Fran Galović

Fran Galović jedan je od najznačajnijih hrvatskih dijalektalnih pjesnika. Rođen je 1887. godine u selu Peteranec, pokraj Koprivnice. Pučku školu polazio je u rodnom mjestu, a gimnaziju je završio u Zagrebu. Nakon gimnazije studirao je filologiju i slavistiku, najprije u Zagrebu, a onda i u Pragu.

Još kao student priključio se liberalnom pravaškom pokretu. Kada je počeo Prvi svjetski rat unovačila ga je Austro-ugarska vojska. Već je u prvim akcijama i poginuo, u jesen 1914. godine. Poginuo je u napadu na srpsku vojsku, iako je sam Galović uvijek isticao da ne osjeća nikakvu mržnju prema tom narodu. Njegovu smrt su neki protumačili kao samoubojstvo, jer je samo par sati prije pogibelji napisao pismo u kojemu je stajalo da je dan toliko lijep da bi čovjek poželio umrijeti. Nakon smrti Fran Galović sahranjen je na Mirogoju.

Unatoč svom kratkom životu, Fran Galović učinio je mnogo za hrvatsko pjesništvo, pogotovo ono dijalektalno. Najpoznatije pjesme na kajkavskom narječju su mu "Crn-bel", "Jesenski veter", "Kostanj" i druge, a na štokavici je to "Child Harold". Najznačajnija zbirka pjesama mu je "Z mojih bregov", koja je izdana posmrtno 1925. godine.

Osim poezije, Fran Galović je pisao i novele i drame, od koji je najpoznatija "Tamara", objavljena 1907. godine. Zanimljivo je da su neka njegova djela sadržavala i elemente znanstvene-fantastike, što nije bilo uobičajeno za hrvatsku književnost tog vremena.

Nakon Galovićeve smrti, posthumno je objavljeno dvadeset zbirki njegovih djela, dok su mu za života objavljena samo četiri: "Tamara" 1907. godine, "Četiri grada" i "Začarano ogledalo", 1913. godine te "Ispovijedi" 1914. godine.