Pusa od krampusa

“Pusa od kramupsa” zbirka je dječjih pjesama Zvonimira Baloga. Namijenjena je djeci nižih razreda osnovne škole. Pjesmice u zbirci u mnogočemu nalikuju tipičnim pjesama ovog pjesnika, a nimalo ne nalikuju pjesmama i jednog drugog dječjeg autora. One su stilski drugačije od bilo kojih drugih pjesama, što je specijalnost Zvonimira Baloga.

Primjećujemo kako se Balog u njima voli igrati riječima, ali ono što prvo primjećujemo je igra s pjesničkim slikama. Pjesnik tvori neobične pjesničke slike koje bolje možemo vizualizirati srcem nego očima tj. mozgom. Pjesme se vrckave i humoristične, a svojim ritmom i rimom, kao da pozivaju na igru. Ipak, mnoge od njih sadrže i jasne poruke, koje mogu ostaviti mnogo traga na dječjoj duši. Pjesme uče mlade čitatelje što znači biti dobra osoba, dobro dijete te ih opominje kako trebaju puno učiti, nikako ne smiju biti lijen, neuredni ili zločesti. U suprotnom im duša neće dobro završiti. Ipak, Balog poziva i na nadu, na vjeru, koja jednako znači vjeru u Boga i vjeru u sebe, kao dobitnu kombinaciju uspjeha.

Pjesme u ovoj zbirci izrazito su religijskog karaktera. Poglavlja sadrže pjesme koje opisuju kršćanske svece, blagdane, neke Biblijske motive, likove ili događaje, a skoro polovica pjesama opisuje samog Boga. Pjesnik ne piše samo o tome što on misli da Bog jesti, kakav je i zašto je takav, već i poziva mladog čitatelja da u Njemu uvijek može pronaći prijatelja, utjehu, nadu, da ga može zamoliti za pomoć i da svojom vjerom zapravo jača sebe.

Ove pjesme zapravo govore o vrlo dubokoj duhovnosti, ali su po karakteru vrlo jednostavne, zaigrane i shvatljive najmlađima. Balog je kroz ove pjesme jedno vrlo ozbiljnu temu, poput religioznosti, sveo na dječju mjeru. Ali pjesme time nisu nimalo plitke, već su samo sredstvo kojim pjesnik na jednostavan način djeci objašnjava neka pitanja o Bogu. Kroz vjersku prizmu ih uči što znači biti dobar vjernik i dobra osoba te što njegova vjera nalaže da će se dogoditi, ako to nisu.

Vrsta djela: zbirka pjesama

Tema djela: Bog i njegovo prijateljstvo s čovjekom

Ideja djela: Bog je posvuda i želi nam pomoći ako mu to dopustimo

Kratak sadržaj

Pusa od Krampusa

Pusa od Krampusa

Pusa od Kramupsa je pjesma koja je pisana s gledišta Krampusa. Njome se on predstavlja djeci i priča im tko je. Kaže da je spodoba koja voli mrak, a umjesto čarapa i cipela, ima kopita. Krampus je cijeli pokriven dlakama “Dlakava su mi leđa/ trbuh i uši”, ali ne samo izvan, već i iznutra “i u duši”. Krampus kaže da se voli cerekati i kreveljiti. On je kao neka budala i “kao neka bena” koja ne glavi ima rogove, koje su mu “đavolja antena”. Ima rep poput goveda i jednako tako njime maše. A umjesto na metli, jaše na nevolji.

Krampus kaže kako je on mješavina čovjeka i monstruma. Lijen je, ali ipak rijetko spava. A zovu ga i vrag, tj. đavo. Živi u paklu i jako je nemiran, toliko da bi najradije samo skakao.

Krampus svjetluca očima, koje su žute poput badema, a posao mu je krasti djecu koja su mu slična, dakle, zločesta. Voli kad su njegovi “klipani” koje krade “rogati i repati”, tj. kada su zločesti poput njega. A najdraži su mu oni s velikim repom, toliko velikim da ne mogu zatvoriti vrata za sobom. Voli i dečke koji poput konja otvaraju vrata nogama, baš kao i oni koji se ne umivaju, kao da nikada nisu čuli za vodu. Simpatični su mu svi zamusanci, a fakine naprosto obožava. I to ne samo one koji rade nered, već i one “drske i lijene/ koji izgledaju kao strašila/ i mirišu ko hijene”.

Krampus, ukratko, voli svu onu djecu koja su se ugledala na njega. Takva su djeca uvijek spremna napraviti nekakvu glupost ili gadost, što veoma raduje Krampusa. Onda on odmah pronađe takvo dijete i strpa ga u koš na svojim leđima, pa ga odnese u pakao. Tamo ga kuha u vrelom ulju ili peče poput krumpirića. Pakao je upravo takav – to je mjesto gdje vječno plamti golema vatra.

Ipak, Krampus se mora potužiti da mu pakao postaje sve osamljenije mjesto. Sve je manje pravih klipana na svijetu. I ne samo to… Krampus je dobio i suparnike koji “svakog trena otvore po neki privatni pakao”. Muka ga hvata od pomisli da će zauvijek morati zatvoriti svoj pakao. Iako voli raditi svoj vražji posao, mora priznati da on više nije baš unosan, “pokraj/ tolikih novokomponiranih Lucifera”.

Ali Krampus ne gubi nadu. Još u gradu ima neotesanaca, a dok ih ne pronađe, Krampus će dijeliti šibe znancima. Očekuje da ćete postati zločesti i šalje vam pusu vaš stari Krampus.

Karneval

Bio je dan karnevala, a to je vrijeme kada je sve moguće. Zato se ovca mirno šetala s vukom pod ruku, a gazele se nisu bojale lava. Čak je i konj jahao na čovjeku. Lijepo je živjeti na dan karnevala, jer šetači tada imaju i rogove, neki imaju rep, svugdje po ulici srećemo majmune i slonove, ali i kraljeve. Čak i bedaci mogu izgledati kao mudraci.

Svi se na dan karnevala razumiju, pogotovo ako znaju roktati ili revati. Očevi kukuriču sa sinovima, a djevojčice mjauču za mamama. Prolaznici i muču i urliču, pa jasno vidimo da su oni i goveda i slonovi i majmuni.

