Smogovci

Smogovci obrađena lektira Hrvoja Hitreca. Lektira sadrži detaljan kratak sadržaj, analizu djela, književne elemente, analizu likova i bilješku o piscu, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudjelovanje u nastavi.

Analiza djela

Roman Smogovci Hrvoja Hitreca jedno je od najpoznatijih djela hrvatske dječje književnosti druge polovice 20. stoljeća. Iako je pisan za mlade čitatelje, u sebi nosi mnogo slojeva, od socijalne slike tadašnjeg Zagreba, preko prikaza obitelji koja se bori s gubitkom i siromaštvom, do poruke o zajedništvu, odrastanju i snalažljivosti.

Naslov romana simbolično upućuje na smog – na zagađen, siv, gradski život, ali i na one koji u njemu odrastaju. Smogovci su djeca dima, gradske prašine i betona, ali u njima i dalje gori nešto čisto i toplo. Upravo ta suprotnost između grubog okruženja i iskrenog dječjeg svijeta pokreće cijelo djelo.

U središtu su braća Vragec, djeca koja žive bez roditelja u zagrebačkom kvartu Naselak. Majka radi u Njemačkoj, a otac je umro, pa najstariji brat Dragec preuzima ulogu glave obitelji. On simbolizira odgovornost i borbu odraslih, dok su mlađa braća (Mazalo, Pero, Cobra, Štefek i Buco) svaki na svoj način prikaz različitih osobina i faza odrastanja. Kroz njih autor stvara mozaik djetinjstva u kojem se spajaju humor, nestašluk i ozbiljne životne teme.

Hitrec majstorski spaja realizam i toplu ironiju. Likovi nisu idealizirani, griješe, svađaju se, ponekad su tvrdoglavi ili sebični, ali su zato i stvarni. Svaki od njih nosi vlastitu crtu čovječnosti. Zajedno tvore obitelj koja je možda materijalno siromašna, ali zato bogata toplinom, maštom i međusobnom ljubavlju.

Iako je roman pun smiješnih situacija, njegova podloga je ozbiljna. Hitrec kroz svakodnevne događaje prikazuje probleme radničke klase, razdvojenost obitelji zbog ekonomske migracije i društvene nepravde. No, umjesto da roman postane težak, autor sve to prožima humorom i vedrinom. Time pokazuje da optimizam i solidarnost mogu biti oblik otpora, da čak i u smogu postoji svjetlo.

Posebno je važan i jezik. Hitrec koristi živ, prirodan, zagrebački govor, pun izraza koje djeca stvarno koriste. Time postiže autentičnost i čitatelj ima osjećaj kao da sluša prave razgovore iz kvarta, a ne književne replike. Naracija je brza, duhovita i prepuna dijaloga, što daje romanu ritam i životnost.

Smogovci su zato više od dječje knjige – oni su portret jednog vremena i jedne generacije. Djelo govori o prijateljstvu, odrastanju, o tome kako se nositi s teškoćama, ali i kako sačuvati dostojanstvo i toplinu u svijetu koji to često ne nudi.

Roman je inspirirao poznatu i popularnu tv seriju Smogovci, koju su mnogi gledali kao djeca. Serija i knjiga dijele istu toplinu i šarm, ali u knjizi ima više unutarnjih misli likova i detalja koje serija samo naznači. Također, tv serija ima puno likova i događaja koji se uopće ne nalaze u knjizi.

Roman pokazuje i tipičnu atmosferu sedamdesetih i osamdesetih – vrijeme kad nije bilo mobitela, kad su djeca čitala stripove, igrala nogomet na livadi i kad se sve rješavalo ili šakom, ili domišljatošću.

Hitrec je Smogovcima stvorio hrvatski odgovor na velike svjetske obiteljske romane – jednostavan, duhovit i duboko ljudski prikaz kako i najmanji mogu biti veliki kad se drže zajedno.

👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>

Književni elementi

Književni rod: epika

Književna vrsta: dječji roman, proza u trapericama

Vrijeme radnje: sredina sedamdesetih godina 20.st.

Mjesto radnje: Zagreb, kvart Pešćenica.

Tema: suživot ljudi s rubnih dijelova grada.

Ideja: život može biti zabavan bez obzira na probleme

👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>

Kratak sadržaj, citati

Poglavlje prvo, u kojem se Dado i Nosonja bude na razne čudne načine a onda klopaju potkoljenice s meniskusom

Tata se budi prvi, ali ne zato što je odgovoran, nego zato što ga je probudila glasna budilica koja se derala kao sirena i skakala po noćnom ormariću.

Dado i dalje spava duboko, a pripovjedač ističe da taj tata uopće ne izgleda kao “pravi otac”. Po Dadinom mišljenju, otac bi trebao biti ozbiljniji, stariji i kratko podšišan, a ovaj njegov ima kosu dužu od učiteljice i stalno se ponaša kao dijete. Zato Dado zaključi da taj čovjek može biti tata, ali otac – to ne.

Tata ga pokuša probuditi nekoliko puta. Prvo ga normalno zove, zatim viče “Školaaaaaaa!” toliko glasno da se Dado trgne kao da ga je nešto ubolo. Tek kad mu šapne da ima novi strip, Dado skoči iz kreveta kao buha iz pseće dlake.

U kupaonici se Dado nespretno rasteže i još pospan promaši školjku, dok ga tata iz kuhinje neprestano požuruje i naziva kornjačom.

Kad Dado napokon dođe na doručak, pita ga što će jesti, a tata mu teatralno najavi jelovnik: “Tuberkulozna plućica na kiselo i potkoljenica s meniskusom”, iako se radi samo o običnom jogurtu, pašteti i žemljama.

Dado pokušava potajno zamijeniti žemlje kako bi sebi uzeo bolju, ali tata ga uhvati i nazove “odurni mali prevarant”.

Nakon toga ispituje Dadu pjesmicu za školu, a kad Dado nesigurno izmuca stihove, tata samo kratko ocijeni: “Grozno.”

Poglavlje drugo, u kojem Dado i Nosonja idu u školu, a ovaj posljednji spašava đake-zakašnjake

Mama je još sinoć pripremila Dadinu torbu, pa sve što Dado ujutro treba je nabaciti ju na lađa. Pomaže mu Nosonja koji ga pritom gura, viče kao da stavlja torbu na vola, a ne dijete. Torba je toliko teška da se Dado savije unatrag kao da će mu glava dotaknuti pod.

U torbi nosi sve što škola traži: hrpu bilježnica, knjige, papuče, pernicu, ravnalo, ručnik i “blok za senilce”, tako Nosonja zove bilježnicu za zadaće. Dado jedva hoda, a Nosonja je zadovoljan jer ga je pravilno opremio za školu.

Na ulici im se pridruže ostali đaci, svi s jednako teškim torbama. Manju djecu vode roditelji, veći idu sami, dok vozači jurcaju i nije ih briga ni za zebru ni za djecu, pa Nosonja psuje, ali ga nitko ne čuje.

Škola se zaključava pet minuta prije osam i Dado s Nosonjom uspije ući u zadnji čas. Iza njih ostaje grupa učenika koji su zakasnili, a kojima se vrata zatvaraju pred nosom. Na ulazu stoji stroga podvornica koja je zadužena da poslije osam ne pušta “nikoga, pa čak ni direktora”.

Dado ulazi, peobuva se u papuče, a Nosonja tom prilikom zviždi za učiteljicom i dobacuje joj da je dobra mačka. Dado zbog toga samo dodatno uvjeren da njegov tata nije normalan.

Nosonja se sažali nad djecom koja su ostala vani. Natjera podvornicu da pogleda u strop, a dok je ona okrenuta on otključa vrata i pušta đake da brzo uđu unutra. Ona shvati što se dogodilo i vrijeđa ga kroz staklo.

Kad mu prijeti da će ga prijaviti direktoru, Nosonja joj se pokloni i kaže da se vide sutra u isto vrijeme.

Poglavlje treće, u kojem se priča kako je Slonov tata doživio skupove brojeva do sto zajedno s tragičnim posljedicama

U školi učiteljica ispituje pjesmicu, a na red dolazi Dado. On pokušava izrecitirati pjesmu, ali stalno griješi, dok ga Štefek iz klupe potajno sabotira pogrešnim šaptanjem.

Dado zapne već na prvim stihovima: “Mi djeca, sagradit ćemo grad s mnogo zelenih trešanja”, pa ga učiteljica odmah ispravlja: “krošanja, ne trešanja”. Već time izazove smijeh u razredu, posebno kod Štefeka, koji se jedva suzdržava da ne prasne u smijeh.

Nakon pjesmice učiteljica najavi da će raditi pjesmu “Đače” od Vladimira Nazora i objašnjava nepoznate riječi. Jedna od učenica, Gordana, potpuno pogrešno tumači riječi, pa na pitanje što znači “besjediti” kaže da je to kad netko “nema na čemu sjediti”.

Učiteljica ju uz uzdah ispravlja, ali Gordana ponovo pogrešno odgovori i i ovaj put definira “jediti se” kao “hraniti se”, što opet izazove komešanje u razredu.

Na odmoru dolazi do sukoba – Slon, najjači dječak u razredu, zaleti se u Štefeka i odbaci ga u ormariće. Štefek ne uzvraća odmah, nego smišlja osvetu.

Kad dođe vrijeme gableca, Štefek namjerno ostavi svoj kruh s pekmezom na Slonovoj stolici. Kad Slon sjedne, pekmez mu se razmaže po hlačama i cijeli razred mu se smije. Slon polako ustaje, a pekmez se razvlači od stolca do odjeće.

Učiteljica provodi kratku istragu i traži krivca za nesretni pekmez, ali nitko ne oda počinitelja.

Sada je vrijeme za sat matematike, a lekcija je skup brojeva do 100. Učiteljica piše zadatak na ploču: “10 + 4 = 14” i pita koliko taj skup ima jedinica. Štefek se javi i odgovori točno: “Četrnaest jedinica ili jedna desetica i četiri jedinice.”

Dado je fasciniran kako Štefek sve zna, a pripovjedač objašnjava da je to obiteljski feler kod Vragecovih – svi razumiju matematiku bez da se uopće moraju truditi.

Dok djeca prate nastavu, pripovijedanje prelazi na Slonova oca. On cijelu noć pokušava riješiti domaću zadaću vezanu uz skupove ameba i suvremenu matematiku. Ne spava, nervozan je, lomi cigarete i sve mu se više muti u glavi.

Ujutro, potpuno iscrpljen, greškom oblači kravatu oko ruke, navlači čarape na ruke umjesto rukavica, pokušava otključati tuđi auto, pali radio umjesto motora i na kraju, u vožnji, daje žmigavac udesno, a skreće ulijevo. Tako doživi prometnu nesreću.

