“Tišina i druge pjesme” zbirka je Dobriše Cesarića u kojoj pronalazimo mnoštvo njegovih pjesama, među kojima su i dobro poznate “Voćka poslije kiše”, “Oblak”, “Balada iz predgrađa”, “Slap”, “Povratak” i mnoge druge. U ovoj analizi obrađene su njegove pjesme “Povratak”, “Jesen”, “Pjesma mrtvog pjesnika” i “Slap”.
Cesarić je poznat kao pjesnik jednostavnog izraza i malih stvari. To uočavamo i u obrađenim pjesmama. Sve su pisane jednostavnim jezikom i lako su razumljive, a nose dublje značenje. On uzima jednostavne, svakodnevne motive iz prirode, opisuje njihove ljepote i u njima skriva dublja značenja svojih riječi. U Cesarićevu stilu pisanja osim jednostavnosti izraza uočavamo i dosljednost u formi pjesama te dosljednost vezanog stiha.
Glavna pitanja koja postavlja, a koja možemo pronaći u svim obrađenim pjesmama su pitanja o smislu života, prolaznosti života i životu nakon smrti. Iako se u većini pjesama osjeća sumorno raspoloženje i nemir te tuga zbog prolaznosti života, dubljim razmatranjem pjesama uočavamo da je pjesnik pun nade i optimizma jer pronalazi odgovor na svoja pitanja, a taj odgovor su njegova djela koja ostaju nakon njega i koja će mu pružiti mogućnost da živi vječno dok god njegova djela nisu zaboravljena.
Povratak – analiza pjesme
Pjesma “Povratak” Dobriše Cesarića filozofska je misaona pjesma u kojoj se postavlja pitanje života nakon smrti, ali je ujedno i ljubavna pjesma u kojoj pjesnik izražava svoju sumnju o obnavljanju stare ljubavi.
Tema pjesme je mogućnost novog proživljavanja vlastitog života i ljubavi, ali nesigurnost pjesnika želi li to. Nagovještaj teme možemo vidjeti već u prvoj strofi (“Još bi nam mogla desiti se ljubav/Desiti-velim/Ali ja ne zna da li da je želim/Ili ne želim“).
Pjesma se sastoji od šest strofa po osam stihova pa možemo primijetiti da pjesnik kroz cijelu pjesmu ostaje dosljedan formi pjesme koju je postavio na početku. Pjesma je pisana vezanim stihom uz povremenu rimu i stalan broj naglašenih slogova.
Odlika pjesme je jednostavnost izraza, ali u toj jednostavnosti pronalazimo dublje značenje. Postavlja se pitanje o životu poslije smrti te proživljavanju vlastitog života ponovno, ponavljanjem istih koraka kojim je već živio svoj život. Pjesnik izražava svoju sigurnost u mogućnost ponavljanja života nakon smrti u kojem se može sresti s bivšim ljubavima, ali nije siguran želi li to.
Prva strofa pjesme ponavlja se na kraju, dakle prva i zadnja strofa su jednake, ali nose različito značenje. Na početku pjesme pjesnik izražava svoju nesigurnost u obnavljanje stare ljubavi i ponovno proživljavanje života te sumnju u ljudsku spoznaju, a na kraju ponavlja te iste riječi, ali kao zaključak na kraju svojeg životnog puta. Sad je siguran da postoji mogućnost ponovnog proživljavanja života, ali sprječava ga vlastita neodlučnost. Zadnjoj strofi prethode dva reda isprekidanih crta koja predstavljaju cijeli njegov život.
Ciklička struktura pjesme koja je ostvarena istom strofom na početku i na kraju pjesme i motiv kruga kao temeljni motiv u pjesmi, predstavljaju savršenu kompoziciju kojom se želi prenijeti misao da se sve u životu ponavlja te da ne postoji izlaz iz tog začaranog kruga.