Upravo noseći maske, djeca se ispušu jer napokon mogu bez suzdržavanja cvrkutati ili blejati. Zato je karneval dan ne samo iz bajke, nego i iz basne. Starcu se pomlade, a dječacima narastu brade. Sve se može na taj dan i sve se smije, čak “i tužan se toga dana nasmije”. Sve što treba je staviti nasmijanu masku i diviti se raznobojnim balonima u letu i šarenim kišama. Trebalo bi biti više takvih dana u godini!

Pepelnica pošla za Fašnika

Gradom su prolazili svatovi jer se Pepelnica udaje za Fašnika. Njima u čast, tri su se dana jele krafne s marmeladom. Na svadbu su došli gosti koji su rzali, roktali, htjeli se bosti. Moglo se vidjeti i nilskih konja, žirafa i slonova. Bilo je tu i uglednih majmuna, generala, zatvorenika i admirala. Svatovima su se pridružili car i carica, ali i Ivek i Marica. Došlo je i pet glazbenika: jare koje se deralo uz gitaru, žabac sa svojom trubom i dva miša na bubnjevima. Na svadbi je bilo fine, domaće hrane, a poslije mladenci nisu išli na oltar, nego na lomaču.

Pepelnica – Čista srijeda

Pepelnica je sva siva: ima sivi pogled, sivu haljinu i ružu od pepela u kosi, koju stavi kada ide pokazati se Fašniku. Zato su ulice u veljači pune “sivonja”. Vjetar trese pepeo s pepeljastog cvijeća, a pepeljasta kiša pada na krovove. U rovove se zavlače sive spodobe koje imaju pepela i u nosu i u ustima, pa su im i riječi pepeljaste. Ne samo to, čim otvore usta, pogotovo ako se mršte ili krevelje, iz usta im prše pepeljasti oblaci.

Smrt Fašnika

Fašnika su vukli po ulicama, dovukli na glavni trg, a onda ga istukli. Prebili su ga do posljednje slame, pa su ga napili benzinom, vezali za stup i spalili. Krivili su ga što su tenkovi “smrskali ceste/ utabali njive”. Bio je kriv i što nije bilo mlijeka kod krava, što starim babama padaju zubi, što svijetom vlada bezakonje i što raste, pa pada vodostaj ceste. Bio je kriv za tolike nedaće koje su se događale u svijetu. Morao je platiti i pokvarene telefone i pročelja koje je netko išarao, ali i nepažnju birokrata, razglavljena vrata u autobusima, sjedišta koje je netko razderao i sve ostalo što je pošlo krivo.

Nakon što su Fašnika spalili, svi su se osjećali sretni kao da su ponovo rođeni.

Sveti Martin

Sveti Martin je jedan neobičan svetac, jer onome tko ga previše slavi, na kraju se najviše vrti u glavi. Sveti Martin radi čarolije jer pretvara mošt u vino. On nešto “slatko i hranjivo”, što je grožđe, “u kiseli otrov pretvara”, što je zapravo vino. Isto tako, on “od kukavica čini junaka”, a “najveće mudrace pretvara/ u bedake”.

Sveti Martin stigao je u sve krajeve, njihove vinograde i kleti. Tamo njegovi najveći vjernici kleče ili padaju u trans, a poneki završe tako da leže na plećima. Takvi vjernici zadrvene se poput kipova kojima se klanjaju, a od pobožnosti im i uši gore. Mole boga s čašama u rukama, a najviše mole da im te čaše ne ostanu prazne. Bolje da prazna bude novčarka, staja ili njihova glava, nego da prazna bude čaša.

Na kraju neki, od tolike pobožnosti, ne znaju kako se vratiti kući iz kapelice, zato se samo, poput bundeva, skotrljaju niz brdo. Dočekaju ih ljute mame. jer one pripadaju nekoj drugoj sekti. Ta sekta im prijeti tanjurima koji počnu letjeti kao “vanzemaljci pod ratnom spremom”.

Čini se kako Martinova crkva ima sve više sljedbenika kojima klecaju koljena i rumene se nosevi. Ima ih na svim stranama svijeta – u na Apeninima i na Peloponezu, na Pirenejima, Kreti, Malti, Korzici i Siciliji; ima ih u Europi, među Prusima i Rusima, kod Danaca i Eskima.

Za vrijeme obreda zanijemili su Nijemci, a na hitnu odvezeni Pemci. Bilo je tu i Finaca i Mađara, ali i Hrvata. I to i onih koji su otišli za kruhom i onih koji su ostali u domovini. Sveti Martin je i očuvao ovu našu domovinu zvanu Kroacija, jer da nije bilo vina, ne bi toliko ljudi znali za Hrvatsku.

Rođendan Sunca

Isus

Isus je mogao raditi čuda, među kojima su bila i ta da je mogao učiniti “da patnik/ prestane patiti”, da gluh može čuti, a slijep vidjeti, a nekada je čak vraćao ljude iz mrtvih. Isus je također radio i malo manja čuda, ali nimalo manje važna. Vraćao je, na primjer, snagu bakama i djedovima.

Isus može pomoći i tebi riješiti probleme. Pomoći će ti da više ne budeš tužan i da se “ponovo smiješiš”. Uz to, može te izliječiti, ali samo ako i ti sam nešto poduzmeš i vjeruješ u sebe, ali i u njega.

Sveti Ivan Krstitelj

Ivan Krstitelj živio je u pustinji i tamo se divio pijesku kao da je prosuto biserje. Živio je kao hipi i vodio duge razgovore s nebom i suncem. Odjeću je radio od devine dlake, a jeo je divlji med i skakavce. Provodio je dane šetajući uz rijeku Jordan, kao da je jelen ili lane. Živio je tako Ivan Krstitelj, poznat po tome što je krstio Isusa kada je bio dječak i to baš vodom iz rijeke Jordan.

Djevica Marija

Marija se zaručila za Josipa, koji se bavio stolarijom, još prije nego je počela živjeti s njim. Iako još nisu spavali zajedno, niti vodili ljubav, ona je ostala trudna i rodila malog Isusa. Josip je tada blanjao daske i pravio neka vrata, a da nije ni slutio da je odjednom postao otac. Isus, začet po Duhu Svetom, rodio se dok je Josip “nešto petljao s blanjom/ i dlijetom”. Zato se ne trebamo čuditi što je dijete rođeno na takav način kasnije moglo hodati po vodi i činiti razna čuda.