Dok ga voze u bolnicu, ponavlja samo riječi “skupovi ameba”.

Nakon matematike slijedi sat sastava i crtanja, gdje se Dado napokon ističe. Njegov rukopis izgleda neuredno, ali sadržajno piše dobro, pa ga učiteljica pohvali,  iako mu zamjera da previše karikira, za što kaže da je utjecaj njegova oca crtača.

Nakon škole, ispred zgrade čeka ih Nosonja, a Štefeka preuzima njegov stariji brat, pa se razilaze.

Poglavlje četvrto, o stanovnicima Nebodera i stanovnicima Naselka i o tome kako jedni za druge nisu marili

Cobra i Štefek izlaze iz škole, dok se iznad Peščenice odvija “borba između Sunca i Smoga”, jer gradski dim opet pokriva nebo.

Škola, opisana kao veliki tanker, stoji usred kvarta, okružena igralištima, stazama i živicom.

Preko puta škole nalazi se Naselak – skup malih, nepravilno razbacanih kuća, većinom starih i neuglednih. Ulice su uske, skoro da nema automobila, a većina obitelji živi skromno.

Na samom rubu, kao potpuna suprotnost, stoji jedini visoki objekt – neboder. Devet katova za stanovnike Naselka izgleda drsko visoko, pa se kvart dijeli na dva svijeta koje nitko ne pokušava spojiti.

Stanovnici Nebodera i Naselka se ne mrze, ali ni ne razgovaraju, niti se zanimaju jedni za druge. Djeca ih jedni drugima nazivaju samo: “oni gore” i “oni dolje”.

Razlika između djece vidljiva je u odjeći i stvarima: “djeca iz Naselka imala su stare zimske kapute, a ona iz Nebodera nove”, a između njih se posebno ističe jedna obitelj – Vragecovi.

Vrageci imaju sedmero djece, ukupno 77 godina zajedno, bez roditelja kod kuće: majka radi u Njemačkoj, otac je na Mirogoju.

Najstariji Dragec brine za ostale, a najmlađi Buco ima samo pet godina. Njihova kuća je najlošija u cijelom Naselku – stara, klimava i oronula, kao da je “preživjela Hune, Tatare i SS-diviziju”.

Ipak, uz nju su već izgrađeni betonski temelji nove kuće, kupljene “od njemačkih maraka”.

Autor najavljuje da će upravo ta nova kuća donijeti velike probleme.

Poglavlje peto, o najslavnijem Vragecu kojemu je slava udarila u glavu, a pomalo i u noge

Najslavniji član obitelji Vragec u to vrijeme bio je Pero, lijevo krilo koje je otkrio Slonov otac, nogometni trener Dinama.

Slalom je slučajno primijetio Peru dok je uz dalekozor promatrao dvorište škole. Gledao je nezainteresirano, sve dok nije uočio dječaka koji “ima i lijevu i desnu nogu” i centrira “kao lud”.

Kad je shvatio da gleda talent koji bi stvarno mogao opstati u nogometu, pozvao je sina koji mu je rekao da je to brat od Buce – Pero Vragec.

Od tog trenutka Pero je postao igrač Dinamovih juniora. Treninzi, novine, fotografije, pohvale, pa čak i pokoja zarada, sve je to naglo promijenilo život u kući Vragecovih.

Dragec je prvo glumio da ga to ne zanima, ali je potajno bio ponosan. Čak ih je sve tjerao da gledaju Dinamove juniore, posebno utakmicu u kojoj je Pero trebao potvrditi da je zvijezda u usponu.

Na toj utakmici Pero ulazi tek u drugom poluvremenu i počinje katastrofalno: izgubio je dvije lopte i jednu poslao u aut. Vrageci na tribinama propadaju u zemlju od srama, a Dragec kroz zube šapće: “Idiot. Prokleti idiot.”

Ali nakon početne katastrofe Pero se trzne, preuzima loptu, prolazi jednog, drugog, trećeg braniča i odigra akciju zbog koje čitav stadion skače na noge. Tad se i Dragec naglo uspravi i viče postolaru Juri: “Gospon Jura, je, sad sam se setil, to je naš brat!”

Ta utakmica postaje vrhunac Perine slave i početak problema. Pero počinje živjeti kao da je već profesionalac: izlazi, pije, vraća se kasno, prespava treninge, prespava školu. U Dinamu sve rjeđe dobiva šansu, u razredu postaje predmet prigovora, a kući donosi miris alkohola umjesto lopte.

Zbog toga Dragec jedne večeri dobiva dva poziva: jedan od razrednika, drugi od Slonova oca. Oba govore isto: Pero propada.

Vraća se kući, bijesan je i spreman da “mister Iksu” razbije zube. Čeka ga u kuhinji, crven kao puran, taman jede sir i kruh kad se izvana začuje glasna vriska.

Na ulici, pod slabom rasvjetom Naselka, stoji Micika, žena postolara Jure, i urla: “Upomoć! Milicija! Lopov!”

Dragec istrči iz kuće, a Micika pokaže prema mraku uz prugu. Ali lopova više nema. Bicikl je nestao u tami, a Dragec ne može ništa učiniti.

Vodi Miciku kući i saznaje ostatak priče: netko joj je prišao iza leđa, istrgnuo torbicu i pobjegao bez traga.

Poglavlje šesto, o simpatičnom vuku i veseloj ptici, ali i o tome što se dogodilo Nosonji

Sljedećeg jutra Nosonja čita crnu kroniku u Večernjaku i kratko zaključi: “Zbrisao!”. Misli na lopova iz prošlog poglavlja. Smota novine i baci u koš, kao da je time stvar završena.

Dado i Nosonja odlaze u Zoološki vrt. Dado gleda životinje, a Nosonja da ih crta. Sa sobom nosi veliku, zamašćenu mapu, Dado vozi romobil.

Mama ih provjerava prije polaska, popravlja Nosonjin ovratnik i govori Dadi da se vrati “čitav, živ, zdrav i – čist”. Dado obećava sve osim onog najvažnijeg.

U ZOO-u prvo gledaju vuka – simpatičan je, ali smrdi. Zatim vidre koje spavaju u šupljim drvima, bodljikavo prase i štakore sa žutim zubima. Nosonja crta, ali mu se uz rame nagura kratkovidni čovjek koji uopće ne zna što gleda, pa ga žena mora ispravljati.

Zatim ulaze u kućicu s pticama gdje čuvar ne zna izgovoriti “r”, pa ni papiga Beo ne zna.

Dolaze i do majmuna. Dok Nosonja crta čimpanze, jedna mala majmunica mu ukrade olovku i, kad se ovaj pokuša približiti, čimpanza mu se popiša u oko. Nosonja viče: “Dlakava kretenčino!”, ali na kraju odustaje i vadi flomaster kao zamjenu.

Glavni cilj posjeta su morski lavovi. Nosonja želi snimiti pokrete za novi crtić. Sjedne na ogradu da bolje vidi, nagne se previše i padne u vodu.

Dado je šokiran jer iz bazena izranja glava koja izgleda “kao Nosonjina, samo mokra”.

Kratkovidni čovjek, misleći da je riječ o životinji, ubaci mu ribu u usta i ponosno kaže ženi: “Sam konačno pogodil, kaj nisam?”

U upravi ZOO-a suše Nosonju u gaćama, a Dado se igra s medvjedićima koje hrane na bočicu.

Kad dođu pred Neboder, Nosonja upozorava: “Ako samo zucneš mami… Znaš kakav imam lijevi kroše.”

Poglavlje sedmo, u kojem se govori o ljubavi Mazala i Dunje i o tome kako je John Wayne efektno ubio revolveraša

Na satu engleskog Mazalo i Dunja razmjenjuju papiriće s porukama. On joj prvi dobacuje papir s natpisom “LJUBAVI”, ona mu uzvraća s “VOLIM TE”, a on joj piše na engleskom: “I LOVE YOU”. Dunja mu odgovara “DARLING… KISS”.

Mazalo u zanosu napiše “I WONT YOU”, što ona odmah ispravlja brutalnim: “NOTHING BEFORE MARIAGE”. Time ga malo rastuži, ali sat završava pa izlaze iz razreda.

Dogovaraju odlazak u kino u 4 sata i rastaju se.

Mazalo, treći po redu iz obitelji Vragec, poznat je po tome da stalno slika. Nakon ručka pokušava prati suđe, ali ga odvlači kruh, jabuke i pehar na stolu, pa umjesto pranja ponovno crta.

U slikanju ga prekida činjenica da je zakasnio: već je prošlo četiri, a Dunja ga čeka. Izleti iz kuće, nije stigao oprati ni sve zube.

Pred kinom ga dočekuje Dunja, uvrijeđena jer kasni. Dok kupuju ulaznice, priđe im Mali Džek, brat Crnog Džeka i traži od Mazala stotku.

Budući da iza njega stoje još dva pripadnika bande, a Dunja je pored njega, Mazalo ne protestira – samo mu baci novac i ostane bez zadnjeg dinara.

Ulaze u kino, sjedaju u zadnji red i počinje vestern s Johnom Wayneom. Zbog filma se manje ljube nego što su planirali, ali drže se za ruke.

Kad Wayne onesposobi dva protivnika, u dvorani nastaje metež jer banda Malog Džeka baca prazne vrećice kikija niz balkon i smije se, a publika vrišti.

Najglasniji je poznati trenutak kad se iz mraka iza Waynea pojavi revolveraš – ali prasak vrećica natjera junaka da se okrene i ubije ga.

Publika uzdiše od olakšanja, a Dunja se još čvršće privija Mazalu. Film se nakratko prekida kad netko iz publike zavapi: “Doktora, doktora!”, no ispada da je to samo glupava šala, pa milicija izbacuje Malog Džeka i njegove.

Kad film završi, Wayne preživi ranjavanje i oženi se udovicom, a Mazalo nesvjesno počinje hodati kao kauboj – čudno, široko, ukočeno. Dunja to primijeti, ali ga samo zadirkuje.

U Naselku staju uz kuću starog Papirusa i ljube se u mraku. Mazalo pritom nasloni ruku na vrata, a letva pukne pa oboje padnu u Papirusovo dvorište.

Na njih skoči ogroman pas koji lajanjem preplaši Dunju, a iz kuće istrči Papirus sa starom sabljom, viče: “Tu ste se došli žvaliti, fakini i fakinke!”

Mazalo uspije pobjeći s Dunjom, pa mu, kad su na sigurnom, poviče hrabro nazad: “Kukurikuuuu!”, ali Dunja ga povuče jer mora kući – njezin Žandar već gleda na sat.

Poglavlje osmo, u kojem se priča kako je fantom na biciklu u stvari ženski fantom, ali lažan

U Naselku vlada panika zbog fantoma na biciklu koji napada žene noću. Te večeri svi su bili na oprezu, a kad se čulo da je napokon uhvaćen, Naselak je eksplodirao od uzbuđenja.

