Stijepo Mijović Kočan

Stijepo Mijović Kočan rođen je u Đurinićima 1940. godine. Osnovnu i srednju školu završio je u Grudi i Dubrovniku, a u Zagrebu, na Filozofskom fakultetu, doktorirao je književnost.

Radio je kao književnik, novinar i prosvjetni radnik. Bio je profesionalni filmski redatelj, snimio je desetke dokumentarnih, obrazovnih, igranih i feljtonističkih filmova, uglavnom za Hrvatsku radioteleviziju. Filmovi, posebno oni dokumentaristički, bili su najčešće na temu hrvatske kulturne baštine, pogotovo one Kočanova rodnog kraja. A zbog svog iznimnog rada u novinarstvu i dokumentarističkim filmovima, smatra se pionirom hrvatskog TV novinarstva.

Stijepo Miović Kočan bio je suosnivač fonda za spas Dubrovnika, osnovanog 1991. pod imenom Sveti Vlaho. Uz pomoć HINE za vrijeme Domovinskog rata, poslao je u svijet desetke apela za obranu i očuvanje Dubrovnika. Kasnije je za sudjelovanje u obrani Dubrovnika dobio odlikovanje Spomenicom Domovinskog rata.

Knjige koje je napisao i objavio su: "Ispovjedaonica", "Ja odozdo", "Ta riječ", "Izravno u stroj", "Sedmoglasnik", "Vijenac soneta", "Ono nešto", "Triptih u glavi", "Konavoski vez", "Kronike kritike jezik", "E da mi je", "Skupljena baština", "Iznove starih majstora", "Prevlaka, ćaćina tamburica", "Josip Pupačić u književnosti i novinarstvu", "Sonet vijencu... i Kati, naravno".

1984. godine napisao je monografiju "Konavle, društvo za znanstvene i kulturne djelatnosti", kao odgovor srpskom nastojanju da prisvoje Konavle kao svoj teritorij. Osim o Konavlima i okolnim mjestima, pisao je i putopise o Kini, Albaniji, Norveškoj i Francuskoj.

Od 1966. godine Kočan je član Matice hrvatske, a nakon 1990. godine jedan je od njezinih obnovitelja i član Upravnog odbora. Uz sve navedeno, Kočan se bavio obrazovanjem, te predavao i osnovnom, srednjom, ali i visokom školstvu.