Judin poljubac

Razbojnici su tražili Isusa da mu presude, a da ga lakše pronađu, pitali su Judu gdje je. On im je rekao da je Isus onaj kojeg će on poljubiti. Upravo njega mogu ubiti, rekao im je Juda, izgledajući ga poput idiota. Nakon što su uhvatili Isusa, platili su Judi trideset srebrnjaka. Zaključak koji možemo donijeti je da poljubac ne mora značiti samo ljubav. On nekada krije i neku drugu namjeru.

Uskrs

Isusa su razapeli na križ jer su ga htjeli što više mučiti. Prikovali su ga čavlima za ruke i noge. Strgali su s njega odjeću kako bi ga izložili što većoj sramoti, pa ga okrunili krunom od trnja. Tukli su ga i mučili, ali Isus za to vrijeme nije pustio ni glasa, ni jednu jedinu suzu.

Tri dana nakon njegove smrti, koja je nastupila od rana koje su mu zadali, dogodilo se čudo! On je uskrsnuo od mrtvih, “po drugi put se rodio”. Tako je dokazao da je čudotvorac za kojeg je smrt obična šala. Istina i ljubav jači su od svakog zla i svih bezumnika.

Božić

Na Božić bi se svi skupili oko stola i djed bi tada održao govor koji su svi pažljivo slušali. Bio bi to najljepši trenutak Božića. Djed bi tada poželio da zemlja bude plodnija i da više rađa, poželio bi mir i ljubav u kući i lozi da bude plodnija. Želio je također da svinja bude što deblja, a koza bremenita, da voćke rode puno voća, a kvočke puno pilića.

Osim tih lijepih želja, djed bi rekao kako “nema života bez rada”. Molio bi se da u svijetu ne zavlada bolest, rat ili bezumlje. Sve bi opomenuo da se čuvaju poroka te ih podučio “kako se obraniti od bijesna šarova”.

Nakon takve molitve, obitelj bi počela dijeliti darove. Netko bi dobio jabuku, božićnicu ili suhu šljivu, a netko orah ili neku drugu sitnicu. Ako netko ne bi dobio dar, dobio bi poljubac ili toplu riječ. Onda bi se djeca zavukla u slamu pod stolom, a najmlađi bi brat glumio Isusa, dok bi stariji bio magarac. Pjesnik bi tada hukao na Isusa, jer je on bio vol.

Rođendan sunca

Na Božić se djeci ugađa više nego i na jedan drugi dan. To je dan kada se rađa svjetlost kao znak nade. Tada Sunce postaje beba, ali ne nosi pelene, nego plavu nebo umjesto kape. Sunce spava u kolijevci koju nazivamo dan, a kada treba ići spavati, navuku mu noć preko nosa.

Sveta tri kralja

Nakon što je Marija rodila Isusa, pohodila su ga tri kralja, koja su do njega došla slijedeć jednu zvijezdu. Kraljevi su bili Melkior, Gašpar i Baltazar, a Isusu su na dar donijeli tamjan, plemenitu mast i zlato. Isusu su poželjeli da preuzme vlast nas svijetom, pa da izvede narod iz meteža i odvede ga u ljubav i mir, u svjetlost i pravdu. Smatrali su da će to dijete na slami jednog dana “otkriti put/ koji vodi iz tame”.

Kao spomen na dana kada su tri kralja poljubila Isusove tabane, djeca se igraju kraljeva koji na štapu nose okićenu zvijezdu. Tako plešući idu od sela do sela, noseći radosti, ljubav i mir kućama koje posjete.

Sveti Ilija Gromovnik

Sveti Ilija živi samo kada je oblačno. Ako svane sunce, on se raspline poput snjegovića, jer stanuje u oblacima. Ti oblaci njegova su kočija iz čijih kotača izbija plamen, a iz potkova njegovih konja sijeva, a iz konjskih nozdrva se dimi. Munja je bič svetog Ilije. Kada njime ošine nebo pukne na pola, počne gorjeti i onda iz njega pada svjetleća kiša. Iz potkova konja svetog Ilije padaju gromovi kojih se kukavice najviše boje. To je svetom Iliji najdraži prizor.

Sveta Kata

U narodu se kaže “Sveta Kata snijeg za vrata”, jer “kud sveta Kata prođe/ sve se za njom bijeli”. Kada ona prođe, krajolik ostane čisti i bijel kao da je iz praonice izašao. Tada bicikli idu spavati, a saonice se napokon bude. Zazuje skije umjesto bumbara, a medvjedi i puhovi već spavaju zimski san da se ne bi prehladili na toj hladnoći. Sveta Kata otvara vrijeme zimskih radosti, ali ne samo to – ona je i zaštitnica znanja. Posebno čuva one koji stvaraju nešto novo, pa “jedinice u dnevniku/ ispravlja u petice”!

Sveta Lucija

Sveta Lucija je jedna krasna teta. Ima posebne moći. Ona pazi da ti ne padne trunje ili mušica u oko dok jurcaš naokolo. Sveta Lucija štiti vid i čuva zjenice oke. Zbog toga lijepo vidiš boje i možeš razlikovati kukuruz od pšenice ili goluba od sjenice. Ipak, ne može ti pomoći ako dopustiš da ti bace prašinu u oči.

Noć uoči Svetog Stjepana – Štefanja

Ovo je jedna pjesma samo za gospođice, kako pjesnik navodi u podnaslovu.

Ako nek djevojčica, djevojka ili žena želi znati za koga će se jedno dana udati, mora prije spavanja pod jastuk staviti zrcalo, češalj i muške gaće. Bake kažu da će tada sve do zore sanjati onoga tko će joj biti muž. Zato pjesnik poručuje gospođicama da pripaze da ne sanjaju nekog šonju koji prvi naiđe, jer je glupo da im u san dojaše običan dripac na bijelom konju.

Svetac

Sveti ljudi su oni koji više vole da njih boli nego druge. Oni štrajkaju glađu kada je netko drugi gladan, sve dok ne nađu hranu i za njega. “Svetac je spreman za najveće muke”, mogu mu probiti ruke čavlima ili ga natjerati da hoda po žaru, ali on neće nikoga izdati. Prije će sam sebe spaliti, nego izdati svoj narod. Svetac poput pape sklapa ruke u molitvi, ali umjesto kape ime aureolu od svjetla. On voli kada ljudima rodi vinograd ili vrt, voli kada ima dovoljno vode u bunaru i kada su ljudima staje i svinjci puni životinja. Upravo takav bio je i hrvatski svetac Alojzije Stepinac.

