Mirko Bogović

Mirko Bogović hrvatski je književnik i političar, rođen u Varaždinu 1816. godine. U rodnom gradu je završio gimnaziju, nakon osnovne škole koju je pohađao u Križevcima. Najprije se nakon školovanja prijavio u vojsku, ali je taj poziv napustio 1840. godine i počeo studirati filozofiju i pravo. Prekinuo je i studij i završio kadetsku školu u Petrovaradinu. Završio je pravo u Zagrebu, a odvjetnički ispit položio je u Pešti.

Bio je urednik časopisa "Neven", a zbog objavljene Filipovićeve pjesme "Domorodna utjeha", proveo je dvije godine u zatvoru. Osim političke aktivnosti, bavio se i književnom, ali je njegov opus raznolik. Počeo je pisati pjesme na njemačkom, u časopisu "Croatica", a prvu pjesmu na hrvatskom jeziku objavio je u "Danici ilirskoj" 1841. godine.

U njegovoj poeziji iščitavamo ideje ilirizma i preporodnog doba. Ipak, mnogo plodnija i poznatija su njegova novelistička djela. Ona su sabrana u zbirci "Pripovijesti", tiskanoj 1859. godine. Unutar zbirke nalazimo uglavnom djela hajdučko-turske tematike, kao što su pripovijetke "Hajduk Gojko" i "Crnogorska osveta".

No Bogović piše i novele suvremene, građanske tematike, kao što su "Slava i ljubav" i "Šilo za ognjilo". Smatramo ga jednim od tvoraca hrvatske novele, zbog čega ova kratka, ali vrijedna djela smatramo velikim književnim dosezima. Njegovom opusu pridodajemo i drame, koje su uglavnom povijesne tematike: "Frankopan", "Matija Gubec, kralj seljački", "Stepan, posljednji kralj bosanski". Drame, kao i ostale vrste, kod Bogovića su pod utjecajem Bachovog apsolutizma, pa stoga sadrže političke aluzije.