Katica iz Plavca, konobarica poznata po oštrom jeziku i teškoj ruci, vraćala se kući s cekerom u kojem je nosila ćevape i dvije boce piva koje je “ćomula”.

U mraku ju je netko oborio, ali se nije prepala. Udarala je napadača cekerom punim mesa i boca, i ubrzo ga onesposobila. Podigla se i pobjedonosno viknula da je uhvatila fantoma.

Ljudi iz Naselka istrčali su iz kuća i okružili uhvaćenog zločinca. Ali kad su ga okrenuli, nastalo je razočaranje – tamo je ležao Flaša, lokalni pijandura.

Katica se branila da je ipak uhvatila fantoma jer je bicikl tamo, ali Mazalo dolazi i razjasni stvar: Flaša je bio pijan, udario je u stup i pao na Katicu, nije je napao, nego se samo srušio preko nje.

Ubrzo se i Flaša osvijesti i potvrdi priču: tvrdi da ga je fantom udario i pobjegao.

Mazalo mu, mrtav-hladan, pokaže Katicu: “Evo ti fantoma.” Flaša, zbunjen, samo procijedi: “Ženski fantom… ko bi si to mislil.”

Poglavlje deveto, u kojem saznajete da Dunja vara Mazala

Dunja kasni kući, ulazi u stan, a Žandar (njezin otac) odmah je dočeka pitanjem gdje je ona dosad. Ona hladno odgovori da joj je pobjegao lift što ga dodatno razljuti.

Prijeti joj da će je izbaciti iz kuće ako se to ponovi, ali ga majka prekine i smiri situaciju.

Dunja jede sir i vrhnje, potpuno nezainteresirana za očevu dramu. Ona ne shvaća da nije riječ o disciplini, nego o ljubomori, jer Žandar ne podnosi pomisao da Dunja ima dečka.

U svojoj sobi Dunja se sprema za spavanje, razmišlja o svom tijelu, nezadovoljna grudima i bokovima, ali zadovoljna strukom.

Onda stavlja ploču My Old Love, Georgia Harrisona. Na zidu joj visi njegova slika.

Tu se otkriva “varanje”: dok Mazalo misli da mu je Dunja potpuno posvećena, ona u sebi zapravo živi romantičnu vezu s Georgeom Harrisonom.

Poglavlje deseto, o gracioznoj kretnji, o pčeli i Franji Tahiju

Te noći Dunja sanja modnu reviju pod vedrim nebom, u pastelnim bojama. Publika šuti i čeka, pista je duga, svjetla su usmjerena prema pozornici, a Dunja stoji iza zavjese spremna za izlazak.

Modni kreator, nervozan i prenapet, ponavlja joj upute: treba graciozno skinuti ljetni kaputić i pokazati kostim – to je ključni trenutak revije.

Dunja izlazi, publika uzdiše, žene zbog kostima, muškarci zbog nje. Hoda savršeno, samouvjereno, dok se iznenada iz vedrog neba pojavi pčela i ubode je u ruku. Dunja ostaje mirna, ali joj ruka brzo otiče.

Kad dođe do kraja piste i pokuša skinuti kaputić, shvati da ne može pomaknuti ruku. Publika to vidi i počinje se smijati, najprije tiho, zatim glasnije, sve dok se revija ne pretvori u histeričan, podrugljiv cirkus.

Iza pozornice kreator se iz očaja puca u glavu, ali metak mu samo prođe kroz uši i pogodi jednog muškarca u publici. To izaziva tučnjavu. Žene grizu, muškarci se tuku, a Dunjina ruka se dalje napuhuje poput balona, dok se cijela revija pretvara u ratno stanje.

Ruka joj naraste toliko da je digne u zrak i ona poleti iznad grada – preko Save, Zrinjevca i Dolca, sve do katedrale, gdje je spasi Quasimodo. Vodi je u disko Big Ben, ponaša se pristojno, ali ga Dunja ne može voljeti jer je ružan.

Tada se pojavljuje čovjek u crnoj kukuljici, otima je i odvodi u dvorac, gdje se otkriva da je otmičar nitko drugi nego Franjo Tahi.

Tahi je želi poljubiti, ali ona to ne želi, pa ju bace u tamnicu. Tamo zatiče Mazala, okovanog, ali živog, kako slika nogom.

Podmite tamničara jednom Mazalovom slikom, pa ih ovaj pušta. Onda bježe. Mazalo nacrta krajolik na stijeni, čime zavaraju Tahijeve konjanike, i njih dvoje se tramvajem vraćaju natrag u Zagreb.

Tek pred jutro Dunja zaspi čvrsto, bez sna.

Poglavlje jedanaesto, o nevjerojatnoj uzročno-posljedičnoj vezi između pekmeza i fantoma na biciklu

U Naselku se već danima govori o fantomu na biciklu koji napada ljude po mraku, ali nitko ga nije uspio uhvatiti. Sve dok jedne večeri, sasvim slučajno, na trag ne naiđe najmanji Vragec, Buco.

Buco je te večeri ostao sam kod kuće. Braća su sve pojela, a on je bio toliko gladan da je plakao za mamom koja je u Njemačkoj.

Konačno se sjeti pekmeza koji Dragec uvijek skriva na najvišu policu u špajzi. Nakon velikog penjačkog pothvata, uspije doći do staklenke i počne jesti prstima, sav sretan i umazan.

U tom trenutku iz kuhinje začuje glasove. Pero razgovara s nepoznatim muškarcem. Buco tiho sluša i shvati nešto šokantno: taj nepoznati tip ucjenjuje Peru, naziva ga fantomom na biciklu i prijeti mu policijom.

Pero pokušava pobjeći, ali dobiva nekoliko šamara. Buco se od straha trzne i ruši cijelu policu lonaca koji padaju na pod.

Nepoznati bježi, a Pero ulazi u špajzu i ugleda Bucu, sav prekriven pekmezom, koji panično viče: “To je vuk! To je vuk!”

Njih dvojica sklapaju dogovor. Pero neće odati da je Buco pojeo pekmez, a Buco neće nikome reći da je Pero fantom. Ali dogovor kratko traje: Dragec otkriva praznu staklenku, Buco dobije batine i odmah sljedeći dan sve kaže Mazalu.

Mazalo mu u zamjenu za istinu donosi bombonijeru i tako saznaje tko je fantom.

Poglavlje dvanaesto, o tome kako je Nosonja došao na ideju da Dadu instalira umjesto centralnog grijanja

Zagrebom zavlada gripa, neka novozelandska, kako kaže Nosonja, s virusima koji udaraju zadnjim nogama. Dado leži u krevetu s visokom temperaturom, a mama panično zove liječnika.

Nosonja se pravi pametan i tvrdi da je sve to odlično jer “barem ne moraju grijati stan”.

Mama mu naredi da skuha čaj i da Dadi andol, ali Nosonja nudi svoje narodne lijekove: luk, rakiju i rum.

Dok se oni raspravljaju, Dado traži mamin poljubac, što Nosonja odmah prokomentira kao savršenu priliku da se zarazi i ona, pa će biti “dvoje bolesnih, a ako i on padne, svi će otegnuti papke”.

Kad napokon stigne liječnik, potvrdi da se ne radi o upali pluća nego o jakoj gripi i propiše lijekove. Nosonja svejedno pravi večeru po svojoj recepturi: jak čaj, limun, rum, luk i češnjak, zbog čega cijeli stan smrdi.

U najgorem trenutku na vrata dolazi mesar, kojemu je Nosonja dužan novac za polovnog fiću. Nosonja pokušava glumiti bolest i prestrašiti ga virusima, ali mesar svejedno traži svoj novac. Nakon prepirke, odlazi ljut uz prijetnju da će uzeti auto nazad.

Mama zahtijeva da mu sutra plati, a Nosonja glumi tragičara, otvara prozor i “izvodi samoubojstvo skokom”, samo što ispod prozora postoji balkon pa se mama ne obazire previše na to.

Sljedećeg jutra, kad ga na ulici sretne Dadina učiteljica i pita zašto Dado izostaje iz škole, Nosonja mrtav-hladan odgovori da ga može poslati, ali da ga ona slobodno smjesti u podrum “umjesto centralnog grijanja”.

Poglavlje trinaesto, u kojem možete pročitati da se s optuženim dobro postupalo iako je dobio nekoliko fliski

Pero dolazi kući i odmah primjeti da nešto nije kao obično.

Stol je postavljen kao u sudnici, Dragec sjedi za čelom, Cobra zapisuje u notes, Mazalo stoji sa strane, a pored stola sjedi Buco kao svjedok. Druga stolica čeka Peru. Štefek stoji kod vrata kao čuvar.

Čim Pero pita što se događa, Dragec ga pozove bliže i opali mu pljusku takvom snagom da je pola Naselka skočilo na noge. Pero pada na zid i sklizne na pod, a Dragec komentira da je “optuženi shvatio optužnicu”.

Buco je proglašen krunskim svjedokom jer je čuo razgovor u špajzi dok je jeo pekmez. On ponavlja što je čuo: da je Pero fantom na biciklu i da krade torbice jer je dužan Crnom Džeku 150 dinara za “šoder” i mačku koju mu je ovaj nabavio.

Pero priznaje da je počeo krasti jer nije imao kako vratiti dug, a sada ga Džek ucjenjuje da nastavi, inače će ga prijaviti policiji. Na pitanje koliko je puta vozio bicikl, kaže da je to bilo 13 puta.

Dragec odluči: Pero će nadoknaditi štetu tako što će ustajati u 5 ujutro i raditi na novoj kući sve do škole i opet nakon škole, sve dok kuća ne bude pod krovom. Tek nakon toga smije se vratiti na treninge.

Saslušanje je završeno pa Pero ide spavati, a ostali se razilaze bez večere.

Poglavlje četrnaesto, potvrđuje da svaka ptica svome jatu leti od balčaka i od djevojaka i od lova i od sokolova

Cobra piše pismo majci. Jedini je od braće koji je stvarno vezan s njom. Tih, osjetljiv i najranjiviji među Vragecima.

Dok on piše, Mazalo slika i iz prikrajka promatra brata, pa nesvjesno mijenja temu slike. Na platnu se počinje pojavljivati ženska glava. Trudi se više nego inače, jer sada ima novog, vrlo strogog kritičara: Nosonju.

Njihovo poznanstvo počelo je sasvim slučajno. Nosonja je znao tko je Mazalo, ali ga nije doživljavao, sve dok zima nije ispala topla kao proljeće, pa je Mazalo odlučio oslikati drveni zid stare kuće. Slika je privukla Nosonju koji ju je, naravno, morao “znalački” komentirati.