Gospa Međugorska

Kada je đavao došao po svoje i naudio mnogim Hrvatima, pojavila se Gospa da spasi život onim rijetkim preživjelim. Gospa je u vrlo kratkom vremenu učinila veliko djelo. Na mjestu gdje je bilo selo digla je veliki grad. Poručila je mnogim velikim narodima u Europi i Americi da ovdje postoji narod koji sanja o slobodi nakon što je već tisućama godina mučen i zlostavljan. Nakon toga, progovorilo se hrvatskim jezikom koji je prije toga zamalo umro, a ona je spriječila “lude” da unište hrvatsku zemlju.

Pjesnik se pita zašto je izabrala baš hrvatski narod da se pokaže svijetu? Možda zato što je on najugroženiji i najnesretniji na svijetu? Bilo je toliko nesretnih događaja kroz povijest, koje se mogu smatrati hrvatskim križnim putem. “Umjesto hrvatskih domova i hrvatske riječi/ ostajao je hrvatski jauk”, hrvatski jezik nije bio prihvaćen, pa su neke koji su njime govorili, noću otimali iz domova. Ipak, bilo je nemoguće zatrti hrvatski jezik, sve dok žive hrvatski ljudi.

Rijeke su postale hrvatski krvotok, a staze i putevi njegove žile. Kamen je “stisnuo zube” i šutio upravo na hrvatskom jeziku. Zato smo zahvalni Gospi za sve što je učinila. Suze radosnice hrvatskog naroda su kruna u Gospinoj kosi. Zahvaljujemo u ime svih onih koji su poginuli za našu zemlju, samo zato što su bili Hrvati. Zahvaljujemo joj što nas je uzela u svoju zaštitu i sakrila nas “pod svoje skute”.

Majka Tereza

Majka Tereza je najviše brinula o onima kojih su se svi bili odrekli. Ona je svojim velikim srcem prkosila samoj smrti. Štitila je bolesne i nejake, a kljastima i hromima bi davala sve što ima. Vraćala je vid slijepima i nije pitala koje je tko vjere ili narodnosti. Milovala je i gubave i kužne i nije se bojala da se i sama ne razboli. Poput samog Boga vraćala je radost tužnima i izgubljenima. Stajala je uz one koji su bili ucviljeni. Vraćala je nadu onima koji su je izgubili.

Budući da je bila toliko dobra i puna ljubavi, zaslužila je da je se proglasi svetom još i za života. Mnogi su ljudi sasvim bez veze u odnosu na Majku Terezu.

I anđeli gledaju crtiće

Raj

Raj se nalazi visoko na nebu. Tamo žive dobri ljudi nakon što umru. Jako su sretni tamo, ali su i nevidljivi. Jedini posao koji imaju je da lebde i lete, dok ih u stopu prate anđeli, baš poput teta u vrtiću.

Anđeli puštaju crtiće

Duše u raju naokolo lete kao da su nevidljive vrane, a jedina hrana im je nebeska svjetlost. Uvijek je sunčano u raju i stalno im je proljeće, a da dušama ne bi bilo dosadno, anđeli im pričaju priče, puštaju crtiće i pjevaju rajske pjesmice. Raj je poput vrtića spojenog sa staračkim domom, gdje ima i Hrvata i Židova i Roma.

Leptir – anđeo

Leptir je poput malog anđela kojemu je cvijet bog. On se vrti oko njega kao da su privezani nevidljivom niti.

Anđeo

Anđeo čuva svu djecu i prati ih poput sjene. Posebno ih čuva dok se penju na stijene, pužu na stabla i osvajaju visoke grane. Čuva ih da ne padnu i ne dobiju rane. Anđeo leti oko djece kao da je leptir ili istrenirana guska. Spašava dijete i od pljuske kada se majka naljuti. Svojim krilima anđeo rastjerava razne spodobe.

Zato što ga je anđeo držao za ruku, pjesnik je uspio cijeli školski dan mirno presjediti u razredu. Upravo zato anđeli i postoje – da nas vode za ruku i paze da nam se nešto loše ne dogodi. Zato se ne moramo navečer bojati ako nešto u mraku zaškripi u sobi ili ako čujemo da se negdje nešto srušilo. To je samo anđeo koji su ormaru maše svojim krilima da se brže osuše.

Nezgodan sam za čuvanje

Pjesnik u ovoj pjesmi opisuje zašto je toliko nezgodan za čuvanje, a pod time misli da je njegovom anđelu čuvaru teško čuvati ga od nezgoda. To je zato što je nestašan i nemoguće ga je uloviti. Voli gurati prste u sve što nađe i uvijek je u trku. Tren je na krovu, tren na terasi, pa se onda vere uza stup ili stoji na ogradi savskog mosta.

Ni dva anđela ga takvog ne bi mogla čuvati. Zato on iz sažaljenja prema svom anđelu, znajući kakav je, ponekad sam pripazi na sebe. Ipak, problem je u tome što mu kočnice slabo rade jer su pohabane, kaže “gadno imam izlizane tabane”.

Pali anđeo

Jedan anđeo je pao na ispitu jer nije zna kako se prate i čuvaju djeca. Svog praćenika nije imao na oku i zato nije zaslužio svoju plaću koju je ipak primao. Nije pazio na svoje dijete dok je prelazilo ulicu jer se zagledao u izlog ili nešto drugo. Dok je anđeo čavrljao na uglu s nekom bandom, njegovo dijete se izgubilo u gradskoj gužvi. Nikako nije mogao pratiti ritam svog djeteta: dijete bi se još uvijek igralo nakon što bi anđeo zaspao, a spavao bi nakon što bi se dijete probudilo. I dok je dijete igralo nogomet, anđeo nije pazio na njega, nego je sjedio na rubu igrališta na djetetovoj torbi.

Anđeo bi se vozio na krovu tramvaja pa mu je struja spalila krila. Vozio se i pod kamionom, pa mu se perje nauljilo. Nekada je imao prekrasna krila, svjetla poput sunca, a sada su ona crna i pretvorila su se u dlaku.