Stalnih brojem naglašenih slogova u pjesmi ostvaruje se ujednačen ritam, a tome pridonosi i povremena rima (znanje-sanje, velim-želim, hlapi-kapi, rime-ime) te aliteracija (niko, niko ništa ne zna) i stalna ponavljanja (niko, niko ništa ne zna; u moru života što vječito kipi, što vječito hlapi, sastaju se opet, sastaju se opet možda iste kapi).
Iako je pisana jednostavnim izrazom, jezikom koji je lako razumljiv, dublje značenje možemo tražiti u metaforama i personifikacijama kojima pjesnik naglašava i dočarava brojne pjesničke slike. “U moru života što vječito kipi, što vječito hlapi, sastaju se opet možda iste kapi“, ovom metaforom vizualno nam je dočarao pjesmu, a poistovjećujući ljude s kapima i život s morem izrazio je svoju poruku o brojnim mogućnostima vječnog života i ponovnih ljubavi. Svjestan je prolaznosti života (no vrijeme se kreće, no vrijeme se kreće), ali to izražava na optimističan način, kontrastom između mogućeg i nemogućeg, za čiji izbor smo sami odgovorni.
Jesen – analiza pjesme
Kao što se i iz samog naslova može zaključiti, ova pjesma je po vrsti pejzažna pjesma. Cesarić opisuje dolazak jeseni te iskazuje sve njezine ljepote. Uzima uobičajene motive iz prirode, poput jezera, lišća, livada te im pjesničkim slikama pruža ljepotu koju na prvi pogled ne primjećujemo. Zbog pjesničkih slika i načina na koji pristupa opisu jeseni, možemo reći da je pjesma jednim dijelom i misaona.
Pjesma se sastoji od pet katrena, ali uočava se nedosljednost u broju slogova (uglavnom deveterci) i u rimi. Iako je pjesma pisana vezanim stihom, u prve dvije kitice rima je stalna; u prvoj strofi ukrštena, abab (kiše-diže, hoda-roda), a u drugoj obgrljena, abba (brda-krda, put-žut). U ostalim strofama rima se pojavljuje u dva stiha od četiri (dna-sna, travke-čavke, skačem-ogrtačem) te unutar jednog stiha (“kuda stiže uvis diže“).
Personificirana jesen pojavljuje se u sumornom tonu i tiho se kreće (“u tuzi kiše po poljanama tiho hoda“). Za sobom ostavlja otpalo lišće na putu. Unosi nemir u jezero te priprema medvjede na zimski san. Sa sobom nosi vjetar koji diže lišće, a ljudi prolaze zagrnuti ogrtačem. Prema ovome vidimo da je cijela pjesma prikazana vizualno, svi motivi u pjesmi prikazani su pjesničkim slikama.
Iako je pjesma puna epiteta (tuga kiše, tiho hoda, usplahirena jata, nemirno jezero, uzbunjene travke, uveli list) prevladana sumorno raspoloženje pa je i ritam u pjesmi usporen, a konačan doživljaj odgovara upravo tim prikazanim slikama pa čitatelja ispunjava osjećajima nemira, hladnoće i nespokoja. Unatoč tome, neosporiva je ljepota jesenskih prizora koju nam pjesnik prenosi. Tu ljepotu naglašava aliteracijom i asonancom (polako penje se u brda, a kuda prođe, njezin put od otpalog je lišća žut; a čovjek koji hoda drumom, zaogrnuo se ogrtačem). U ritmu uočavamo nejednakosti između tihog i mirnog kretanja jeseni (u tuzi kiše po poljanama tiho hoda; polako penje se u brda) i nemira koji unosi svojim dolaskom (uvis diže usplahirena jata roda; u jezero unese nemir).