Na zidu je bio naslikan prizor iz Mažuranićevog djela Smrt Smail-age Čengića – aga pod čadorom, kava, brkovi, sablja, sokolovi, djevojke, lov… sve u jednoj velikoj kompoziciji.

Nosonja je prvo bio zbunjen, pa oduševljen, ali mu Dado nije dao da ispada pametan. Objasnio mu je da je to naslikao Mazalo, a ne “neki Celestin Medović”.

Nosonja je tražio da ga upozna i od tog dana Mazalo gotovo svakodnevno odlazi u Neboder, sa sve više crteža.

Poglavlje petnaesto, o jednoj dobro ekipiranoj mački i jednom Velikom Džeku (i o tome kako je ovaj posljednji dobio flaster)

Crni Džek sjedi u lokalu “Daj damu” na Kvatriću, pije kuhanu šljivu i čeka Mistera Iksa.

Društvo mu pravi skupo obučena “mačka” po imenu Kety: golema torba, bunda, čizme preko koljena, šešir kao iz starih filmova, stav opasan. U lokalu je svi gledaju, jer osim što izgleda moćno, sjedi s glavnim šefom Kvatrića – Crnim Džekom.

Džek čeka Iksa da mu vrati dug i šoder, ali ovaj kasni. Kety se dosađuje, prigovara mu i na kraju iskorištava trenutak da pobjegne čim on ode na zahod.

Džek bijesan izlazi iz lokala i kreće prema pruzi. Osjeća da ima “flaster” (netko ga prati). Flaster je, naravno, Dragec.

Prati ga je još od Kvatrića i kad se uvjerio da su sami, Džeka je dočekao kao lokomotiva: jedan udarac u vrat, pa cijela kolekcija udaraca po tijelu. Džek je pokušao uzvratiti jednim solidnim udarcem u želudac, ali bez uspjeha.

Dragec ga je mlatio sve dok se ovaj nije zakleo da nikad više neće gnjaviti Peru ni tjerati ga u krađu.

Nakon što je svima koje je fantom napao poštom vratio novce, slučaj fantoma na biciklu bio je završen.

Poglavlje šesnaesto, ili dugo putovanje u noć s nešto povraćanja

Nakon što je Cobra napisao pismo mami u Njemačku, stigao je odgovor koji ga je prvo razveselio, a onda potpuno utišao.

Mama mu je pisala da ga voli, da misli samo na njega i da će mu donijeti pregršt darova, ali pod uvjetom da dobro uči. Kad je Cobra to pročitao, smračio se, povukao u sebe i danima šutio, što je kod njega uvijek značilo da nešto kuha.

Mazalo i Pero mislili su da je u pitanju još jedan Cobrin izum, a Dragec je bio prezauzet brigama oko gradnje nove kuće da bi se time bavio.

I onda – Cobra je nestao. Nije ga bilo cijeli dan, pa cijelu noć, pa ni sljedeći dan.

Dragec je prijavio nestanak, odnio Cobrinu sliku u miliciju, a dva dana kasnije fotografija je završila i u Večernjaku pod naslovom “NESTAO DJEČAK”.

U istom trenutku kad su Zagrepčani čitali vijest, Cobra je šetao dvorištem bečkog Schönbrunna, gladan, neispavan i s kosom nalik rezancima.

Dakle, nije nestao, samo je pobjegao. A na to se odlučio kad je u novinama vidio oglas da s Trga u 21:00 kreće autobus za Frankfurt. Ubacio se među putnike bez karte, koristio je svoje najjače oružje – snalažljivost.

Ušao je zajedno s debelom ženom koja je putovala s dvoje djece. Brzo se sprijateljio s djevojčicom zvanom Biba, podmitio je bombonima i predstavio se kao njezin “susjed u autobusu”, dok je za mamu improvizirao uspavanu ženu u zadnjem redu.

Na granici je zamalo bio uhvaćen: sakrio se ispod sjedala, prevukao kapute preko sebe, a Biba je slučajno legla preko njega i zahvaljujući tome izgledalo je kao da u redu putnika nema viška.

Čim je prošla kontrola, pojavila se druga nevolja, Biba je najavila da će povraćati kad se probudi, što je i učinila, ravno u najlonsku vrećicu koju je Cobra morao držati.

Kad je sve to preživio i ipak izvukao glavu, ispalo je da je cijelo vrijeme bio u pogrešnom autobusu. Nije putovao u Frankfurt, nego u Beč.

Njegove su riječi sve sažele u jednom dahu: “E, Cobra, sad si…”

Poglavlje sedamnaesto, o tome kako ne samo Cobra nego i hrvatske narodne nošnje vrlo lako prelaze granicu

Nosonja i Dado obilaze zagrebačku tržnicu, kupuju namirnice za Novu godinu. Nosonja se, kao i uvijek, živcira oko cijena. Jaja su poskupjela “zbog benzina”, grincajg “zbog šećera”, a on to nikako ne može povezati.

Dado se trudi pomoći, ali jedino uspije zaključiti da možda postoji šećerna mrkva.

Pravi šok događa se u ribarnici, kad ribarica naočigled odreže glavu šaranu. Dado zanijemi, povuče Nosonju van i u suzama objavi da više ne želi jesti ni ribu ni meso, samo krumpir, salatu i jaja.

Ali onda ga Nosonja pogodi najgorom istinom: “Iz jaja nastaje kokoš.” Dado se slomi, ako ne jede ni ono što je živjelo ni ono što će tek živjeti, od čega će živjeti on?

Da ga smiri, Nosonja ga odvede do štanda s hrvatskim narodnim nošnjama, gdje se guraju turisti i kupuju narodne nošnje.

Na kraju se Nosonja besplatno najede uzoraka sira, Dado dobije strip, a vožnja tramvajem završi tako da obojica stoje, jer je Nosonja svoje sjedalo prepustio nekoj mački koja je lijepo mirisala.

“Moraš biti džentlmen”, kaže on ponosno. Dado zaključi da je džentlmen definitivno poremećena osoba.

Poglavlje osamnaesto, u kojem se priča o jezivom doživljaju Franza Habsa

Franz Habs, čuvar u dvorcu Schönbrunn, imao je 17 godina kad je prvi put vidio duha.

Franz je bio rođen s jednom kraćom nogom, pa je izbjegao vojsku, ženidbu i sve velike životne obaveze, a nakon posla u pekarnici postao je noćni čuvar u dvorcu u kojem su nekad živjeli carevi, carice i ostala plemićka sirotinja bez grijanja i kupaonice.

Te večeri Franz je drijemao u fotelji kad je iz jedne od prostorija, one s mrtvim carem na postelji, začuo jezivo dahtanje. Panično je odjurio po nadređenog, koji mu se rugao, ali je ipak uzeo revolver i pošao s njim provjeriti.

U polumračnoj sobi doista se nešto pomaknulo: iz kreveta se podigla velika nakupina tkanine i pokrivača, bez jasnih ruku i nogu, mumljajući kao čudovište.

Franz je pobjegao niz stepenice, ali mu je stvorenje bilo za petama, ili je barem tako mislio, sve dok nije pao, a netko mu se strovalio na leđa.

Istina je, naravno, bila sasvim drugačija: duh je bio Cobra Vragec.

Nakon izlaska iz busa, gladnog i umornog, put ga je naveo do Schönbrunna, gdje je slučajno zaspao na carskom krevetu, pokrio se prekrivačem i probudio se taman kad su Franz i njegov šef stigli u kontrolu.

Ostatak jezive scene bili su samo krikovi, panika i pad niz stepenice.

Poglavlje devetnaesto, o bokseru koji nije psić nego pasmina i o tome čega ima u svakoj basni

Nova godina je prošla, a s njom i mamina posjeta. Cobru je vratila kući policija – austrijska ga je policija predala njemačkoj, njemačka mami, a mama ga dopremila kući s jasnom porukom: dosta putovanja “na svoju ruku”.

Svečano je obećao da će se smiriti, iako nitko baš nije bio uvjeren.

U Dadinoj kući sve ide po starom, uz malu razliku – Nosonja se sad pravi važan jer je prodao seriju crtića televiziji, pa mu je ego narastao do lustera.

Mama je zadovoljna jer se napokon moglo platiti mesara, pa je čak i pohvalila Nosonju, što se događa rjeđe od pomrčine Sunca.

Dado je, pak, dobio dugoočekivanog psa, malog boksera po imenu Bobi. Ali baš tada počinje testno razdoblje u školi, pa nema vremena koliko bi htio. Ipak, trenira ga kad god stigne.

Na Nosonjinu sumnju da pas “ne zna baš ništa”, Dado demonstrira komandu: “Bobi, kako tata izgleda kad ‘Dinamo’ gubi?”, a pas se sklupča, pokrije njušku šapama i zacvili. Dado je zadovoljan. Nosonja malo manje.

U školi je katastrofa. Test iz svega i svačega: od basni do vađenja zubi. Na pitanje “Što ima u svakoj basni?”, Dado napiše “životinja”, pa ipak šapne Štefeku. Štefek mu tiho odgovori “pouka”, a učiteljica odmah zareži: “Bez došaptavanja!”

Na kraju se čitalo na vrijeme, a norma je 60 riječi u minuti. Dado je pogodio točno 60 i ponosno se napuhnuo, dok je “prokleti” Štefek pročitao 86.

Poglavlje dvadeseto, o velikom smeđem medvjedu i malom debelom žderonji, o otrovnim gljivama i još koječemu

Nosonja i Mazalo postali su prijatelji zahvaljujući slikanju, pa ih sada nalazimo na vrhu Horvatovih stuba, zajedno s Dadom, njegovom mamom, Dunijom, Štefekom i malim bokserom.

Jedino nema Buce, što nitko u početku ni ne primjećuje, jer je dan bio toliko lijep da bi i najgori mrgud zaboravio sve brige. Sunce je grijalo, a Medvednica je ležala “snena kao veliki smeđi medvjed”, obojen bojama jeseni.

Idilu prekida najstrašniji zvuk dana: Nosonja počinje pjevati. Prvo se prolomi: “Vu plavem trnacim, mi hiža stoji…”, a zatim i drugi stih, još gori: “od zelenih veja, je videti niiiii”.

Jedna vjeverica padne sa stabla od šoka, mali bokser zavija, a Dado i mama mole da prestane jer će “rastjerati i ovo malo ljudi”.

Nosonja to odbija, uvjeren da ima odličan glas i tvrdi da je jednom u Gradskom podrumu zaradio novce i novce pjevanjem. Mama mu suho uzvrati da su mu tad plaćali da prestane.

U košari su gljive koje je Nosonja sam brao, uvjeren da su jestive, ali mama svejedno traži da ih prvo on pojede, čisto sigurnosti radi.