Jako je patio kada je morao vratiti svoja krila. Anđelima je najgore kada više ne mogu letjeti. Ni ne znaju koliko su sretni, sve dok ne postanu repati i rogati poput našeg palog anđela. On je postao toliko srdit da bi najradije nekoga izgrdio. Zato najbolje da ga odvedemo s pozornice, prije nego nekoga nabode na rogove.

Čistilište

U Čistilište idu one duše koje nisu čiste, nego imaju prljave ruke ili uši, a ponekad imaju i neku drugu dušu na svojoj duši. Tamo dospijevaju oni koji su šarali tuđe duše, živjeli u smeću ili sami bili smeće. Tako da je Čistilište i za one koji su kršili pravila ekologije ili imali nečiste namjere i prljave misli. Oni koji onečišćuju vode da je drugi ne mogu piti, također pridonose onečišćenju okoliša, pa i oni idu u Čistilište.

Što će im u Čistilištu raditi

Pjesnik misli da se u Čistilištu duše ribaju tvrdim i oštrim četkama, pa se onda sapunaju najgorim sapunima kojim se inače peru ceste. To se radi sve dok duše ne padnu u nesvijest. Nakon pranja slijedi kuhanje, dok se duša ne prorijedi. Tek će od žimkanja duša urlikati, a onda će je i ocijediti, tako da će postati blijeda od muke.

Čak i ako dušu stavimo u stroj za pranje rublja, neće joj biti ništa lakše. Možda će joj biti i teže, jer je Čistilište baš poput stroja koje se stalno vrti, sve dok svijet traje.

Adam

Adam je prvi čovjek s kojim počinju ljudska događanja. On je “pradjed čitavog ljudskog roda”. Jedini je od životinja hodao na dvije noge i po tome se razlikovao od ostalih životinja. Uz to, on je mogao smijati se, obećavati i sanjati uvijek nešto bolje.

Dobio je ruke s kojima je mogao uvijek nešto praviti ili slagati, ali je njima mogao i daviti. Čovjek je jedina životinja koja može lagati i koja nikada nije zadovoljna. Bog mu je dao moć da izvrši ono što je obećao, ali i da popravi ono što je Tvorac od njega napravi. Čovjek je mogao sam sebe završiti kako je htio.

Adamu postaje dosadno u raju

Adam je bio ogledni primjerak čovjeka. Stvoren je za probu i zato mu je Bog dao na raspolaganje cijeli raj nebeski, kao da je samo njegova momačka soba. Svega je bilo u Raju – cvijeća, leptira, ptica, voća, nikada nije bilo zima, uvijek samo proljeće. Adam je mogao pred svim životinjama hodati gol i nije se ničega sramio.

Ali unatoč svemu tome, Adamu je postalo dosadno. Nije imao nikoga s kime bi se družio, “Nije imao kome glavu staviti na rame,/ položiti u krilo”. Bio je osamljen, pa je u nedostatku ljubavi, pustio prve “povijesne” suze.

Eva

Adam se potužio Tvorcu da je jako usamljen. Zamolio ga je, dok je još uvijek u stvaralačkom raspoloženju i pun inspiracije, da mu uvaži jednu reklamaciju.

Bila je potpuna istina da je Adam u Raju bio “okružen ljepotama raznim”, ipak, osjećao se nekako osamljen i prazan. Zato je zamolio Boga da mu napravi lutkom s kojom bi se mogao igrati skrivača, lovice, skakača, nekoga s kime bi se mogao smijati, ali i svađati te nekoga tko bi mogao “druge lutkice (…) rađati”. Adam bi volio kada bi taj netko mogao skičati i pričati, ali i biti ljepši od njega. Neka uvijek bude uz njega i neka se zove Eva.

Tvorac uvažava Adamovu želju

Bog je poslušao što ga je Adam zamolio, pa mu je odlučio napraviti lutku koja će ga vječno pratiti. Jedini uvjet bio je da je napravi od Adama. Bog ga je pitao da li je spreman žrtvovati rebro, a Adam je odgovorio da će dati i oko ako treba. Adam se nije šalio kada je to rekao, ali je poslije poželio svoju brzopletost.

Tvorac je pljunuo u šake i za tren se pokraj Adama stvorila Eva, kočopereći se i cereći.

Život u Raju

Adam više nije bio bijedan. On i Eva bili su kao jedno. Bili su kao igla i konac. Eva Adamu nije bila samo stol, već i slamarica. Stalno je zujala oko njega, kao da je komarac. Bila mu je mnogo više od kuće, vrijedila je kao tri namještaja, a on je njoj bio stolac u kojem bi ponekad sjedila. Jeo joj je iz dlana, umjesto iz tanjura, pa im je u svoj toj sreći nedjelja trajala cijeli tjedan. Bili su jako sretni, sve dok ih Bog nije protjerao iz Raja.

To se dogodilo kada je Eva nagovorila Adama da proba zabranjeno voće. I danas se ljudski rod gnuša zbog toga. Čovječanstvo od tada mora rintati i raditi teške poslove.

Bog je u svemu

Bog

Pjesnik je ovu pjesmu namijenio za grupno recitiranje, baš kako stoji u podnaslovu.

Bog se nalazi u svemu. I u zemlji, zraku i vodi. On uhvati rijeku za ruku pa je vodi od izvora do ušća. Daje hrabrost kiši da pada, travi da raste, a trešnji da cvate. Bog šapće prirodi što treba raditi. Poput ložača koji potpiruje vatru u lokomotivi, on potpaljuje životnu vatru. U vrijeme ptičjih seoba, navodi laste kamo trebaju letjeti. Pomaže tvarima da se vrate nakon što umru, jer je smrt samo privremena. Prati svu svoju djecu i kad su daleko, jer poput radara može vidjeti u beskraj i u dubinu.

Bog uvijek pored sebe ima voki-toki i preko njega podučava kako postati pile ili prase. Tako pomaže mravu hodati kroz džunglu lišća ili trave, da ne izgubi svoj put, a prije toga mu pomogne natovariti na pleća velike travke ili krupna zrna voća. Bog podsjeća da je on stvorio život, “Sunčeve zrake njegove su trepavice/ njegovi su nokti/ od cvjetnih latica”. Na dlanu nosi cijeli Svemir, kao da je jaje, pa mu zvijezde, sunca i blistavi svjetovi sjaje u kosi.