U pjesmi se uočavaju motivi iz prirode te je stoga pjesma po vrsti pejzažna, ali te pjesničke vizualne slike prirode i jeseni nose dublje značenje pa je zato pjesma dijelom i misaona. I u ovoj pjesmi postavljaju se pitanja o prolaznosti i značenju života, česta pojava Cesarićevog pjesništva. U ovom slučaju on to pitanje postavlja kroz simbol jeseni, koja je kratka i prolazna te nas polako uvodi u oštru i dugu zimu. Želi nam poručiti da je kao i jesen i život prolazan i nestalan, a kao i u pjesmi Povratak uočavamo cikličku strukturu, ovaj puta ne u formi pjesme nego u ponavljanju godišnjih doba. Jesen, iako je kratka i prolazna, ponovno će doći i donijeti sve svoje čari.
Pjesma mrtvog pjesnika – analiza pjesme
“Pjesma mrtvog pjesnika” Dobriše Cesarića, lirska je misaona i intimna pjesma. Dobro poznat način na koji se Cesarić izražava u svojim djelima je kroz razmišljanja o vječnom životu, životu poslije smrti. U ovom slučaju, pjesnik se obraća čitatelju iz budućnosti, iz vremena kad ga više ne bude, a za sobom ostavi samo svoja djela i svoje stihove. Vječni život ovdje pjesniku pružaju njegove pjesme i stihovi, kojim se vraća u život svaki put kad netko čita njegova djela.
Ovom pjesmom pjesnik čitatelju prenosi svoje misli i osjećaje te ona stvara vječnu vezu između njih. To je jedan oblik vječnog života, pitanje koje je Cesarića oduvijek zanimalo, a na ovaj način pružio nam je odgovor na to pitanje.
Pjesma započinje stihom “Moj prijatelju, mene više nema“. Na taj način, ona služi kao njegova ostavština preko koje će uvijek doprijeti do čitatelja i nikad neće biti zaboravljen. Onaj tko čita njegove pjesme, vraća ga na taj način u život. Pjesnik je svjestan da je njegov život završio, ali sakriva se pred smrću u svojim stihovima u koje je pretočio svu ljepotu koju je vidio u svijetu, svoje misli, snove i uspomene. On žudi za životom i moli čitatelja da mu to pruži tako što će cijeniti njegova djela. S obzirom na sve što želi pružiti čitatelju, pjesnik ga naziva prijateljem i nepoznatim drugom. Ali čitatelj mora otvoriti svoje srce prema brojnim mogućnostima koje može pronaći u pjesmama, inače su one samo sjena i mrtvo slovo na papiru.
Pjesma se sastoji od sedam strofa po šest stihova i ovo je forma kojoj je pjesnik dosljedan u cijeloj pjesmi. Pisana je vezanim stihom, ali je rima nedosljedna, u strofama se rimuju po tri stiha (trava-spava-java; kovo-slovo-novo; zlati-nepoznati-vrati). Ritam je usporen te odgovara raspoloženju pjesme koje je sumorno i mračno, upravo zbog teme pjesme koja govori o smrti. Ali proučavajući dublje značenje pjesme, možemo pronaći optimistične tonove u kojima je izražena pjesnikova nada da njegovi stihovi neće biti zaboravljeni. Ti tonovi primjećuju se pri kraju pjesme jer se uočava gradacija u iskazu pjesnikova vapaja za životom. Pjesma započinje pjesnikovim žaljenjem za životom koji je prošao, ali ostavljajući za sobom svoja djela svjestan je da postoji nada za stalnim postojanjem pa se to odražava i u stihovima koji nisu više mračni nego optimistični (“Ja hoću svjetla! Sunca koje zlati sve čeg se takne. Ja topline hoću i obzorja, moj druže nepoznati, i zanosa! I zvijezda, kojih nema u mojoj noći“).
Pjesmu možemo shvatiti kao pjesnikov zaključak i odgovor na pitanje o vječnom životu. On pronalazi odgovor u svojim djelima koja su posrednik i trajna veza između njega i čitatelja jer bez obzira na vrijeme i prostor koji ih dijeli, umjetničko djelo ostaje kao vječna spona između njih.