Tek tada svi shvate da Buce nema. Traže ga po šumi, zovu, prijete batinama. Štefek se dosjeti policijskih pasa i da bokser može pratiti trag po mirisu tenisice, ali kad psu pod nos stavi Bucine smrdljive patike, pas se samo sruši u nesvijest. Dado paničari: “Ubio si mi cucka!”

Kad se bokser oporavi, grupa krene dalje i stiže do planinarske kućice. Tamo ih dočeka žena, koja ih nakon opisa izgubljenog dječaka (“mali, okrugli, bucmasti, debeli, veseli”) vodi u kuhinju.

Buco sjedi za stolom, sav bijel u licu, ali punog trbuha. Taman ždere četvrti tanjur sira i vrhnja. Žena ih mirno obavijesti da je mali slagao da “od jutra luta po Slemenu”, pa je dobio hranu iz samilosti, ali hrana košta. Nosonja plati, bijesan, i izvuče Bucu za uho van.

Nakon zasluženih batina i par suza, sve se vraća u dobro raspoloženje. Društvo jede češnjovke, pije kiseliš, Dunja se nasloni na Mazala, smijeh se vraća.

Tad žena primijeti gljive u košari i ispali rečenicu koja sve zaledi: gljive su otrovne. Kad mama pita “Mislite da su otrovne?”, žena samo kratko: “Nek kaj – očete probati?”

Nosonja ušuti, izađe i vraća se bez košare. Gljive su bačene. “A sada da popijemo nešto… za spas sviju nas”, svečano objavljuje i naručuje novu litru.

Put natrag završava komično: u žičari, potpuno pijan, viče: “Stjuardesa! Kaj u ovom avionu nema stjuardese?”

Na dnu planine ih je čekao fićo, ali nitko ga nije mogao voziti. Nosonja ga dolazi pokupiti tek sutradan, kad se naspavao i otrijeznio.

Poglavlje dvadeset i prvo, vrlo kratko i ledeno priča o dvostrukom akslu i kako je sve to završilo

Praznici su još trajali, na Šalati je bio led, pa je mama kupila Dadi džekserice i proglasila ga “dovoljno velikim za sklizanje”.

Nosonja je iskopao svoje stare klizaljke ispod ormara i, naravno, odmah se pohvalio: “Moj dvostruki aksl…”

Mama mu je samo odbrusila da ne “bljezgari”, ali su se nakon kratkog verbalnog ratovanja ipak pomirili i poljubili, što je Dado popratio prezrivim cerekom.

Na ledu: Dado nesigurno klizi uz ogradu, mama stoji izvana i ignorira tipa koji joj se upucava, dok se malo dalje nalazi jedan ćelavac i dvije brbljave žene.

Tada Nosonja vikne: “Evo, sad ćete vidjeti moj dvostruki aksl!”. Odgurne se, okrene u zraku… i sve krene po zlu. Dado padne, Nosonja ga izbjegne pa se zabije u ogradu, sruši tipa s čajem, koji zatim padne na ćelavca, ćelavac na žene, žene ulete u staklo restorana, a staklo u juhu gostiju.

Račun je na kraju platio Nosonja.

Poglavlje dvadeset i drugo, o strašno zločestoj Marini i njenom kolaču

Počinje drugo polugodište, a u razred stiže nova učenica: Marina iz Karlovca. Učiteljica je pokušava ohrabriti, ali to njoj uopće ne treba: “mala nije bila ni najmanje zbunjena”.

Sitna, ali prgava, crne oči “koje skaču amo-tamo” i dvije pletenice koje se njišu kao bičevi, sve je na njoj upozorenje. Već na prvom odmoru dokazuje da se ne da maltretirati: Slon ju je povukao za pletenicu, a ona ga je “špicom cipelice drmnula u koljeno” tako da je jedva hodao.

Dado se odmah zaljubio i počeo s ritualom osvajanja: kauguma, flomaster, sličice. Ali, sve što joj je dao Marina je primila hladnokrvno, kao da joj pripada.

Čak ga je ismijala kad se pohvalio da mu tata radi crtiće: “Pa što – reče mala. – Moj tata gleda crtiće.”

Najviše ga je pogodilo kad mu je rekla da njegova mama možda i nije njegova, jer je on ružan.

Nakon kratkog inata ipak su postali par. Na zidu pored kotlovnice pojavio se grafit: DADO I MARINA ZALJUBLJENI PAR. Njima to nije smetalo.

Kad su jednog dana ostali sami u stanu, Dado je predložio da se “igraju tate i mame”. Marina pristane, ali njena verzija igre počinje tako da mu opali pljusku “da se preokrenuo”. Kad joj je Dado rekao da se to ne igra tako, ona mu je odgovorila: “Kod mene doma se tako igra.”

Nakon svađe su ogladnili i tu je Marina opet vodila igru. Nije htjela kruh i putar, nego kolač. I to bolji od onih iz slastičarne.

Dado joj je pomagao tako da je lovio namirnice koje je ona bacala preko ramena.

U zdjelu je otišlo sve što je našla: brašno, šećer, jaja, kakao, ulje, sol, cimet, majoneza, crvena paprika. Kad više nije imala što ubaciti, smjesu je promiješala divovskom kuhačom i gurnula u pećnicu.

Kolač je nakon pola sata izgledao jezivo, ali Marina je naredila: “Šuti i jedi.” Dado pokušava reći da je odvratno, ali ona ga prekida: “Da mene nema, umro bi od gladi.” I sama je jedva jela, ali se pravila da uživa.

Na kraju je ipak rekla: “Dosta smo jeli. Ovo ćemo baciti u smeće.”

Nedugo zatim pred školu došla je hitna pomoć. U nju su unijeli dvoje djece, “dva zelena mala bića koja su jaukala, držeći se za želudac”.

Poglavlje dvadeset i treće, u kojem se grad Zagreb krasno brine za bolesnu djecu i o smrti Štefeka Vrageca

Marina i Dado završili su u bolnici nakon trovanja “kolačem”. Ispumpavanja želuca su prošla, ali oboje su bili još blijedi i “svijetlozeleni, s podočnjacima ali ispod očiju”.

Dado je dijelio krevet s “nekim debelim klincem, prema kojem je Buco bio obična glista”, dok je u kutu jedan dječak ležao sam, jer je “sin od jednog jako visokog…”.

Bolničarka, nakon kratkog mucanja, doda da nije riječ o košarkašu nego “jednog, znate…”, pa je bilo jasno da je riječ o nečijem važnom tati, ne o medicinskoj potrebi.

Tu Nosonja prvi put u životu vidi kako izgleda Dječja bolnica u Klaićevoj i odlučuje da će “od prvog crtića odvojiti neku kintu za ovu gužvaonicu”.

Sljedećeg dana Marina i Dado sreću se na hodniku, pored zavojitih crnih stepenica. Marina ga odmah dočekuje: “Ubojico!”, a Dado se brani: “Pa kaj sam ja kriv, ti si kuhala.”

Ipak, ljubav preživljava, ali Štefeka to boli. On je do tada bio Dadin najbolji prijatelj i zavidan je na “zaljubljeni par” koji se stalno druži.

Ne samo da ga Marina živcira, nego shvaća da gubi Dadu, iako je u mnogočemu bio nadmoćan Dadi – samostalniji, odlučniji, brži, energičniji, pa i pametniji. Ali sve to, osjeća Štefek, možda neće vrijediti kao ono što Dado nosi u sebi.

Zato počinje napadati Marinu i pokušava “spasiti” prijateljstvo. Prvo sitnim ubodima (“Marina ima cucka. Zove se Dado.”), a kad to ne uspije, prelazi na otvoreni sukob. Kad je vidio da Marina nosi nožić koji je on Dadi poklonio za rođendan, puknuo mu je film.

Nakon toga postaje otvoreno neprijateljski. Jednog dana podmeće četiri rajsnedle na Marinu stolicu. Ona skoči vrišteći, a kad ju je Dado pokušao zaštititi, Štefek cinično prizna: da je on.

Dado ga je pogodio torbom u glavu. Štefek je pao na pod – nepomičan.

Slon tiho izgovori presudu: “Ti si ga ubio.” Dado preplašen bježi iz škole, a s njim i Marina.

Sakriju se u Neboderu, u kotlovnici, čekaju policiju i “velike vučjake” koji će ih pojesti. Dado, u panici, šapće: “Mrtav je, mrtav, ne diše…”

A onda se događa preokret. Ispod prozorčića stanu tri para cipela. Prepoznaje glas i rečenicu: “Baš mi je drago da su se tak preplašili, on i ona njegova Marina.”

To su bile Štefekove cipele. On je živ. Dado zaplače, ovaj put od olakšanja.

Nakon toga sve se vraća u normalu, ali Marina od tada “tu i tamo podijeli Dadu sa Štefekom”, pa se Dado ponekad osjeća “kao žemička”.

Poglavlje dvadeset i četvrto, u kojem Smogovci odlaze iz crnoga Zagreb grada na Bijele stijene

Razred u kojem su bili Dunja, Mazalo, Šiljo i ostali Smogovci pripremao se za maturalac. Nakon više prijedloga, izabrali su onaj najteži, ali najuzbudljiviji – planinarsku rutu preko Ogulina, Kleka, Bijelih stijena, Mrkoplja, Delnica, Risnjaka, Snježnika i na kraju do mora, u Kostrenu.

Prijedlog je došao od njihova razrednika, nastavnika zemljopisa Fabijana, čovjeka koji je prezirao školsku zbornicu i tvrdio da se zemljopis može naučiti samo na terenu.

Fabijan je bio potpuno drukčiji od ostalih nastavnika. Hodao je u izgužvanoj kuti, s bradom koju nije brijao iz inata i govorio ono što misli bez filtera, zbog čega ga kolege nisu podnosili.

Ali učenici su ga obožavali, bio je jedini koji ih je smatrao sposobnima za ozbiljan put. Plan je predviđao 10 dana hodanja, spavanja u planinarskim domovima i pod šatorima, uz teške ruksake pune konzervi i pribora.

Svi su bili oduševljeni osim Dunjinog oca, Žandara. On je dojurio u školu i pokušao zabraniti put, brinuo se gdje će spavati, hoće li se prehladiti i kakve su to “djevojke i dečki u šatorima”.

Fabijan mu je hladno ponudio perec, rekao da nisu više djeca i usput ga bocnuo da se nije dobro obrijao. Poslije tri dana svađe Žandar se ipak predao – Dunja je smjela ići.

U utorak su stigli do prve velike postaje, Bijelih stijena. Smjestili su se u drvenu kolibu s improviziranim ležajevima i samo jednim malim prozorom pod stropom.

Fabijan je svirao gitaru, djeca su sjedila oko vatre i prvi put u životu osjetila što znači potpuna tišina i nebo bez svjetlosnog smoga.