Prisutnost Boga vidimo u njihanju granja, smijanju kamenja i travi koja se klanja suncu. Bog je najveći čudotvorac, a njegov trag vidi se svugdje, na svim cestama i putevima. Ponekad izgleda kao trag antilope, nekada ga ostavi u zraku u obliku vira, koji izgleda kao da ga je napravio nevidljivi leptir. Prisutnost Boga osjeća se poput napetosti, jer on je Njegov otisak i odjek sve što postoji. A najposebniji je život, poput zlatnog praha, stoga je Bog i dan i duh i dah. On nosi sve živo poput balona i leti u “odjek jutarnjeg zvona”. On je poput sidra, ali i kremena od kojeg se može zapaliti vatra. Zapravo, u svemu je skriven i rasteže prostor, pa odmotava vrijeme.

Bog se jako voli igrati skrivača. Ponekad se sakrije u žito, a ponekad poprimi izgled drače. Upravo je on razlog zbog kojeg jagode imaju oblik srca, zbog njega potok teče, a lisice noću izlaze iz svojih skrovišta. Bog istovremeno može “biti oblak i zemlja,/riba i voda,/ stablo i ptica”. Ima mnogo lica i mnogo imena te “može biti zec i šuma./ Putnik i staza./ Cvijet i vaza./ Led i vatra./Prašina i poledica./ Uzrok i posljedica./ Istok i zapad./ Obrana i napad./ On može biti glista i rupa,/ sve odjednom i sve skupa.”

Čim u nekog uđe Bog, taj više nije sam. Bolje spava i sve mu se čini boljim. Čovjek se osjeća posve lagano i poletno, kao da je napravljen od zraka. Ako je Bog podstanar u čovjekovoj duši, on je odmah spretniji, pokretnijih i čišćih misli. Nitko Bogu nije ravan u dosjetljivosti i moći, pa može i “dolinu pretvoriti u planinu,/ vodu preokrenuti u krvi,/ drvo u slaninu.”. Pretvara u mrava u jelenka i slona u sjenu. Sve je u njegovoj moći, pa se samo po naredbi iz nečeg starog može stvoriti novo. Može iz praznih šaka ispustiti zvijezde, a iz rukava slap. Suho drvo proklija na Njegovu zapovijed, a iz kamena nikne trava. Mora samo reći riječ OGANJ i vatra će planuti. Čim pljesne rukama, zaplave polja i procvate lan. Pusne prstima i s neba se spuste divlje guske. Što god poželi, Bog može učiniti. bilo to životinja, biljka ili ruda. Čim poželi to postaje zbilja. Jedini alat kojim se služi je ideja i misao.

Ali otkud Bogu takva moć? Otkud mu moć “da od riječi MRAK/ napravi noć? Da zamisli sunce i odmah ga napravi, pa objesi na nebo? To će zauvijek ostati tajna. Tajna je i kako to da može biti na različitim mjestima u isto vrijeme i zašto se skriva od ljudi. Ne krije je jer je stidljiv, to je sigurno, nego je on jednostavno proziran i nevidljiv poput zraka. On nema tijela, pa ne nosi ni cipele ni odjeću. Činilo bi se da uopće ni ne postoji, da ga njegova djela ne otkrivaju.

Ali biti nevidljiv za njega ima značajne pogodnosti. Doživljavao bi razne neugodnosti da je vidljiv. Za njim bi se stvarale povorke po gradu, a znatiželjni ljudi bi ga povlačili za bradu i brk. Mnogi bi vjernici htjeli pogladiti ga po bradi. Svi bi ga opsjedali danima samo da dobiju autogram, vukli bi ga za rukave i potezali za skute, čupali bi konce s njega i uzimali ih za suvenire. “Obožavatelji bi Boga bacali u zrak (…) na ramenima bi ga nosili.”. Bilo bi ljudi koji bi Boga molili da ih ponovo napravi jer nisu zadovoljni kako su ispali prvi put. Optuživali bi Boga da ih je napravio bez inspiracije ili bez volje. Žalili bi Mu se na klempave uši ili bi tražili da im popravi dušu. Dugonosi bi tražili manji nos, a žalosni malo više veselja.

Ljudi imaju mnoge zahtjeve. Žele više pameti, drugačiju glavu, ljepše noge… Čak i oni koju su se “svojom greškom iskrivili”, zahtijevali bi popravke. Na kraju bi svi krivili Boga i presudili mu kao i Njegovom sinu.

Za kraj pjesnik poručuje malom čitatelju da je Bog u njemu, zato neka pripazi da Ga ne izgubi. “Samo s njim u sebi/ možeš stvarati kao i on što stvara (…) Samo s Bogom u sebi/ možeš mu postati ravan!”

Rukovanje s Tvorcem

Tvorac se ukazuje

I.

Tvorca možemo vidjeti u titranju. On se ukazuje kao nekakvu svjetlucanje ili mreškanje. On je modra, žuta i zelena boja. On se ukazuje kao smješkanje djeteta iz pelena.

II.

“Tvorac se ukazuje kao šušanj”, on je jeka i miris. On je topla kruška, izazov i kušnja.

III.

Tvorac je i zebnja, uzdah stvora koji se prestrašio. On se ukazuje i kao danje svjetlo i kao noćna mora. On je kao ukaz, privid i kao vid – “Kao strepnja/ Kao stid”.

IV.

Tvorac se ukazuje kao žudnja i mirisna bijelost u proljeće. Ukazuje se i kao ljeto i kao jesen. On nam se daje na znanje kao lišće što drhti, kao san.

V.

Tvorac je upitnik, on je savjest i zagonetni test. On je živa, podloga i nanos; nada i ljubavni zanos.

VI.

Tvorac je mnogo pitanja koja postavljamo o sebi, poput onih – tko sam i gdje sam? Otkuda sam stigao, kao idem? Kako znam sve to? Tvorac je nešto poput dojma, nešto što nikad nismo čuli i o čemu ne znamo ništa.

VII.

Tvorac je uvijek među nama. On je poput oca i majke. On je uho, oko i slutnja. Također je i oprost, blagost, ljutnja…. On je snaga, vlaga, tmica, klica i svjetlost.

VIII.