Slap – analiza pjesme
Slap je jedna u nizu pjesama Dobriše Cesarića u kojoj se postavlja pitanje o smislu života kroz pejzažne motive. Stoga je pjesma lirska pejzažna i misaona.
Prema naslovu pjesme vidimo da je slap glavni motiv u pjesmi, a ostali motivi su kap, duga i voda. Pjesma je kratka i sastoji se tri distiha koji predstavljaju jednu pjesničku sliku. Prikazuje se slap koji teče, a na vodi se stvara duga koja sjaji mnoštvom boja. Distisi se rimuju: slap-kap, stvara-šara, sjati-tkati.
Na početku pjesme ponavlja se riječ teče (“teče i teče, teče jedan slap“) čime se naglašava njegovo trajanje. Ako slap shvatimo kao simbol koji predstavlja život, koji traje, pjesnik se pita što u tom životu znači njegova mala kap tj. što predstavlja i po čemu se ističe baš on među tolikim čovječanstvom. Dalje u pjesmi vidimo dugu koja sjaji mnoštvom boja, a predstavlja dostignuća i snove ljudi. U toj vodi, pjesnikova kap, tj. on kao pojedinac sudjeluje u njihovu ostvarenju.
Ritam pjesme prati kretanje slapa, koji neprestano teče. U prvoj strofi ritam je ujednačen i brz kao i protjecanje slapa, a u drugoj strofi se to mijenja. Na tren se staje kako bi se istaknula slika duge na vodi (“Gle, jedna duga u vodi se stvara“), a to zastajanje ritma ostvareno je upravo uzvikom “gle”. Motivi koji se pojavljuju u pjesmi su personificirani (“duga sja i dršće, kaplja tka san“) te nose dublje značenje, predstavljaju pojedinca u ostvarenju svojih snova.
Ovom pjesmom pjesnik želi pronaći svoje mjesto i smisao kao pojedinac među svim ljudima. Traži nešto po čemu će se istaknuti i pokazati svoju važnost. Ove misli predstavljene su kroz motive prirode i pejzaža, a pjesma je napisana jednostavnim izrazom, ali sadrži dublje značenje. Sve su ovo odlike Cesarićevog stila pisanja koje pronalazimo u brojnim drugim njegovim pjesmama.
Bilješka o autoru
Dobriša Cesarić rodio se u Požegi 10. siječnja 1902. godine. Djetinjstvo je proveo u Osijeku gdje se s obitelji preselio kada je imao tri godine. U Osijeku je pohađao i osnovnu školu.
1916. godine s obitelji se preselio u Zagreb. U Zagrebu je završio realnu gimnaziju te je odmah nakon toga upisao studij prava. Pravo je ipak ubrzo zamijenio studijom filozofije, a radio je kao lektor, književnik i urednik.
Glavninu njegovog književnog stvaralaštva činilo je pjesništvo. Osim toga radio je kao prevoditelj, prevodeći s njemačkog, bugarskog, ruskog i slovenskog jezika.
Prvu pjesmu naziva “I ja ljubim…” objavio je još 1916. godine, a prva pjesma objavljena u književnom časopisu “Kritika”, zvala se “Buđenje” i tiskana je 1920. godine.
Nakon 1920. godine njegove pjesme izlazile su u mnogim časopisima.
Prva zbirka pjesama zvala se “Lirika” i objavljena je 1931. godine. Kasnije je objavio još “Osvijetljeni put”, “Spasena svjetla”, “Moj prijatelju”, “Slap”, “Povratak”, “Voćka poslije kiše” i mnoge druge. Svojim pjesmama prikazao nam je svoja razmišljanja o životu te nam je otkrio životne radosti, boli i ljepote.
Bio je član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Umro je 1980. godine u Zagrebu.
Autor: A.P.
Odgovori