Prije spavanja Fabijan ih je upozorio da ako će netko izlaziti po noći, neka se ne udaljava, jer tu ima medvjeda i ako sutra nađe nečije kosti, vidjet će tko se udaljavao. Svi su utihnuli.

Oko ponoći Dunja je probudila Mazala jer je netko grebao po vratima. Čulo se mumljanje, kao da stvarno stoji medvjed. Fabijan je već bio budan, uzeo revolver i nož, puzao kroz prozor, prišuljao se i zagrmio. “Medvjed” je pao na stražnjicu i pokrio lice rukama.

Bio je to Šiljo u kaputu, kratkim hlačama i cipelama, uvjeren da će ih nasmrt prestrašiti. Fabijan ga je uvukao unutra i zaprijetio mu odgojnim metodama.

Trećeg dana Mazalo je otkrio da mu je ruksak sumnjivo težak. Unutra su bila tri velika kamena. Tko je to napravio? Naravno, Šiljo.

Poglavlje dvadeset i peto, u kojem se priča kako se vuk pretvorio u konja

Pero cijelo proljeće radi na gradilištu nove kuće i postaje “konj” u doslovnom smislu. Radi od jutra do mraka, vuče, nosi, gradi.

Naselkom kruže priče da ga Dragec izrabljuje, ali najstariji Vragec samo mirno ponavlja da ga puste.

Pero prestaje piti, tijelo mu jača, mišići rastu, a Mazalo ga koristi kao model za crtanje anatomije.

Subotom i nedjeljom pomaže i ostatak braće, čak i Buco, sve dok ga Pero ne prestraši pričom o ubojstvu i zazidanoj ženi (Edgar Allan Poe: Crni mačak), pa ga mali počne obilaziti u velikom luku.

Najveće iznenađenje postao je Cobra. Iz stare cerade i elektromotora izmislio je pokretnu trakavicu koja je prenosila građevinski materijal.

Novca ponestaje, pa Dragec uzima kredit, a kuća početkom ljeta napokon stoji pod krovom. Nije dovršena, ali je “pun uspjeh”. Preseljenje otkriva da nemaju gotovo ništa.

Dragec šalje mami brzojav: “kuća gotova stop možeš se vratiti stop”, ali ona je ostala u Njemačkoj.

Plakala je, zapalila cigaretu, i shvatila: sad mora raditi još više, za namještaj i još mnogo toga.

Poglavlje dvadeset i šesto, a priča o tome kako je Nosonja išao do pakla i natrag

Pred kraj školske godine Nosonja je dočekao svojih “pet minuta”, doslovno. Njegov crtani film od pet minuta ušao je u službeni program svjetskog festivala animiranog filma i to ga je potpuno izbacilo iz ravnoteže.

Danima je hodao stanom kao paranoik, spoticao se o tepihe, lupao se u namještaj, odgovarao nepovezano. Čak je i burekdžiji u Vlaškoj rekao da je bolji od Boureka.

Dok se otac raspadao od živaca, Dado se mučio s dijeljenjem i prirodom i društvom, ali je u posljednjim danima čudom napredovao – “u srijedu je znao prilično, u četvrtak vrlo dobro, a u noći sa subote na nedjelju mogao si ga probuditi i pitati koliko je 56 podijeljeno sa 7”.

Tako i on, Marina i Štefek dobivaju ulaznice za festival, jer je Nosonja dobio deset besplatnih primjeraka (na kojima je usput palio cigarete dok mu ih mama nije istrgnula iz ruke).

Stigli su u dvoranu već u 16:00, na Disneyeve filmove. Djeca su vrištala od smijeha, a Nosonja koji prezire Disneyja, žvakao je žvakaću demonstrativno glasno, dok ga je mama ubadala laktom.

Nakon toga slijedili su “umjetnički” filmovi koje većina djece uopće nije razumijela, pa su se vrpoljili i zijevali, a učiteljica ih je stišavala.

Što se više bližio njegov film, Nosonja je sve više tresao nogama, lupkao stolicu, zveckao ključevima i nervirao cijeli red.

Napokon dolazi najava za “Čavao”. Publika plješće, Nosonja se rascvjeta, ali nakon jedne minute, vrpca puca.

Svjetlo se pali, publika negoduje, a on se slama u stolici, bijesan, mokar od znoja, uvjeren da mu se srušio život.

No, sudbina odigra obrat: film je prikazan na samom kraju festivala, i baš zato dobiva najglasniji pljesak večeri. Publika voli povratak nakon nesreće, a “Čavao” završava kao hit.

Nosonja se vratio iz pakla u raj: osvojio je drugu nagradu, pao niz stepenice pred svima i dobio dodatni smijehom ispunjen aplauz.

Poglavlje dvadeset i sedmo, u kojem Papirus i cucak varaju Karleka

Stari Papirus i njegov pas bez imena, jednostavno zvan “Cucak”, već godinama su uhodan tim. Papirus skuplja stari papir, a Cucak vuče kolica.

Iako pijanac, Papirus prema psu uvijek ostaje fer, jer mu je ovaj jednom doslovno spasio život. Skočio mu je na leđa baš u trenutku kad je preko pruge naišao brzi vlak u 23:00. sata.

Njihova ruta uvijek završava na Zavrtnici, gdje papir otkupljuje šepavi Karlek. Tamo se svaki put odigrava ista mala predstava: Karlek pokušava prevariti Papirusa na vagi, a Papirus ga demaskira. “Jemput bum ti pozval komisiju za vage!”, prijeti mu starac, i Karlek popusti.

Ali ono što nitko ne zna, Papirus i Cucak već godinama varaju njega. Naime, Papirus je dresirao psa da se, čim papir padne na vagu, neprimjetno spusti iza hrpe i položi prednje šape na vagu.

Tako dobiju 24 kilograma, iako ih je jedva 20. Karlek vidi samo hrpu papira i pseću glavu, pa svaki put bude prevaren.

Kad je svjetska kriza papira nastupila, posao im je procvao. Novine su smanjivale broj stranica, urednici su čupali kosu, cijene starog papira počele su rasti.

U međuvremenu, Crveni križ pokrenuo je veliku akciju skupljanja papira, pa i Dado i Štefek danima zvone po stanovima i trče s vrećama novina. Dado skoro plače kad čuje da je Nosonja sav papir iz kuće dao II.c razredu.

Papirus, međutim, nije zabrinut. Ima svoje stalne izvore, i još važnije, svoj tajni depo u dvorištu, gdje gomila tone papira “za crne dane”.

A baš taj depo doveo je do prvog pravog druženja s Cobrom.

Jedne večeri, Cobra je čuo užasno režanje kod pruge: Cucak se borio s gigantskim psom-lutalicom i gubio.

Dječak je zgrabio kamen i pogodio napadača u glavu. Ogroman pas je pobjegao, a Cucak jedva ostao živ.

Papirus isprva dočekuje Cobru mrzovoljno, ali kad shvati što se dogodilo, zahvalnost ga potpuno preobrazi.

Cobra postaje čest gost u Papirusovoj kući, na zgražanje cijelog Naselka. Dragec sve to samo kratko komentirao: “Robinson je dobio Petka.”

Poglavlje dvadeset i osmo, koje priča o tome kako je zmija ugrizla Dunju u jedno sasvim nezgodno mjesto

Dok se u Zagrebu događaju sva zgusnuta zbivanja iz prethodnih poglavlja, Dunja, Mazalo i ostatak razreda još su na maturalcu u Gorskom kotaru.

Nakon Bijelih stijena stigli su iznad Mrkoplja, u planinarsku kućicu koja je bila znatno luksuznija “čista, uredna, čak s parketima”, ali opet bez dovoljno kreveta, pa su dječaci spavali na luftmadracima.

Fabijan je taj dan otišao po svježu hranu, a u kućici su ostali Dunja, Mazalo i Šiljo. Čim bi se Mazalo udaljio, Šiljo se odmah lijepio uz Dunju i pričao joj “svakojake gluposti”, a njoj je to godilo više nego Mazalu.

Napetost je narasla kad je Mazalo nacrtao Šiljinu karikaturu, posebno istaknuvši “onaj jedan očnjak koji mu je davao izgled smiješnog vampira”. Malo je falilo do tučnjave, ali Dunja je zaprijetila bojkotom i otišla u šumu. U kućici nije bilo zahoda.

U šumi se dogodilo ono zbog čega se ovo poglavlje pamti. Dunja je našla mjesto, “spustila gaćice i čučnula”, ali u istom trenutku skočila i vrisnula.

Ugrizla ju je riđovka i to baš u stražnjicu. Zmija se samo branila od tog nečeg bijelog i okruglog.

Dunja trči natrag prema kućici, plače, vrti joj se. Mazalo je dočekuje, pita “gdje te je?”, a ona pokazuje. On ne može vjerovati da je baš tamo.

Mazalo brzo preuzima stvar. Šalje Šilju u selo po doktora i auto, a sam uzima nož, osmudi vrh plamenom i napravi zarez na rani. Zatim zubima sisa otrov, pljuje krv i ponavlja postupak. Dunja plače i grči se, a on je jednom rukom drži da ne bježi.

Fabijan u međuvremenu nalijeće na Šilju, uspijeva nabaviti stari kombi i za dvadesetak minuta Dunja dobiva injekciju u ambulanti. Drugo jutro bila je potpuno zdrava.

Poglavlje dvadeset i deveto, u kojem se ostvaruje davni čovjekov san

Cobrino prijateljstvo s Papirusom imalo je svoju svrhu: trebao mu je poseban, lagan, ali čvrst papir za izradu krila.

Kad je starcu objasnio što želi, ali ne i zašto, Papirus ga je neočekivano podržao otvaranjem vrata svoje riznice, jer ga je Cobra podsjetio na sina “koji je, ojačavši, zauvijek nestao negdje preko Velike bare”.

Od tog trenutka, Cucak je bio ljubomoran, jer je Papirus prigrlio dječaka.

Krila su tako završena, a Cobra je odabrao mjesto polijetanja: ravni krov škole, savršen kao pista, a ispod njega još jedan ravan krov “pa ako nešto pođe po zlu, opet se ništa loše neće dogoditi”. Tako je mislio mali izumitelj.

Prvi koji je vidio Cobru bio je Buco, koji je u nebu tražio “kakav naravni odrezak”, ali je umjesto toga ugledao “nešto između čovjeka i ptice”.

Buco se u panici dao u trk vrišteći od užasa. Slalom je dalekozorom vidio isto i odmah otrčao do Drageca.

Tek kad mu je Slalom rekao da Cobra ne namjerava sići stepenicama, nego “će, po svemu sudeći, odletjeti”, Dragec shvati o čemu se radi.