Tvorac je bedem koji nas štiti i kad dišemo, pijemo i jedemo. On je poput drva badema na kojem stoji ptica i stražari. Tvorac je jako hrabar, pa i mi, kao njegova djeca, moramo se također usuditi pokušati nešto čega nas je strah.

Bog je čudo vida

Bog ima oči koje nadaleko vide. Ima magičan vid, pa kada pogleda desno, vidi i lijevo, a kada pogleda lijevo, vidi i desno. Može vidjeti kroz rude,, stablo ili kamene hridi. Ako gleda ispred sebe, Bog vidi i iza. On je samo čudo vida koje je sazdano od samih zjenica!

Bog gleda širom

Bog nas jako dobro vidi i kada nas gleda kroz povećalo. On nas motri na razne načine. Gleda nas i s otiska zečjih šapica, gleda nas s gljive, s boba i grozda i s visine.

Bog nas škica

Bog nas škica sa svih strana s očima ptica, vrana, sove i fazana. Bog nas promatra i očima zvijeri i tapira, očima risa i vuka. Istovremeno, gleda nas i očima janjeta, lava, mrava, laneta i bika.

Bog može vidjeti iz ugla

Isto kao što stonoga ima mnogo nogu, tako i Bog ima bezbroj očiju. On zato može vidjeti kroz svaki prozor i čak i iza ugla. On je teleprinter i televizor.

Bog vas motri iznutra

Bog nas ne gleda samo očima zvijeri, nego i očima peradi. On vidi očima čak i ako su kuhane ili pečene, ako su nabodene na viljušku ili rasječene. Vidi nas čak i onim očima koje pojedemo. Tada nas on razgledava iznutra.

Bog vidi i rupama gdje su oči stajale

Bog ne vidi samo ispupčenjima, on vidi i rupama. Motri nas kroz pukotine i kroz rešetke. Vidi nas očima mučenika i nakon što su mu ih izvadili iz glave. Zato svi bezumnici i silnici moraju dobro paziti kako se ponašaju.

U Božjem smo arhivu

Bog ima kameru i magnetofon najbolje marke. Njima snima sve što se događa još od početka svijeta. Njemu je hobi pratiti te na ulici, u prirodi ili u sobi. Ima golemi arhiv, pa može pratiti kako se razvija svijet i kako žive ljudi. Prije svake presude, pa bila i ona smrtna, on pogleda svaki film po nekoliko puta.

Bog je uvijek na mjestu zbivanja

Bog prati sve najnovije vijesti, a to može jer je prisutan na svim mjestima istovremeno. Ništa ga ne može spriječiti da stigne ne lice mjesta gdje se nešto događa, ni loša cesta ni razne prepreke. Ne vjeruje nikakvim pričama ni naklapanjima iz druge ruke. On je “očevidac/ svemu što se zbiva.” i zato zna kada netko laže, prikriva ili muti nešto.

Bog stanuje u puževoj kući

Bog stanuje u puževoj kućici, pa nije sigurno stanuje li puž kod Boga ili Bog kod puža. Zato, ako stojimo pred puževom kućicom, stojimo i na pragu Božjeg dvorca. Ako puža pojedu mravi, njegova kućica neće ostati prazna. Ako primaknemo uho puževoj kućici, možemo čuti kako njome odjekuje pjesma Tvorca.

Bog je u blitvi

Bog ne pazi samo na ljude, nego i na leptire i srne. On pazi da ništa ne posrne ni ne posustane. On se trudi da poveže danas i sutra. Grli vrt najsnažnije što može, pa su mu iskočile žile na blitvi i kupusu.

Bog i kiša

Bog je i u kapima kiše, pa nas i iz njih gleda – “Gleda nas kapima/ što ih uzima zemlja”. Bog i kiša su kao jedno.

Božje uši

Bog može upijati zvukove preko lonaca koje mu služe kao uši. Sluša i jastucima pomoću konaca. Preko jastuka on šalje signale sa zvijezda koje mi primamo u snovima dok spavamo.

Bog je mnoštvo

Bog ima mnogo lica, a sa svakim djetetom koje se rodi, dolazi još jedan primjerak Boga na svijet. Čovjek liči na drugog čovjeka, a svi su nalik Bogu. Zato koliko god da ima ljudi, toliko ima i bogova. Koliko ima ptica, riba, svih stvorova, toliko ima i bogova. Dokle god imamo nekoga uza sebe, svoj vlastiti primjer Boga, možemo biti zahvalni, jer to znači da nismo bijedni, nego bogati. Bog su svi ljudi, a opet je on samo jedan.

Bog je modar

Bog je modar, jer on je more i brodar i plavi dan. Božji dlan se zeleni, baš kao i njegov san, a njegov stan je ljubav. Bog je zid koji nitko ne može srušiti, niti vidjeti kroz njega. On je savršen. Nalazi se u mirisu stvari i On je ona tvar koja tek treba nastati. On je i izvor i žeđ i “grlo koje će piti”. On je glad, ali je i pekar, kao i miris pečenog kruha. On je tambura svemira, glazba i sluh. Bog je čak i dijete, ali i oblutak i rijeka u koju ga dijete baca. On je gorki hren i slatka trešnja. Tajna do tajne i čudo do čuda – to je Bog!

Bog je golemi prst

Bog je kao veliki, svemogući prst, koji je proziran, ali i modri. On talasa more tim prstom, gledajući ga nebom koje je Božje lice. Sunce je Njegov smiješak, a munja grimasa.

Bog razriješi našu dušu tako što samo podigne usne i odmah nam se ukažu prekrasni cvjetovi koji i pustinju mogu pretvoriti u prekrasan vrt. Zemlja se može pretvoriti u voće od Božjeg smijeha. Pretvori su ananas, jagodu ili rajčicu.

Tvorac je golem

Tvorac ne može stati ni u misao koliko je velik. Nestane ni u čuđenje, a viri i iz sna. Ni dva čuđenja nisu dovoljna da u njih stane Tvorac. Jedino što mu je po mjeri je srce vjernika.

Bog je što i njegovo djelo

Bog je počeo izgledati poput svog djela. Zato ne možemo “razlikovati/ cvijet od Boga”. Upravo iz istih razloga na Njega su nalik i vlati trave i pahulje snijega. I jesenje kiše i zrake svjetla dio su Njega. Bog ima mnogo lica, toliko da je istodobno može biti stablo, ptica, zemlja, kamenje, noć i jutro. Čak i djeca liče Bogu. Ako ga želite pronaći, najprije ga tražite u sebi.

