Albije Tibul

Albije Tibul rimski je liričar i jedan je od najvećih i najvažnijih rimskih liričara i elegičara svih vremena. Rođen je 54. godine prije Krista, ali je njegovo mjesto rođenja nepoznato.

Općenito je sačuvano jako malo informacija o Tibulovu životu. Zna se da je bio u službi Marka Valerija Mesalu Korvina, rimskog političara i Ciceronova učenika. Time je Tibul bio u centru književnog kruga Rima. Kada je Mesala poslan na Istok, vjerojatno u rat, Tibul je morao ostati na otoku Krfu zbog bolesti. Tibul nije volio rat, a ni grad, pa se činilo da je cijeli život rastrgan između službe u Rimu i čežnje za mirnim životom na selu - što je najčešća tema njegovih pjesama - čežnja za idilom sela i potpunom srećom u ljubavi. Gubitak vlastite zemlje obilježio je stihom "Zemlja jednom prosperitetna, sada je jalova".

Svoju prvu zbirku pjesama Tibul je napisao oko 30. i 26. godine prije Krista. U toj knjizi piše o svojoj prvoj ljubavi, koju je nazvao Dalija, ali po Apelujevim zapisima saznajemo da se zapravo zvala Planija. Po pjesmama možemo zaključiti da je Dalija bila udana, ali da joj je muž bio odsutan. Ipak, ne zna se koliki je bio stupanj intimnosti između pjesnika i nje, ali znamo da su pjesnici poslije Tibula spominjali njihovu ljubav kao legendarnu.

Za drugu Tibulovu zbirku se zna da je najvjerojatnije objavljena malo prije njegove smrti. Sadrži samo 428 stihova i čini se da je nedovršena. U ovoj zbirci se više ne spominje Dalija, nego Nemesis, za koju se također smatra da je kurtizana iz višeg sloja društva.

Za sljedeće dvije zbirke pjesama sumnja se da su (bar u potpunosti) Tibulove.

Zanimljivo je spomenuti da je Tibul utjecao na mnogo hrvatskih renesansnih i humanističkih pjesnika, koji su djelovali skoro tisuću i pol godina poslije njega.

Tibul je umro kao jako mlad čovjek, 19. godine prije Krista sa samo 35 godina.