Dok su sa svih strana vikali da odustane, Cobra se samo smijao, provjeravao zglobove i krila i vraćao se na startnu poziciju. Tada je svečano izgovorio: “Čitav svijet će govoriti o meni.”

Zalet je počeo uz ritam: “Jen, dva, jen, dva” i Cobra se odrazio. Prvi put u životu, stvarno je letio. “Davni čovjekov san bijaše ispunjen.”

Ali samo nakratko, krilo je puklo, smjer se poremetio i Cobra je završio u mreži koju su Dragec i Slalom postavili ispod ruba krova. Pad je ublažen, ali je Slalom dobio udarac u glavu.

Kad su ga pitali zašto ima flaster, odgovorio je: “Udarilo me je desno krilo.”

Cobra je preživio bez lomova, ali ne i bez batina. Dragec ga je smirio jednom rečenicom:

“Čovjek ne može letjeti snagom svojih mišića. To je san.”

Kad je Cobra pitao što onda može letjeti, dobio je odgovor: “Fliska.” I doista “stvarno je letjela.”

Poglavlje trideseto, o najvećem falsifikatu u povijesti jedne uvale

Galebovi su kružili iznad Kostrene “jednolično i neambiciozno”, bez imalo životne želje da postanu Jonathan Livingston.

Učenici su podigli šatore, ali kako su to mnogi radili prvi put, kamp je izgledao kao skup nakrivljenih konstrukcija: “jedan je šator visio na jednu stranu, drugi na drugu, a treći na četvrtu i petu”.

Jedini uredan bio je šator nastavnika Fabijana, ravan, s opkopima i malom zastavicom na štapu.

Kad je završio kratko predavanje o obali, koje je uključivalo i opasku da postoje “oni koji žele da ne bude samo razvedena nego i rastavljena”, Fabijan je djeci dao slobodu kupanja.

Usput je spomenuo da tu “možda ima morskih pasa”, ali nitko mu nije vjerovao, pa se posvetio atraktivnoj Engleskinji koja je kampirala nekoliko šatora dalje i kojoj je on već izvadio nekoliko ježevih bodlji iz pete.

Jedini ozbiljan incident izazvao je Šiljo, koji je spustio hobotnicu tik pred uspavanog Mazala i Dunju.

“Spašavaj se ko može!”, viknuo je, a Dunja je vrisnula, dok je Mazalo nogom odgurnuo “ogromnu neman koja je prema tom istom nosu pružala užasne, ljigave pipke”.

Fabijan je provjerio situaciju, procijenio da su svi živi, pa se vratio Engleskinji. Kako bi na nju ostavio jači dojam, Fabijan se pred djecom pohvalio da je “vrlo cijenjen i poštovan slikar”.

Engleskinja mu je povjerovala, a on se morao izvući obećanjem da će “još istoga popodneva nacrtati uvalu”. Nije imao izbora pa je pozvao Mazala da to napravi umjesto njega.

Kad je crtež bio gotov, Fabijan je zaprepašteno rekao da tu nešto nedostaje. Mazalo ponudi boju, ali Fabijan odbije: “Ne… nedostaje potpis autora.” I onda je flomasterom napisao svoje ime u kut slike. Tako je nastao “najveći falsifikat u slikarskoj povijesti ove uvale”.

Zahvalio mu se obećanjem da mu je vječni dužnik. Zatim mu je poklonio kamen s fosilom ribe.

Navečer, uz vatru, Fabijan je održao poetski vrhunac izleta. Izrecitirao je dugu ljubavnu pjesmu na koju su đaci sjedili kao ukopani. Engleskinja nije razumjela ni riječ, ali je tiho šmrcala.

Kad je vidio da je atmosfera postala preozbiljna, Fabijan naglo prebaci u “I am what I am, Popai is sailor man”, što je završilo kolektivnim pjevanjem i smijehom.

Poglavlje trideset i prvo, o tome kako se u novu kuću Vragecovih nad kojom se nadvila zla sudba uselio netko tko je imao veći trbuh od Buce

Kad je kuća napokon bila završena, činilo se da napokon slijedi mir, ali onda je stigla plava kuverta. U njoj službeni dopis: kuća je bespravno sagrađena i mora se srušiti.

Na općini Dragecu objasne da će se cijeli Naselak rušiti i zamijeniti neboderima, pa nitko nema pravo gradnje.

Dragec iz ureda odlazi ravno u Peščenicu, gdje je nekoliko sati lokao i psovao državu. Kad je izašao, hodao je kao Charlie Chaplin, ali s licem ozbiljnim poput Buster Keatona i čak zalajao na Cucka.

Nakon osam dana pred kuću dolazi ekipa za rušenje, ali ih dočeka neočekivan prizor: na svakom prozoru sjedi po jedan Vragec, a na vratima stoji Dragec sa ženom koja je jasno trudna.

Kako je do toga došlo?

Dan nakon pijanstva Dragec odlazi odvjetniku u Mesničkoj. Stari, nagluhi odvjetnik prvo kaže da mu ne može pomoći, ali kad Dragec zamaše novčanicom, odjednom “postoji rješenje”.

Ako je u kući trudnica, rušenje se ne smije izvršiti. Dragec se vraća kući i kaže braći da im hitno treba trudna žena.

Mazalo predloži Dunji staviti lažni jastuk pod majicu, no Dunja se uvrijedi i ljutito ode.  Dragec ih smiruje i otkriva tajnu koju je do tada skrivao: oženio se.

Njegova žena je mala, plava strojoslagarka koju je upoznao na poslu, ostala je trudna, roditelji su tražili da se vjenčaju, a trebala je doći tek kad se kuća dovrši. Sad stiže taksijem, s deset paketa u rukama, crvenim obrazima i pjegama na nosu.

Buco je gleda oduševljeno i odmah zaključi da ga više neće zafrkavati za trbuh, jer ona ima većeg nek on. Pero ga je spustio: “Ali ona će ga izgubiti, a tebi će ostati za čitav život, bačvo patuljasta.”

Privremeno su je smjestili u jedinu dovršenu sobu, jer ostatak kuće još nije bio uređen. Braća su istovremeno zbunjena, sretna i sumnjičava, ali prihvaćaju je kao novu članicu kuće.

Sad je jasno odakle je došla ta mlada žena koja je stajala na pragu kuće, kad je stigla ekipa za rušenje.

Poglavlje trideset i drugo, o jednoj strašnoj ideji i kako je to bilo

Šiljo je, uz nesretnu ljubav, imao još jedan ozbiljan problem: četiri jedinice u imeniku, a školska godina završava za par dana. Šanse za popravak bile su gotovo nikakve. Zato mu je pala na pamet strašna ideja: zapaliti imenik.

Četvrte večeri nakon povratka s maturalca obukao je crno od glave do pete, uzeo konop, na kraj stavio željeznu kuku i noću se prišuljao školi. S krova dvorane popeo se kroz prozor, zatim se spustio i ušuljao u školu kroz portirnicu, gdje je ukrao ključeve zbornice.

Na hodniku je za dlaku izbjegao sudar s podvornikom, sakrio se u učionicu, pričekao da prođe, pa ušao u zbornicu. Nakon pretraživanja ormara, napokon je našao traženo: imenik VIII b. Ruke su mu drhtale dok ga je vadio.

U školskom umivaoniku ga je polio benzinom i zapalio. Lista po lista, ocjene su nestajale u plamenu.

Sutradan je čuo učiteljice: “Netko je noćas spalio jedan stari imenik, od jednog osmog razreda prije tri godine…”

Šilji je pozlilo.

Poglavlje trideset i treće, o jednoj smrti i jednom štrajku glađu i kako je to završilo

Papirus umire tiho, bez ikoga kraj sebe, a prvi koji to shvati je njegov najvjerniji drug Cucak.

Jednog jutra, dok se Cobra spremao u školu i glumio umivanje “s dva sramežljivo navlažena kažiprsta”, pas upada u kuhinju žalosno cvileći.

Povlači ga za hlače i ne popušta ni kad mu Cobra zaprijeti da ga pusti. Tek kad shvati da se Cucak nikada ne šali, Cobra ode za njim i pronađe Papirusa mrtvog.

Pas sjedne uz tijelo, poliže mu već gotovo ukočenu ruku, pa pogleda Cobru, kao da čeka da on sad preuzme brigu. Cobra otrči po susjede.

Sprovod se održava na Miroševcu, jer na Mirogoju nije bilo mjesta, tamo je sve već bilo popunjeno. Ipak, nije bio sirotinjski, jer Papirus nije bio siromah.

Kada je Kmiček, susjed s kojim nije progovorio riječ pola stoljeća, pretresao kuću, pronašao je jedno veliko, zapečaćeno pismo, naslovljeno na Cobru.

U pismu je pisalo:

“Dragi Dečko

Dok budeš čital ovo Pismo ja bum već mrtav. Baš se loše Osečam.

Kad bum Umrl nemoj nikoga puščati u kuču. Zemi onaj stari Jastuk na kojem je narisan Frankopan kak se sa Ženom oprašča onaj šareni mucasti. Nutra u tom Jastuku buš našel Nofce to je za moj Sprovod a ono kaj ostane to bu za Cucka. Ti ga zemi k Sebi i nek bude kod Tebe dok ne Krepa.

August Krantek”

Cobra zaplače. U jastuku se nalazio novac, poneka zlatnina, dosta da se plati lijes, grob i pristojan ispraćaj. Dragec je sve popisao, prodao zlato, a ostatak položio u banku za Cucka.

Sprovod je bio dostojanstven, jer Papirus je bio dio Naselka, iako čovjekomrzac. No tek tada počinje drugi problem: Cucak odbija jesti.

Leži, zavija, odbija hranu. Buco mu pokušava dati kruh s paštetom, ali pas ni ne pogleda.

Tada Cobra sjedne kraj psa, stavi mu glavu u krilo i izgovori možda najzrelije riječi koje je dosad rekao: “Čuj ti! Tebi s tim tvojim kokošjim mozgom nije jasno da svi moramo umrijeti.”

Podsjeti ga da umiru i ptice, i drveće, i mačke, i kokoši, i miševi, i psi, a onda doda i ono najteže, i ljudi. Cucak odmahne glavom i ne prihvaća.

Ali Cobra ga uvjerava: Papirus je mrtav, ali život ide dalje. “Ti si sada moj pas i ja ću te hraniti… Lova do krova!”

Pas se koleba, ali na kraju popusti i pojede nešto.

Ubrzo mu se sjaj vraća u dlaku, opet kreće u noćne pohode, jedino što još povremeno zastane pred svojom starom kućom, gdje sada stanuje “neka daleka rođakinja starog Papirusa” koja je uspjela prevariti stambenu komisiju, tvrdeći da je njegovala starca do njegove smrti.