Tvorčeva glava

Tvorčeva glava je beskrajna. Ne bismo je mogli obići ni da zauvijek letimo najbržim letjelicama. U Njegovoj glavi su i noć i dan i sve zvijezde, uključujući i Velikog i Malog medvjeda. Božja glava je preko noći svjetionik, u kojem se noću zvijezde pale i gase.

Okovan zvijezdama

Bog umjesto kose na glavi nosi nebo. Umjesto krune, nosi zvijezde porubljene svjetlom

Bog nikada ne spava

Čak i noću, dok je mrak, Bok sve vidi jer ima posebne oči u koje su ugrađene infracrvene zrake. Može vidjeti i u budućnost i u prošlost, a odjednom vidi i naprijed i natrag. Čak i zatvorenim očima On jako dobro vidi. Zato On dobro zna tko pomaže drugome u nevolji, a tko se samo izmotava. Boga ne možete uloviti da spava…

Kad Bog diše

Dok Bog diše, njiše se granje i klanjaju mu se stabla. Tada se gore mršte, a more nabire. Travke se klanjaju zemlji. Zvijezde se sudaraju dok Bog diše i ništa ne može stajati na miru, sve je u pokretu. Upravo po tome znamo da Bog postoji i da je pored nas.

U stolcu danasa

Bog najviše voli smjestiti se u stolac danasa. Noge su mu u jučer, a mogu stršati sve do prekjučer i “preko svih/ prekova”. Ruke onda ispruži u sutra i prekosutra. Čak mu i prsti vire.

Bog nam domahuje

Bog se s čovjekom rukuje preko lišća. Uvijek nam je na usluzi i otvara nam zlatno-modre dveri. Poklanja na svoje ruke s jeseni i maše sa svih strana. Otkrivaju Ga bore na hrastovima i njivama. Bog nam svaki dan domahuje novim jutrom.

Rukovanje s tvorcem

Ako ti na dlan padne stari, suhi list, to je znak da ti Bog pruža ruku. On ti se ne javlja samo tako, već ti daje do znanja da od tebe očekuje nešto veliko.

Veza s bogovima

Rogovi na puževoj glavi su antene preko kojih je u vezi s bogovima. Iako je puž jako spori stvor čiji se koraci jedva vide, on točno zna “kamo/ i po što ide”.

Molitva leptira koji živi samo jedan dan

Pjesnik kaže da je jutros motrio leptira. Mali leptir je sklopio krila kao dlanove u molitvi. Molio je Boga da mu sunce ne popije svu vodu s lista, da oblak ne sakrije sunce i da se cvijet ne zanjiše od vjetra. Molio se da mu i poslijepodne bude sretno kao i prijepodne.

Tvorčev san

Tvorčev najveći san je leptir koji živi jedan dan. On ostari dok je još beba. Gotovo da je nestvaran, kao neko priviđenje, koje sklopi svoja krila i moli da potraje njegov život, da ne usne u Božjem snu. Leptir se ne usudi rasklopiti krila, jer tako blijed sluša “kako ga/ Tvorac sanja” Sipa po njemu pelud sa sunčevih grana.

Obrati se Bogu

Bog gleda očima i zeca kako bi provjerio što djeca rade. Uvijek je u blizini i pazi ako nam zaprijeti neka opasnost. Pri ruci nam je ako nam zaprijeti opasnost od vukova ili zvijeri. Drži nas na oku dok skačemo i ako nas susretne neki oštar pas. Krije se u živici i pazi na nas dok hodamo rubom. Bog drži za kosu ili gaće one koji ne znaju baš dobro plivati, a ako izgubimo ravnotežu, On nam pruža ruku da nas dohvati.

Ti si veza između Boga i cvijeta

Bog je poklonio let ptici nakon što ju je stvorio. Stvorio je cvijeće i Zemlju. Cvijetu se dao tučak i latice, ali i ljepotu. Bog je i tebe stvorio, da zaliješ cvijeće. Bez tebe, kao i bez ptice, sunca ili stršljena “slika svijeta ne bi/ bila dovršena”.

Tvorac je ponešto i zaboravio

Tvorac je u vrlo kratkom roku stvorio magarca, ribu, konja, koku, travu, ptice i jagode… a onda je ostavio ljudima da sami naprave ostale stvari koje mu trebaju. Bog je stvorio neke pojedinosti bez kojih ne bi bilo moguće živjeti, poput vode, zraka, zemlje, maka, trešnje… Iako je radio brzo, sve je napravio kako treba. Napravio je razno cvijeće, različito ovisno o tome koliko je imao inspiracije. Stvorio je veliki prostor da bi i ptice i avioni imali mjesta za letenje. Čak je ostavio mjesta i za tvoje kreacije, pa slobodno stvori nešto čega se “Tvorac nije sjetio”.

Bilješka o piscu

Zvonimir Balog rodio se 30. svibnja 1932. godine blizu Križevaca. Studij je pohađao u Zagrebu gdje je završio Pedagošku akademiju, likovni smjer. Jedno vrijeme je radio u osnovnoj školi kao učitelj.

Kroz život se okušao u raznim zanimanjima. Književnost mu je bila velika ljubav, a pisao je i za djecu i za odrasle. Čak je radio i kao ilustrator svojih knjiga. Napisao je 60-ak knjiga, a tijekom života bio je i pipničar, predavač, dekorater te urednik u raznim časopisima i na televiziji.

Njegove najpoznatije zbirke pjesama su: “Zlatna nit”, “Nevidljiva Iva”, “Pjesme sa šlagom ili šumar ima šumu na dlanu” te zbirke priča: “Zeleni mravi” i “Ja magarac”

U umjetničkim krugovima bio je poznat i kao kipar, slikar i ilustrator. Priče i pjesme su mu prevedene na 19 svjetskih jezika, a slovi kao jedan od najnagrađivanijih pisaca u Hrvatskoj.

Osvojio je brojne nagrade, a zasigurno one najpriznatije su nagrade Grigor Vitez, Ivana Brlić-Mažuranić i Goranovu plaketu. Utemeljitelj je suvremene poezije za djecu u Hrvatskoj.

Umro je u Zagrebu 2. studenog 2014. godine.

Autor: V.B.