.