Poglavlje trideset i četvrto, o kremšnitama i marcipanu, o Tini Turner i ružama

U razredu Mazala i Dunje počelo je skupljanje novca za darove nastavnicima na rastanku.

Prvo su padale ideje za klasične, dosadne poklone poput kristalnih vaza, lula ili kravata, ali na kraju se razred složio oko jedinstvenog rješenja: kupit će ruže za sve nastavnike. Novac je predan upravo Mazalu i Dunji, uz dogovor da “za male pare kupe puno glazbe”.

Sve se to događalo baš u vrijeme kad su u Zagreb dolazili Tina Turner i Ike. Ulaznice su koštale “deset somova komad”, pa su Dunja i Mazalo s tugom shvatili da si koncert ne mogu priuštiti.

No onda Mazalo, onako kako samo on zna, samo kaže: “Pa mi imamo lovu.” I tu se rađa plan. Iskoristit će razredni novac, otići na koncert, a ruže će se nekako riješiti usput.

U Koncertnoj dvorani shvaćaju da nisu u društvu mladih, nego bogate zagrebačke elite: “kremšnite i šamrolne s preljevom od svjetlucavih šljokica”, zajedno s muškim pratnjama “od marcipana”.

Prvih petnaest redova bilo je puno nadmenih ljudi koji su zijevali i gledali u Tinu samo zbog nogu, ne zbog glazbe. Koncert je, zbog takve publike, završio lošijim dojmom nego što je mogao, a Tina Turner se stvarno naljutila na zagrebačku publiku.

Sljedeće večeri, Mazalo dolazi spreman: vrtne škare, plastične vreće i jedna žuta vrećica. Plan je jednostavan: ukrasti ruže iz bogatih kvartova umjesto da ih kupuju.

Dunja se boji, ali Mazalo ju prekida: “A, tako. A nije te bilo strah potrošiti lovu.”

Kreću u akciju u Pantovčaku. Mazalo se penje preko ograda, reže ruže i prebacuje ih Dunji. U jednom vrtu ih zamalo otkrije auto, u sljedećem pas, ali Mazalo se pripremio i na to. Iz žute vrećice vadi kost i baca je psu, koji odmah odustaje od čuvanja imovine.

U trećem vrtu se sve raspada. Vlasnik vidi sjenku, zove miliciju, i djeca jedva uspijevaju pobjeći kroz šumu, bace sve što su nosili.

Do jutra ruže ipak moraju biti u školi, a Mazalo se vraća kući i cijelu noć ne spava. Ujutro dolazi u školu s desetak plosnatih zamotuljaka. Dunja misli da ruža nema, ali ima.

Mazalo je naslikao ruže. Svaki nastavnik dobio je sliku s ružama, a nastavnica matematike sliku s crnom ružom.

Poglavlje trideset i peto, u kojem se naša priča polako približava kraju

Građevinski inženjer zvao se Damir Travica, baš Travica, što mu je cijeli život bio izvor muke.

Kad bi netko pitao: “Gdje je Travica?”, drugovi iz firme u zboru bi odgovarali: “Pojela ga kravica.” I tako svaki put.

Te je noći imao gadnu upalu zuba, pa je usred noći trčao taksijem u Perkovčevu, gdje, kako kaže pripovjedač, “noću pjevaju ljepše nego u HNK-u”. Nisu mu izvadili zub, samo su zarezali da iscuri gnoj, pa je ostatak noći nekako odrijemao.

Ujutro je, natečene face, svejedno poveo ekipu: zidara, stolara i četvoricu radnika. Prvo su srušili jednu garažu uz psovke vlasnika, a zatim su stigli pred kuću Vragecovih.

A tamo su našli opsadno stanje. Svaki Vragec na svom prozoru: Buco na tavanu viče “Fuj!”, Štefek pijucka, a Mazalo drži natpis “Go home!”, Pero s batinom, a ispred kuće stoje Dragec i plava Šonja, ruku pod ruku.

Travica pokaže rješenje: kuća se mora srušiti. U tom trenutku Cobra iz zasjede iz staklene cjevčice opali kuglicu kita ravno u njegov natečeni obraz.

Travica urla. Dragec se ispričava, ali Travica odmah otkriva da znaju da nitko od njih nije oženjen, a trudnicu su posudili.

A onda Dragec mirno izvadi vjenčani list. Pravi. Sa Šonjinim i njegovim imenom. Travica je ostao skamenjen, gledajući jedan papir, pa drugi: rješenje o rušenju, rješenje o vjenčanju.

Radnici se pogledaju, Travica vraća nalog u džep, bez pozdrava sjedne u kombi, zalupi vratima tako jako da vozač ispadne s druge strane i odlazi.

Vrageci slave pobjedu. Cobra predlaže da jave mami. Dragec se nećka, jer zna da majka neće biti presretna zbog prinove, ali ipak pristaje.

Majka u Frankfurtu stvarno nije bila sretna. Kad je primila brzojav, samo se blago nasmiješila i gledala u svoj prazni zid.

Poglavlje trideset i šesto, na kraju kojega vi dobivate romančić, a ja honorarčić

Prošla su dva mjeseca. Na Dinamov stadion nagrnulo je more ljudi, ne zbog seniora koji su završili prvenstvo na osmom mjestu, nego zbog omladinskih predigri.

Svi su došli vidjeti Peru, jer je mister Iks opet ušao u momčad, iznenadivši Slaloma formom koju je stekao “na prilično krvav način”, kako znamo iz ranijih poglavlja.

Igrao je sjajno: zabio gol, drugi namjestio, treći uopće nije bio potreban. Njemački menadžer u publici križao se i ponavljao: “Mein Gott, mein Gott!”, potpuno zanemarujući igrača zbog kojeg je zapravo došao. Slalom je cvilio od ponosa: “Moj sin, moj sin…”

Dragec je već držao nogometne govore postolaru, Mazalo je stiskao Dunju, Nosonja je urlao “Vudri ga! Ftrgni mu nogu!”, a Dadina mama pokušavala je glumiti pristojnost usred kaosa.

Cobra i Štefek su skandirali: “Očemo gajbu!”, Travica je s tribine u ekstazi vikao: “Zruši ga prije nek dojde do šesnajsterca!”, a Crni Džek je samo promrmljao: “Krvav džek…”

A osamsto metara dalje, pred novom kućom Vragecovih, Šonja je držala bebu u košari. Ona viče: “Buuuu!”, Cucak uzvraća: “Vauuu!”, a Buco po tribinama skupljao ostatke “cici-mici na šibici.

I opaska autora na kraju: “I tako. Vama romančić. Meni honorarčić.”

Analiza likova

Likovi: Braća Vragec, Dunja, Nosonja, mama, Dado, Papirus, Štefek, Slon, Mali Džek, Crni Džek, Marina…

👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>

Bilješka o piscu

Hrvoje Hitrec je hrvatski romanopisac, novelist, scenarist i publicist. Smatra se jednim od najpoznatijih i najčitanijih autora hrvatske dječje književnosti druge polovice 20. stoljeća. Najpoznatiji je po romanu Smogovci, koji je kasnije poslužio kao predložak za istoimenu televizijsku seriju, jedno od najgledanijih djela hrvatske televizijske produkcije.

Rođen je 14.01.1943. godine u Zagrebu, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Nakon toga je diplomirao komparativnu književnost i filozofiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Od mladosti je pokazivao sklonost pisanju, a prva književna iskustva stekao je kao autor kratkih priča i novela u kojima je prikazivao život običnih ljudi, s mnogo humora i topline.

Kao književnik, Hitrec se istaknuo jednostavnim i živim stilom pisanja, bliskim govornom jeziku, te izraženim smislom za dijalog i karakterizaciju likova. U svojim djelima često spaja humor i ozbiljnost, prikazujući svakodnevicu s puno razumijevanja, ali i ironije. Njegovi likovi su najčešće djeca i mladi, pa se njegov opus ubraja među najznačajnije doprinose suvremenoj hrvatskoj dječjoj književnosti.

U njegovim romanima i pripovijetkama, glavno mjesto radnje je Zagreb. Prvi njegov roman je Pustinjakov pupak (1974.). Najveću popularnost postiže roman Smogovci (1982.), saga o odrastanju koju je Hitrec napisao u pet romana.

Roman Smogovci govori o obitelji Vragec iz zagrebačkog naselja Peščenica i njihovoj borbi za život u skromnim uvjetima, ispunjenoj humorom, ljubavlju i zajedništvom. Smogovci su ubrzo postali književni i kulturni fenomen te su ekranizirani u popularnu televizijsku seriju koja je obilježila više generacija gledatelja.

Hitrec je bio jedan od najistaknutijih ekologa u hrvatskoj književnosti, a tako je i nastalo djelo Eko Eko (1979). Napisao je i druga djela za djecu i odrasle, među kojima se ističu Ur (1982.), Ljubavi na crnom baršunu (1987.) i Kolarovi (2004.). U svojim djelima često spaja elemente realizma i fantastike, a teme kojima se bavi kreću se od obiteljskih odnosa i odrastanja do društvenih i moralnih problema suvremenog čovjeka.

Hitrecov književni izraz obilježen je jasnim, živim i razgovornim jezikom, bogatim dijalogom i blagim humorom. Njegov način pripovijedanja jednostavan je, ali sadržajan, te uvijek prožet toplinom i ljudskošću.

Hitrec je bio i vrlo uspješan scenarist. Osim scenarija za seriju Smogovci, napisao je više televizijskih i filmskih scenarija, među kojima se ističu Smogovci i strašni Bobo, Eko Eko i Peti dan u raju. Njegov scenaristički rad odlikuje se duhovitim dijalozima, prepoznatljivim zagrebačkim govorom i osjećajem za ritam filmske radnje.

Osim književnim radom, Hrvoje Hitrec bavio se javnim radom i politikom. Bio je glavni ravnatelj Hrvatske radiotelevizije, ravnatelj Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža te zastupnik u Hrvatskom saboru i ministar informiranja u prvoj hrvatskoj vladi nakon osamostaljenja.

Za svoj književni rad dobio je brojne nagrade, među kojima se ističu Nagrada Grigor Vitez i Nagrada Ivana Brlić-Mažuranić. Njegova djela prevedena su na više jezika, a Smogovci se i danas čitaju kao jedno od najvažnijih djela hrvatske književnosti za mlade.

Hrvoje Hitrec i danas živi u Zagrebu, gdje nastavlja književno i javno djelovati.

Najznačajnija djela su: Smogovci (ciklus od pet romana: Smogovci, Zbogom Smogovci, Smogovci i strašni Bobo, Smogovci i pjesnici, Smogovci iz Žutokljunca), Manijak, Eko Eko, Ur, Kolarovi, Pustinjakov pupak, Ljubavi na crnom baršunu, Što je Mato rekao, Peti dan u raju.

Autor: K.L.